Praksa pokazuje: virtualna nastava nije adekvatna zamjena nastavi uživo

            Ovi stihovi iz pjesme Virtualni novi svijet županjskoga rock-sastava Opća opasnost ponajbolje opisuju ne samo aktualnu situaciju, nego i suvremeni svijet općenito. Digitalizacija nije problem per se; ona postaje problem u onomu trenutku kada postane jednakovrijedna alternativa stvarnomu životu.

Svojevremeno je Platon govorio o postojanju dva svijeta. Jedino je svijet ideja onaj istinski, stvarni svijet, dok je ovaj, materijalni svijet samo sjena, privid realnosti. Činjenica je da je naša duša zarobljena u ovomu svijetu, no ona se ne smije time zadovoljiti. Treba težiti istini i idejnom svijetu, a ne idealizirati svijet mnijenja. Slagali se mi s Platonom ili ne, njegovo tumačenje moguće je preslikati na aktualno stanje društva. Pravit ćemo se da Platon ništa nije rekao i bazirat ćemo se samo na ono nama poznato, vidljivo, što ne zahtijeva promišljanje i kontemplaciju, nego nam je dostupno neposrednim uvidom.

Činjenica je da postoje dva svijeta – realni svijet i virtualni svijet. Većina ljudi obitava u oba svijeta paralelno, dok manjina (uglavnom starije populacije) prebiva isključivo u realnom svijetu. Još manji, ali nažalost rapidno rastući, broj ljudi živi isključivo u virtualnomu svijetu ili za njega. Takvomu stanju duha uvelike su doprinijele razne društvene mreže, poput Facebooka, Tweetera i Instagrama. Čak postoji i šala koja kaže: „Ako nije na Facebooku, nije se ni dogodilo.“

Ova teza se u kratkomu vremenu pretvorila iz komične u tragičnu dosjetku. Čini se da doista čovjek „mora“ svaki detalj života preslikati na društvene mreže; u suprotnom on je beznačajan, ako uopće postojeći. Činjenica je da su u modernomu vremenu realni i virtualni svijet duboko isprepleteni, međutim problem nastaje kada virtualni život postaje stvarnija od stvarnosti. No, ostavimo kritiku virtualizacije za neku drugu priliku…

Gore napisano potrebno je da bi se shvatila situacija u kojoj trenutno obitavaju učenici, njihovi roditelji, nastavnici i stručna služba škola. Cjelokupni nastavni proces preselio se u virtualni svijet putem raznih platformi poput Yammera i Teamsa. Zamišljeno je tako da učenici gube što manje nastave, kako ne bi morali nadoknađivati ili bili zakinuti za određene nastavne teme. Možete li zamisliti strašne dugoročne posljedice koje bi snašle buduće društvo ako bi učenik umjesto predviđenih 12 cjelina obradio samo 11?

Naravno da možete zamisliti jer nam ovo nije prva takva situacija. Čak i da jest, rijetko kada se tijekom nastavne godine obradi baš svako planirano gradivo. Plan i program se rade prema idealnim uvjetima, a stvarni rad u nastavi je nešto sasvim drugo. Ipak, ne vidim da je netko trajno oštećen zbog toga.

Ne, ne želim reći da se nastava trebala ugasiti. Daleko od toga! S jedne strane, što god netko mislio o nastavnicima, oni doista žele zaraditi svoju plaću. Dakako da i u tomu žitu postoji kukolj, pa tako postoje oni koji pjevaju: „Eh, što volim ovaj režim, plaća ide, a ja doma ležim.“ Nažalost, takvih ima u svim profesijama, ali generalno govoreći, nastavnicima nije problem odraditi svoje sate, makar i u virtualnomu svijetu.

S druge strane, puno važnije, mora se u obzir uzeti položaj učenika. Kada bi sada nastavna godina bila završena, mnogima ne bi odgovarale zaključne ocjene. Mnogi žele podići prosjek, pogotovo učenici završnih razreda osnovne škole i maturanti. Prema aktualnomu stanju, vjerojatno bi bio veliki broj ponavljača, što također nitko ne želi.

