Razgovor s Tomislavom Škrbićem,
predsjednikom MH Sisak
Siscia.hr: Možete li ukratko opisati situaciju s prostorom Matice hrvatske Sisak nakon razornih potresa u našem gradu?
Tomislav Škrbić: Stanje s prostorom Matice u osnovi nije dobro. Zgrada ima crvenu oznaku (neuporabljivo), a sam je prostor prilično devastiran, što znači da su na više mjesta otpali veći komadi žbuke, a naziru se i napukline u zidu. S obzirom na to da se Matica nalazi u Rimskoj ulici, odnosno zgrada je dio svojevrsne povijesne jezgre Siska, pretpostavljam da će gradske vlasti kao vlasnik prostora, sukladno mogućnostima, poduzeti sve potrebne mjere da se prostor obnovi, kako bi ponovno zadobio prethodnu funkciju. Matica u tome prostoru djeluje oko 20 godina, a uredili su ga, na dobrovoljnoj osnovi i vlastitim sredstvima, sisački obrtnici. Nadam se da ćemo u istim prostorima i ubuduće djelovati, odnosno realizirati sve predviđene programe.
Siscia.hr: Kako će, po Vašem mišljenju, takvo stanje prostora utjecati na buduću djelatnost Matice? Kakva je općenito suradnja Matice s Gradom Siskom?
Tomislav Škrbić: Koliko zasad mogu vidjeti, nedostatak prostora će značajno utjecati na našu djelatnost, primjerice na manifestacije kao što su Kvirinovi poetski susreti, Stihovnica Siska, planirane izložbe itd. Što se tiče suradnje s Gradom Siskom, mogu samo reći da “suživimo”. Osim, iz meni nepoznatih razloga, pokušaja oduzimanja prostora od prije dvije godine i krajnje oskudnoga financiranja naših programa, naši se odnosi odvijaju unutar granica korektnosti. Valja ipak reći, Matica hrvatska je stara i žilava institucija (utemeljena 1842. godine) pa, stoga, vjerujem da ćemo uspjeti nadići sve trenutne poteškoće. Dopustite mi malu digresiju. Kulturnoj je javnosti, pretpostavljam, poznato da su sve naše programe već odavno prepoznali kako Ministarstvo kulture i medija (u zadnje vrijeme i Ministarstvo znanosti i obrazovanja), tako i jedinice lokalne odnosno regionalne samouprave. Tako je, primjerice, časopis Riječi (pokrenut 1969. godine), kao jedan od relevantnijih hrvatskih časopisa za književnost, kulturu i znanost, nekoliko puta nagrađivan za kvalitetu, dok su Kvirinovi poetski susreti zasigurno jedna od najvažnijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj. Imamo, također, i izuzetno jaku izdavačku djelatnost koja obuhvaća različita područja, i to u rasponu od poezije i proze do vrijednih znanstveno-stručnih djela. U periodu od 1990. do 2020. godine objavili smo 65 naslova, među ostalim i knjigu Ive Maroevića, Sisak: grad i graditeljstvo. Tu su i ostali programi u kojima se jasno očituje nastojanje Ogranka Matice hrvatske u Sisku za očuvanjem i promicanjem najviših duhovno-kulturnih vrijednosti. Povrh toga, u nadolazećem periodu nastojat ćemo uspostaviti i što prisniju i konkretniju vezu s kolegama iz Ogranka u Petrinji.
Siscia.hr: Kako, inače, doživljavate hrvatsku i sisačku “kulturnu scenu”, posebice u svjetlu nedavnih nemilih događaja?
Tomislav Škrbić: S obzirom na katastrofu koja je zadesila građane Siska, kao i građane ostalih gradova i mjesta u županiji, a u skladu sa starom izrekom inter arma silent Musae, kultura kao duhovna djelatnost trenutno je u “drugom planu”. Naime, smatram da su, naspram kulturnih vrednota i kulturno-umjetničke produkcije, u ovom trenutku ipak najvažniji životi, zdravlje i imovina ljudi. To je, da tako kažem, čak i kategorijalno uvjetovan odnos. Ono biološko i vitalno u konačnici “prethodi”, doduše kao osebujni “niži” moment, duhovno-kulturnim vrednotama i slobodnom stvaralaštvu. Općenito kazano, hrvatska kultura (to znači i sisačka) “kronično” pati od nedostatka relevantno utemeljenih kriterija za procjenjivanje umjetničko-kulturnih tvorevina, bolje rečeno nositelji tih kriterija su u manjini. Dočim je izostanak kontinuiteta u svim područjima naš stari problem, i to unatoč izborenoj samostalnosti od prije trideset godina. Takoreći sve što je ponuđeno na tzv. “tržištu kulture” prolazi kao umjetnost ili književnost. Važnija je, po svemu sudeći, medijska prezentacija “kulturnog proizvoda” od sadržaja i umjetničke vrijednosti onoga što se prezentira. Osobito mi, s obzirom na trenutačno tešku situaciju, djeluju neukusno, štoviše nemoralno i to upravo zbog krinke humanitarnosti, neizravna medijska promoviranja različitih udruga iz područja kulture. Radi se zapravo o prastarom lukavstvu koje proizlazi iz sljedećeg principa: podmetanje partikularnih pod opće interese.
Dopustite mi nakraju da o smislu onoga što bi mogla biti hrvatska kultura u pomoć pozovem književnika i filozofa Đuru Arnolda, inače predsjednika Matice hrvatske od 1902. do 1909. godine, koji na jednome mjestu (evidentno u osloncu na starogrčko shvaćanje zajedništva) kaže: “…[jedinstvena hrvatska narodna kultura] sastojala bi se očito u razvoju i uzgoju svih vrlina naroda i u prožimanju izvanjih životnih oblika osebinama narodnoga bića.”