Materice su stari narodni i crkveni običaj uz 3. nedjelju došašća, a sačuvan je u nekim krajevima, kao npr. među bunjevačkim Hrvatima, u Posavini i srednjoj Bosni, u Dalmatinskoj Zagori, te u nekim hercegovačkim krajevima.
Tako npr. mladići, muškarci i djeca čestitaju taj dan djevojkama, ženama, mamama, punicama, bakama, tetkama, susjedama…, a onda one nagrađuju čestitare sitnim darovima, poput; orasima, lješnjacima, jabukama, suhim smokava ili slatkiša, a ponekad i nešto vrjednijima, poput vunenih čarapa i sl.
Ponegdje se djeca ustaju vrlo rano u zoru, svakako prije no što se ustane majka, a onda ju iznenade i svežu, te traže “otkupninu“. Da bi povratila “slobodu”, majka im mora nešto darovati, a sve prolazi u radosti i smijehu.
Kod bunjevačkih Hrvata sačuvan je običaj da nakon čestitanja majke djecu i ostale čestitare daruju posebno ukrašenom jabukom u koju se zabadaju kovanice, orasi, rupčići i slične sitnice. Također, toga bi dana muškarci obvezno odlazili svojim punicama u čestitare, te bi i od njih izmamili kakav dar.
U Imotskim Poljicima Materice su prva svetkovina za pripravu Božića. Narednih su petnaest dana matere imale pune ruke posla. Pripravljale su robu i postole za djecu, jer su roditelji nastojali da barem, pred Božić svakom djetetu kupe po koji komad obuće i odjeće. U Zagvozdu kod Imotskoga, dok bi djeca spavala, majke su im pripremale ušćipke i pekle divenice.
Čestitari bi najčešće pozdravili domaćicu ovim ili sličnim pozdravom:
Hvaljen Isus, gazdarice, čestitam ti Materice!
Ja sam doša’, znaš, da mi nešto daš!
Ja sam stig’o priko mora da mi dadeš koji ora’!
Snašla me je vel’ka muka, ‘ajde daj mi i jabuka!
Ja sam doša’ priko strane, da mi dadeš malo ‘rane!
Vidio sam i ovaca, daj ti meni i novaca!
Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina!
Ja sam doša’ priko polja, da mi bude bolja volja!
Materice su lijepi stari običaji koji pokazuju ljepotu nekadašnje povezanosti i prisnosti ne samo među članovima obitelji, nego i među rodbinom, susjedima i znancima, pa je dobro barem sačuvati spomen na ta bogata vremena.
Osim što bi se Materice tako obilježavale po kućama i selima, valja istaknuti da se redovito slavilo i u crkvama, i to tako što bi se na svetim misama molilo za nazočne i sve druge majke. Pokazuje to vrlo lijepu povezanost liturgijskog i narodnog života, kada se narod nadahnjivao ljepotom Božje riječi i snagom euharistijskoga stola, a crkveni život i liturgija pak svoje nadahnuće crpili i iz vjere naroda.
