Obilježili smo Svjetski dan knjige i autorskih prava. Kao nastavak obilježavanja “praznika knjige” uslijedila je i Noć knjige kao manifestacija čiji je cilj ljude potaknuti na čitanje, promicati knjige i njihovu vrijednost.
Obzirom na situaciju u kojoj se gotovo cijeli svijet trenutno nalazi, obilježavanje svjetskog dana knjige, kao i Noći knjige ove se godine odvijalo se na drukčiji način –  virtualno!
Uz Svjetski dan knjige i Noć knjige, mi smo na našem portalu ugostili mladu sisačku spisateljicu Miu Slunjski. Mia je autorica romana za mlade „Duh sisačke kule“ koji je objavljen u rujnu 2017. godine u izdanju nakladničke kuće Aura d. o. o. Sisak.

Mia, možeš li čitateljima našega portala za početak reći tko je Mia Slunjski – najmlađa sisačka spisateljica?

Moje ime je Mia Slunjski i imam 18 godina. Trenutno pohađam četvrti razred Srednje škole Viktorovac, smjer medicinska sestra/medicinski tehničar opće njege. U slobodno vrijeme često se volim začahuriti u knjigu te pročitati nekoliko stranica romana ili napisati pokoju priču ili poglavlje romana.

Kratko si se predstavila, no mi znamo da se u tebi krije puno talenata. Godinama si aktivno plesala, u više navrata uspješno sudjelovala na LIDRANU, bila si polufinalistica državnog natjecanja u čitanju naglas, osvojila nagradu za najsmješniju u časopisu za mlade OK, izuzetno lijepo slikaš. Znamo da imaš i likovni rad koji je nagrađen. Nakon svega toga roman napisan u osmom razredu osnovne škole. Dobitnica si Godišnje nagrade Zaklade „Iskra“ za nadarenu djecu Sisačko – moslavačke županije na društveno – humanističkom području. Pišeš i na engleskom jeziku. Priča koju si napisala objavljena je na jednoj američkoj stranici koja objavljuje priče talentiranih mladih ljudi, i to na njihov poziv tebi. Čestitamo ti, Mia! A sada našim čitateljima reci kako je nastao Duh sisačke kule? Odakle ideja?

Ideja je došla spontano, kako vjerujem sve ideje dolaze. Bio je dovoljan trenutak dosade te vrtnje na stolcu u mojoj sobi da se razvije kostur za ono što će kasnije biti roman. Tog jutra mi je u glavu ušlo tek nekoliko detalja koji su se povezali u čitavu novu priču. Sve dobre ideje nikada ne treba na silu tražiti, jer one neće biti jednako kvalitetne kao i one koje dođu u „pravom trenutku“. Pisanje je nešto što pisca zavuče u začarani vrtlog koji nema dna. Tako sam i napisala Duh sisačke kule, na staromodan način, uz papir i olovku, pod odmorima i za vrijeme nastave. No, to je vrijeme za mene bilo posebno, pružilo mi je bijeg od stvarnosti, začahurila sam se u svoj svijet i pustila mašti na volju.

Kako je bilo pisati o svom gradu i njegovim znamenitostima? Čini se kao veliki izazov?

Gotovo svaki korak koji odlučimo poduzeti se čini kao veliki izazov. Pogotovo je riječ o izazovu kada se piše o mjestu u kojem sam odrasla. Morala sam paziti na autentičnost detalja koje sam stavljala u knjigu. To je zatražilo istraživanje povijesti našega grada, ali isto tako i samog teritorija. Kako bi sve sjelo na svoje mjesto, morao se dogoditi i posjet Starome gradu koji me oduvijek fascinirao. On je bio taj detalj na kojega sam uvijek bila ponosna i koji je uvijek nosio posebno mjesto u mojoj svijesti kad god bih razmišljala o Sisku. On je grad bogate kulture i mislim da bismo svi trebali biti ponosni na povijest koja je ovdje napisana. Uostalom, i mi pišemo povijest, to nam u romanu govori Ana, junakinja romana, koja nas uči kako je ponekad dovoljno da tek malo zagrebemo površinu i pustimo da nam duhovi prošlosti progovore.

Roman si napisala. Znamo da to nije dovoljno, trebalo ga je „proslijediti“ do nekoga tko će ga pročitati, prepoznati i objaviti, ako do toga uopće dođe. Kako je vrlo mlada djevojka uspjela u naumu da knjiga ugleda svjetlo dana?

