Ako ga posjetite danas, primjetit ćete kako je Rim jedan od gradova s najvećim brojem crkvenih građevina u svijetu. Mogli bismo reći kako iza svakog materijalnog ostatka iz doba Rimskog Carstva se nalazi jedna katolička crkva što nam uvelike svjedoči o promjenama tijekom kojih je carski Rim postao središte kršćanskog svijeta. No, znamo da nije uvijek bilo tako.
Vratimo li se gotovo dva tisućljeća unatrag, u vrijeme mlade Crkve, primjetit ćemo kako je gradski krajolik sve samo ne kršćanski, a samo ime izaziva odbojnost. Zaustavimo li rimskog pogana na putu u Jupiterov hram na Kapitoliju (jednom od sedam brežuljaka) te mu kažemo kako će njegov grad jednog dana postati središte kršćanstva, zasigurno bi pomislio kako s nama nešto nije u redu i da je to nemoguće. Naime, kršćani i njihova vjera u jednoga Boga bili su nepoželjna pojava u Carstvu.
Rimska država, iako pravna, počivala je na religioznim temeljima gdje je bilo nužno izkazivati čast caru (koji je još za života slavljen kao božanstvo) te priznavanje državnih bogova. Iako kršćanstvo nije bila prva monoteistička religija, Rim ga nije tolerirao kao što je to činio sa Židovima koji su više smatrani kao narod na jednom području. Kršćanstvo nije bilo ograničeno određenim područjem te je svatko mogao postati vjernikom, bez obzira gdje se nalazio, a nepredvidiva brzina širenja učenja predstavljala je opasnost za careve.
Kršćani su priznavali Rim kao državu te pokorno poštivali sve državne zakone te vlast uistinu nije imala nikakve pravne osnove za njihov progon te je opravdanja za progon temeljila na religiji. Naime, iako poslušni građani, kršćani su se opirali sudjelovanju u poganskim obredima te su se odbijali moliti caru kao božanstvu. Obzirom na opasnost koja im je prijetila, oni su se sastajali u tajnosti što je izazivalo još veće sumnje među rimskim pukom koji je nerijetko izmišljao svoje verzije o tome što se togađalo na tim “tajnim sastancima”. Na primjer, slavljenje Euharistije te blagovanje tijela i krvi Kristove nisu razumijeli i smatrali su to izopačinom. Kada se nešto ne poznaje (niti želi upoznati) često se o tome stvaraju zablude. Tako je bilo i tada. Bilo je vrlo jednostavno optužiti kršćane za sve zlo koje je pogađalo Carstvo. Naime, smatrali su kako je kršćanska neposlušnost prema njihovim poganskim obredima “razljutila” bogove koji su im zato slali nedaće.
Prvi veliki progon kršćana dogodio se za vrijeme rimskog cara Nerona 64. godine. Tada je izbio onaj poznati požar u gradu Rimu za kojeg je car optužio kršćane te ih je, na radost i zabavu rimskih građana, dao mučiti i smaknuti. Među žrtvama su bili i sv. Petar (naopako razapet na križ) te sv. Pavao (obezglavljen). Neronova mržnja vidi se i u tome što je određen broj kršćana razapet i spaljen u njegovom carskom vrtu. Tim progonom su kršćani bili obilježeni kao neprijatelji Carstva. Nakon toga bilo ih je jednostavno optužiti, ali i smaknuti na temelju toga što nisu željeli zatajiti svoju vjeru. No, iako generalno smatrani neprijateljima, bilo je tu i mirnih razdoblja tolerancije kada bi poneki car ili članovi njegove obitelji prihvaćali kršćane (poput cara Filipa Arapina, prva polovica 3.st.)
Zasigurno najgora, ali i konačna faza progona bila je za vrijeme poznatog nam cara Dioklecijana (čija je žena prihvatila kršćanstvo i postala mučenicom te kasnije sveticom). Godine 303. izdao je carski edikt (službena objava zakona) kojim je naredio spaljivanje svih svetih knjiga, razaranje crkava i zabranu kršćanskog bogoslužja. Ukoliko bi neki državni činovnik bio kršćanin, smjesta bi bio otpušten, a kasnije krivo optužen te smaknut. Rimski povjesničar, Tacit, u svojem djelu Anali, piše: “U svojoj su smrti (kršćani) bili pretvoreni u predmet razonode; ogrtali su ih u kože divljih zvijeri pa bi ih rastrgali psi, ili su ih pribijali na križeve, ili ih spaljivali, a kad bi dan ugasnuo, užegli bi ih da služe kao noćna rasvjeta.” Prognano je i ubijeno na tisuće ljudi. No, Konstantinovim dolaskom na vlast prestaje progon kršćana, a njegovim Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvo dobiva status ravnopravne religije, a jedinom dozvoljenom religijom u Carstvu postaje u vrijeme cara Teodozija, 380. godine.
Cilj Dioklecijanovog progona bio je konačan poraz i istrebljenje kršćanstva, no tisućljetna povijest Crkve svjedoči upravo suprotno – carstva su dolazila i prolazila, dok Crkva i dalje stoji na Stijeni.
Izvor: I.P.
Foto: Unsplash.com, Pexels.com, I.P., Wikipedia