Moj glavni prigovor virtualnoj nastavi jest insistiranje na formi, a ne na sadržaju. Vjerujem da je već svima jasno da će ova nastavna godina biti završena u virtualnomu svijetu. Svima, osim možda Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Umjesto da se nastava sadržajno polako privodi kraju, zahtijeva se ispunjenje forme, osim ako MZO ad hoc ne odluči drukčije. Nastavnici bi mogli do kraja ponavljati do sada naučeno gradivo s učenicima, bazirati se na neke zanimljivosti i aktualnosti, eventualno „ubaciti“ poneku lekciju koja se može povezati s trenutnom situacijom. Nije li to i bît tzv. škole za život?

Do kraja nastave još je samo dva i pol mjeseca, a maturantima tek mjesec i pol. Kada bi se preostalo vrijeme nastava odvijala po laissez-faire principu, to bi uvelike olakšalo učenicima i smanjilo im stres. Istovremeno, nastavnici bi imali više vremena za one učenike koji žele ispravljati ocjene ili podići prosjek istih. Naravno, nekima se čini da ovakav oblik nastave i jest „laganini“.

Učenici spavaju dulje, nego kada idu u školu. Ne gube vrijeme na putovanja i nisu skučeni u učionicama. Uz zabavu i igru rješavaju svoje zadaće i pritom uče puno efektivnije nego što bi u formalnim uvjetima školske zgrade. Nastavnici uz kavu i veselo fućkanje, u pidžamama smišljaju kvizove i igre te na zabavan način oblikuju sadržaj. Odrađuju sve što treba, a pritom uopće nemaju osjećaj da rade…

Ma, mo’š mislit’!

Kada učenik sudjeluje u nastavi, prema reakciji nastavnika vidi koliko je blizu onomu što se od njega traži. Postoje pitanja i potpitanja koja učenika navode na točan odgovor. Ovako doma rješavaju zadatke, šalju nastavniku i strepe iščekujući njegovu povratnu informaciju. Ne znaju jesu li barem na tragu onoga što se od njih očekuje ili će morati ponoviti zadaću. Nastavnik u razredu „izaziva“ učenike na sudjelovanje. Po njihovim reakcijama i govoru tijela vidi koliko im je (ne)jasno ono što predaje. Ukoliko i dalje ima onih koji nisu „pohvatali“, utoliko nastavlja s pojašnjenjima i primjerima dok svima ne „sjedne“.

Da biste pojasnili neke nove pojmove, u razredu vam treba, recimo, 10-ak minuta. Da biste to isto objasnili u virtualnomu svijetu, morate detaljno obrazložiti pisanim putem, kako biste ostavili što manje mjesta nerazumijevanju, za što vam treba cca. dva sata. Ni to ne bi bio problem, ako biste nesumnjivo znali da su svi shvatili gradivo. To ne znate, a mnogi vas ne će izravno pitati, što zbog neugode, što zbog toga što misle da su shvatili. Ako vam u razredu svi potvrdno odgovore, vi po njihovu načinu vidite jesu li iskreni ili im treba još malo pojasniti. U virtualnom svijetu to nije moguće.

Do sada smo u obzir uzimali isključivo relaciju nastavnik-učenik, koja nije tako bajna kako se prezentira. Uz navedeno, moramo računati i na popratne elemente – pristup internetu i računalu, dovoljno mira za koncentraciju, određenu razinu samosvijesti i odgovornosti itd. Nastava se održava putem interneta, koji je vrlo nestabilan, a u nekim dijelovima Lijepe Naše ga ili nema ili mu brzina nije dovoljna. Ponekad zbog tehničkih poteškoća učenik ne može na vrijeme potvrditi svoje prisustvo u virtualnoj učionici, što će rezultirati neopravdanim satom.

Nadalje, nemaju sva kućanstva dovoljan broj računala i/ili televizora, kako bi svi školarci mogli nesmetano pratiti nastavu. U koliko obitelji svako dijete ima svoju sobu? Naime, to je potrebno kako se ne bi međusobno ometali dok prate video-predavanja. Koliko njih je dovoljno zrelo i odgovorno da se potpuno sam natjera da izvršava obveze u zadanom roku? Studenti su po nekoliko godina stariji od učenika pa su svejedno kampanjci. Rijetki su oni među njima, a još rjeđi među učenicima, koji imaju naviku svakodnevnoga učenja i ponavljanja gradiva.