Uvijek je najteže napraviti onaj prvi korak, a to je započeti. Ni sama ne mogu reći koliko sam puta odlučila odbaciti određenu ideju jer me kočio strah. No, prekoračiti preko vlastitih strahova velika je pobjeda. Strah od nepoznatog je uvijek ono najgore što se čovjeku može dogoditi, ali kada se jednom razbije taj zid, nema zaustavljanja. Ponekad je dovoljno da olovka dotakne list papira i riječi će same poteći. Tako je bilo i s Duhom sisačke kule. Uvijek je bitno da svatko od nas ima oslonac, nekoga tko vjeruje u vas. Za mene je to bila moja obitelj. Isprva je bio veliki korak povjeriti nekome roman na čitanje, nekome od koga će se tražiti iskreno mišljenje. Pisac dok piše, on ostavlja dio svoje duše u stranicama koje čine knjigu. U nju su napisani strahovi, želje, tajne koje su zamotane u najljepši papir da ih je gotovo nemoguće razaznati. Svaka je knjiga „ljubavno pismo“ određenim osobama koje će ga prepoznati kada ga dobe.
S Duhom sisačke kule se sve lijepo posložilo. Rukopis smo poslali Bogdanu Arnautoviću, uredniku izdavačke kuće Aura koji je pročitao tekst i odgovorio mi s puno lijepih i poticajnih riječi, odmah je pristao da Aura bude izdavačka kuća mog prvog romana. Meni je to bilo drago jer je i Aura sisačka!
Naslovnicu je ilustrirala Kristina Mareković, a meni se jako sviđa što je na njoj i naš lokalni tjednik, Novi Sisački tjednik. Sve je naše, sisačko!!

Uspjela si! Prepoznata si kao najmlađa spisateljica našega grada, knjiga je objavljena uz financijsku potporu Sisačko – moslavačke županije i grada Siska.
Kada je i gdje predstavljana sisačkoj javnosti?

Roman je predstavljen u Državnom arhivu u Sisku, 18. listopada 2017. Uz goste, Bogdana Arnautovića, urednika izdavačke kuće Aura i moje bivše profesorice hrvatskog jezika, prof. Nikoline Žigmunić predstavila sam roman javnosti po prvi puta. To je bio jedan od najstresnijih, ali i ujedno najljepših dana u mojem životu. No, potpora koju sam dobila tog dana bila je nevjerojatna. Vrlo sam zahvalna svima koji su mi pomogli, bilo u financijskom smislu ili u moralnoj podršci jer svaki, čak i onaj najmanji čin puno znači. To je bilo dovoljno da se da vjetar u leđa za daljnjim pisanjem. Od tada su se predstavljanja knjige odvijala na književnim susretima.

Osim na prvoj velikoj promociji u Državnom arhivu , knjigu si predstavljala i dalje. Reci nam nešto i o tome.

Predstavljala sam ju po školama našega grada i županije te u Dječjem odjelu Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac u Sisku. Upoznala sam mnoge mlade koji također dijele strast za čitanjem, baš kao i ja. Svaki me susret iznova iznenadi jer je ponekad uistinu zanimljivo čuti kako mladi razmišljaju. Svakom je piscu potrebna interakcija s čitateljima, bilo da je to preko knjige ili na određenom predstavljanju romana. Književni susreti su mi oduvijek bili posebni. U svojim mlađim danima sam uvijek jedva čekala da se organizira književni susret u školi jer mi je on pružio priliku da dođem u kontakt sa piscem i pokušam upitati za koji skriveni detalj u knjizi.
Svugdje sam lijepo primljena i to su prekrasne uspomene.

Je li se nešto promijenilo nakon objave romana? Što danas radi Mia Slunjski?

Često se volim našaliti da sam i dalje ista ona obična Mia. I dalje volim „zabiti“ nos u knjigu i uporno je čitati dok ne završim novu pustolovinu. Uz školu i sve obveze, ponekad je to malo teže, ali ako se ima volje, ima i načina. Često su tu neprospavane noći, a ponekada je to i neprekidno gledanje u laptop dok ne iskrsne jedna ideja. U nekim je danima pisanje lagano, dok je u nekima najteža stvar na svijetu. No, dovoljno je pustiti glazbu, pronaći tihu sobu i u potpunosti se prepustiti svijetu koji je cijelo vrijeme zatvoren u umu, koji željno želi izaći i otisnuti se na papir. Mnoge su tajne sakrivene u tim svjetovima, dovoljno je tek napisati nekoliko riječi da one ugledaju svjetlo dana.

Obzirom na brojne školske obveze, možemo li očekivati novu knjigu u dogledno vrijeme?

Jedan roman je u izradi, ali još uvijek ne znam kada bi mogao ugledati svjetlo dana. Svi se naši talenti razvijaju i napreduju. Kada danas pogledam na svoje početke, uvijek vidim mjesta na kojima se mogu popraviti, ali isto tako sam i zadovoljna sa svojim napretkom. Mi smo sami sebi najveći kritičari. Sami ćemo uočiti one malene finese koje nisu savršene iako to drugi neće vidjeti. