Nedjelja koja je najbliža svetkovini sv. Andrije (30. studenoga) prva je nedjelja Adventa (Došašća). Četiri su nedjelje koje prethode Božiću, a simboliziraju četiri tisućljeća od stvaranja svijeta do dolaska Isusa Krista. To razdoblje karakteriziraju post, pobožnost, molitve, mise (osobito zornice) te opća duhovna i tjelesna priprava za doček najradosnijega kršćanskoga blagdana, Božića. U adventu se nisu smjele održavati svadbe i veselja. Iznimka je bio blagdan Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije. U adventu hrvatski katolici posebno štuju blagdane: sv. Barbare, sv. Nikole, Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, sv. Lucije i sv. Tome. Uz te blagdane obavljaju se određeni poslovi, primjerice, stavljanje pšenice u tanjur ili neku drugu posudu kako bi narasla i u koju su se stavljale božićne svijeće ili je bila uresom za Badnjak, Božić i Novu godinu.

Uz adventske blagdane vezuju se različita narodna vjerovanja među kojima su najčešća o proricanju budućega ženika ili nevjeste.

Hrvatski je narod svece i svetice Božje opjevao usmenim lirskim vjerskim pjesmama, a na Braču se za vrijeme adventa koledalo imenjakinjama  i  imenjacima  svetica  i  svetaca  koji  se slave  u adventskom razdoblju.

Kršćanski se svijet veseli Porođenju Isusovu i pripravlja se za Božić. Tako se, primjerice, na području Poljica od Velike Gospe (15. kolovoza) brojalo potrice: Tri od Velike do Male Gospe, tri od Gospe do Mijela,4 tri od Mijela  do Luke, tri od Luke do Mratinja,5 tri od Mratinja do Varine,6 tri od Varine do Božića. To bi brojili kad će doći Božić.

Priprave za doček najveselijega kršćanskoga blagdana počinju na dan zaštitnika stoke, sv. Klementa (23. studenoga). Na području Poljica priprave su počinjale na blagdan Svih svetih i taj je blagdan (u Docu) smatran prvim čelom, a neki drugi nazivali su ga i prvom nogom Božića. Tada se spremaju badnjaci za Badnjak, domaćin kuće  siječe  tri  drveta  i  odabire  ovcu  od  koje  će  se  pripraviti pečenka (zaoblica, veselica). Tu su životinju obilno hranili, a zvali su je pečilo ili bôško.

Advent je vrijeme posta, molitve i svekolike priprave za doček Božića.  U  adventu  se  nisu  smjele  održavati  svadbe  i  veselja, nije se pjevalo ni igralo, niti se “gizdalo”. U dugim zimskim noćima djevojke i žene su se skupljale na sijelima (prelima) i čijale perje, vezle (u Slavoniji), vlačile i prele vunu, krojile rute i pripovijedale, a muškarci su igrali prstena i kartali.

Od dana sv. Andrije prestaju svadbe, a o tomu svjedoči i izreka zapadno-hercegovačkih Hrvata: Sveti Andrija svadbi zavezanija.

To je dan kad su djevojke običavale nagađati o budućem ženiku i uopće o budućnosti.

U vareškom kraju, primjerice, na Dan sv. Andrije održavala se Zavezanija ili Andrijinsko sijelo nakon kojeg su se zaustavljale sve slave preko cijeloga adventa do Božića. “Zavezati” je značilo prestati sa zabavom i igrom. Djevojke su tada obično pjevale: Sveta

Kato rastavi me s majkom / Da ne čekam ćelavog Andrije. Kako se kroz Zavezanije do Božića nisu priređivale svadbe jer je svako slavlje bilo zabranjeno, pravile bi se prosidbe i dogovori, a svadbe od Svete Kate do Svetog Andrije. Običaj je bio u Varešu da mladić, na upoznavanju s djevojčinim roditeljima a u doba prije adventa, od budućih punice i punca dobije paprenik koji ponese svojoj kući. Zavezanija  se  proslavljala  u  vareškom  naselju  Benićima svakog 30. studenoga kolom i šaljivim igrama s početkom u podne.

Tada se kolo igralo obično u nanulama pa čak i po snijegu. Trebalo se iskolati da bude dosta za mjesec dana. Igre su trajale sve do ponoći, kada su crkvena zvona označavala prestanak zabave i svi su bez pogovora išli kućama jer je počeo Advent, a sutradan ujutro u pet sati išlo se na ranu misu Zornicu. Običaj je bio u stara vremena da se tijekom Adventa, a s početkom na Svetog Andriju, pale svijeće na prozorima, i to je bio znak da su Zavezanije počele.

To je bio i znak da se ide kod “prijatelja” na sijela na kojima su se obično igrale igre kao npr. igra prstena, u kojoj se prsten sakrije u jednu vunenu čarapu i onda se traži, a tko nađe dobije nagradu. Zavezanije podsjećaju i na poklade, samo što nema toliko raskoši. Sijelo je posebno odgovaralo djevojkama koje su pričale o momcima te se savjetovale i dogovarale koja će što pokloniti svom momku.

U  požeškom  kraju  je  običaj  u  vrijeme  Došašća  novcem, hranom,  obućom,  odjećom,  ogrjevom  pomagati  i  darivati  one kojima je pomoć potrebita. Taj dar naziva se božićnicom.

Foto.narodni.net