Dotaknimo se još već spomenute relacije forme i sadržaja. Ministrica cijelo vrijeme ponavlja, a isto potvrđuje i dokumentima MZO-a, da bismo trebali pripaziti na opterećenje učenika. Drugim riječima, „moramo osigurati uravnoteženje obaveza u nastavi na način da uzmemo u obzir opterećenje učenika i potrebu da se razluči bitan sadržaj od sporednog te da se učenike ne optereti suvišnim detaljima“. Ipak, podrazumijeva se „da se trebaju postići planirani odgojno-obrazovni ishodi“. Kao što vidimo, sadržaj može i mora biti modificiran, ali forma mora biti ispunjena.

Kako bi forma bila zadovoljena, MZO je poslao Preporuke o organizaciji radnoga dana učenika tijekom održavanja nastave na daljinu. Tim dokumentom prilično detaljno se razrađuje plan učenja i poučavanja, ovisno o uzrastu učenika (5-8 sati dnevno). Suprotno napomenama, smjernice zahtijevaju popriličan angažman i nastavnika i učenika i njihovih roditelja. Nitko ne pita imaju li roditelji toliko vremena za rad s učenicima ni jesu li preporučene smjernice izvedive.

Tri stvari se ponavljaju: roditelj osigurava mirni kutak za učenje, učenik nešto napravi svojim rukama i učenici ne smiju biti upućeni samo na udžbenike. Pođemo li od posljednjega, doći ćemo do prvoga apsurda. Naime, tijekom redovite nastave, učenici se oslanjaju uglavnom na predavanja nastavnika i učenje iz udžbenika. Ponekad su moguće i radne bilježnice, radni listići ili unaprijed pripremljene PPT-prezentacije. Svim materijalima zajedničko je to što moraju imati odobrenje MZO-a. dakle, u stvarnomu nastavnomu procesu ne preporučuje se ili se čak ne smije izlaziti iz okvira udžbenika, a u virtualnomu svijetu se ne smije rabiti isključivo udžbenik. U pripremanju nastavne teme postoji rubrika Izvori za pripremanje nastavnika i rubrika Izvori za pripremanje učenika. Virtualna nastava briše tu razliku.

Osiguravanja mirnoga kutka već smo se dotakli. Ukoliko postoji mogućnost, utoliko je logično očekivati da će roditelji osigurati mirni kutak i bez patroniziranja ministrice. No, ako troje školaraca živi u dvosobnom stanu, onda su samoća i mirni kutak nemoguća misija, ma koliko god MZO to smatrao nužnim. Očekivanje da (gotovo) svakodnevno učenik napravi nešto svojim rukama ne želim ni komentirati…

Ljubav ministrice prema formalizmu došla je do izražaja nakon štrajka nastavnika. Tada je, naime, došlo do gubitka dijela radnih dana u nastavi, što se moralo nadoknaditi do posljednjega sata. Iako se nastavni sadržaj mogao prilagoditi tako da bi učenici bili minimalno oštećeni u količini gradiva, MZO to nije dopustio jer ne bi bio zadovoljen formalni broj nastavnih dana. Radi zadovoljenja forme, odlučilo se učenicima uskratiti praznike i/ili slobodne vikende. Radna obveza, uime formalizma, nametnuta je i onim nastavnicima koji nisu bili u štrajku. Učinci proizašli iz insistiranja na nadoknadi teže su pogodili učenike, nego nastavnike, a sve se navodno radilo radi njih. Problem, dakle, nije nadoknada sama po sebi, već dubiozni motivi formalnoga održavanja iste. Posebno je zanimljivo da tada nije bila dopuštena modifikacija sadržaja radi zadovoljenja forme (i.e. ishoda), dok je u virtualnomu svijetu obavezna modifikacija sadržaja s ciljem zadovoljenja forme.

No, da ne bi sve bilo tako jednostavno i predvidivo, ministrica se pobrinula da ipak forma postane nebitna, barem u jednomu slučaju, a to je planirano izvođenje nastave. Naime, početkom nastavne godine, stručnoj službi škole dostavlja se Nastavni plan i program, kojega se formalno moramo držati kao pijan plota. Drugim riječima, nastavne teme upisane u Dnevniku moraju 100% odgovarati NPP-u, makar u stvarnosti to nije tako. Ako je npr. NPP-om predviđeno da se Platonova filozofija obrađuje od 15.-18. sata, nakon čega slijedi 4 sata Aristotela, onda to tako mora pisati i u Dnevniku. Naravno, da može doći do određenih komplikacija pa nastavnik i 20. sat još uvijek s učenicima razgovara o Platonu. No, u Dnevniku uredno stoji „lažna informacija“ – učenici su taj sat obrađivali Aristotelov nauk o duši.

Odlukom ministrice, odlučeno je da će četvrti tjedan nastave na daljinu (6.-10. travnja) biti tjedan ponavljanja i planiranja, što je javljeno tek u četvrtak, 2. travnja. Unatoč NPP-u, taj će tjedan svi razredi, iz svih predmeta imati u e-Dnevniku upisano: Ponavljanje. Nema veze ni to što su u periodu od početka obustave nastave pojedini razredi imali 12-13 nastavnih sati hrvatskoga jezika, ali samo dva sata etike ili vjeronauka, tako da se s njima baš i nema što ponavljati. Isto tako, zanimljivi su i on predmeti koji su tijekom prošloga tjedna imali predviđeno (i upisano) ponavljanje. Sada će valjda pisati Ponavljanje ponavljanja…

Osim što MZO i ministrica Divjak imaju potrebu prekrajati NPP i docirati o metodama i načinima držanja nastave, nova odluka tiče se vrednovanja i ocjenjivanja. Naravno da su potrebne pojedine upute i ujednačavanje kriterija u virtualnomu svijetu te da je vrednovanje i ocjenjivanje drukčije nego u onomu stvarnomu. No, pri davanju uputa potrebno je i biti realan i prilagođen ipak do sada ustaljenom načinu odvijanja nastavnoga procesa. Ovi dokumenti obiluju specifičnom terminologijom, stvorenom za tzv. školu za život. Ne ulazeći u detalje povezanosti škole za život i života samoga, bitno je napomenuti da je u pitanju i dalje terminologija koji nije u potpunosti zaživjela te da još uvijek nisu svi nastavni predmeti uključeni u taj velebni projekt. Naglasak vrednovanja u virtualnomu svijetu se, navodno, stavlja na kritičko razmišljanje i rješavanje problema, što je u skladu sa željama i pozdravima tzv. škole za život. Opet, ne ulazeći u besmislenu sintagmu „kritičko razmišljanje“, ponavljam: nisu svi učenici i svi predmeti uključeni u famoznu ŠzŽ, što znači da u startu nemaju svi isto polazište. Ne možete maturantima doslovno preko noći izvrnuti njihov utemeljeni i dobro utabani modus operandi i očekivati da ne će biti negativnih učinaka. Uz navedeno, ovdje se ostavlja golemi prostor za subjektivnost pri vrednovanju i ocjenjivanju.

Postavlja se i pitanje, čemu to sve? Naime, etika je jedan od predmeta koji njeguje kriticizam u punom smislu te riječi. Štoviše, specifična je po tomu što je jedina koja se ne bavi činjenicama, već pitanjima, raspravama i (protu)argumentima navodi učenike da sami izgrađuju svoje stavove i formiraju svjetonazore. Ipak, na kraju se ne ocjenjuje navedeno, već činjenično poznavanje definicija pojmova i povijesnoga pregleda razvoja etike kao discipline.

Zaključno, moramo reći da nije baš sve tako crno. Izuzetno je plemenita i nadasve korisna namjera zadržati fokus učenika na nastavnomu procesu i „natjerati“ ih da razvijaju samostalnost, odgovornost, discipliniranost i radne navike. Već na početku spomenuo sam da bi naprasan završetak nastavne godine opet najviše naštetio učenicima. Ovako ipak nije sve gotovo i imaju priliku popraviti štetu učinjenu lošim ocjenama.

Pozitivno je i to što im svakodnevne obveze ipak pomažu u distrakciji od ove negativne situacije koja je snašla svijet u cjelini. Ipak imaju osjećaj da nije sve propalo, da i dalje postoji svijet izvan karantene; imaju barem privid normalnosti. Usto, pomaže im (barem se nadam) i saznanje da ih njihovi nastavnici nisu napustili. I dalje su tu za njih, uz njih i zbog njih.

Virtualni svijet bi još bolje funkcionirao kada bi se ipak naglasak stavio na sadržaj, a ne na formu. Također, bilo bi dobro provesti ono o čemu se cijelo vrijeme govori – maksimalno rasterećenje učenika. Doista nema potrebe i dalje forsirati nametnute, izmišljene i zaglupljujuće međupredmetne teme, poput one Učiti kako učiti. Ako maturanti nisu to naučili tijekom 11,5 godina školovanja, ne će ni u dva mjeseca virtualne nastave.

Kao glavni problem i dalje ostaje glorificiranje virtualnoga svijeta. On ne bi predstavljao poteškoću kada bi ga se gledalo kao ono što on zapravo jest – nužno zlo kako bi se umanjila šteta za učenike. No, predstavljanje virtualne nastave kao jednakovrijedne stvarnoj nastavi jest odraz ignorancije i arogancije. Isticanje virtualne nastave kao idealnoga oblika učenja i potencijalne budućnosti školstva, maliciozno je i pripada lažnomu oglašavanju.

Kada bi MZO jasno i glasno rekao da je ovaj način, sa svim vrlinama i manama, optimalno rješenje u ovoj situaciji, ne bi im itko išta mogao prigovoriti. Kada ne bi bahato idealizirali virtualni svijet, nego priznali da se sve radi u hodu jer nemamo izbora, kada bi osvijestili i sebi i drugima da ovo nije dostatan nadomjestak klasičnoj nastavi, tada mi (možda) i moja kritika bila blaža.

Ovo je možda i najbliže što ćemo biti u situaciji uvidjeti sve manjkavosti virtualnoga svijeta. Više nego ikada do sada, do izražaja dolazi diferencijacija stvarnoga i virtualnoga svijeta. Ukoliko virtualni svijet rabimo kao alat da ostanemo povezani u ovo vrijeme izolacije, utoliko ćemo uspjeti zadržati razumnost. Ako ga zlorabimo i pokušamo i ono malo stvarnoga svijeta virtualizirati, onda ćemo se s vremenom svi pretvoriti u asocijalne zombije. Stoga, imamo dvije mogućnosti – ili ćemo naučiti više cijeniti stvarni svijet i kontakt s ljudima ili ćemo duhom nestati u svijetu jedinica i nula.

Ostanimo realistični i nemojmo se zanositi blagodatima digitalizacije, nego ih iskoristimo dozirano i promišljeno. Nastavnici, koji doista žele svoj posao obaviti na što veću korist učenika, sada imaju više posla, nego u stvarnomu svijetu; pogotovo oni koji su ujedno i roditelji školaraca. Učenici, koji doista žele što mirnije i bezbolnije godinu privesti kraju, moraju se prilagoditi potpuno novom načinu rada, drukčijem od svega na što su navikli. A, sve to u vremenu jedne od najvećih kriza, negativnih vijesti i teškoga stanja. Nitko nije imun na ovu situaciju i nema osobe koju ona ne pogađa.

I, za kraj, jedan apel svim nastavnicima: imajte obzira prema učenicima! Mi, odrasli, ponekad se teško nosimo sa stresom i neizvjesnošću. Zamislite kako je tek djeci i mladima! Ne zamjerajte im ako ne pošalju baš uvijek zadaću na vrijeme. Ne ljutite se na njih i ne kažnjavajte ih ako ponekad propuste stisnuti taj nesretni lajk. Uzmite u obzir da sve ovo na njih utječe više nego na nas, makar to često ne će priznati jer su preponosni. Vjerujte mi, trenutno ih najmanje zanima što je A. B. Šimić htio reći nekom svojom pjesmom ili što predstavlja Nietzscheov nadčovjek. Zanima ih hoće li se oni i njima dragi ljudi iz ovoga izvući neokrznuti. Hoće li roditelji zadržati posao, hoće li bake i djedovi izbjeći bolest, kada će opet vidjeti prijatelje iz škole…

Zato im u moru gradiva, zadataka i pitanja, barem tu i tamo postavite najvažnije pitanje: Jesi li dobro?

Izvor: NST, Ivan Sklizović
Photo by Surface on Unsplash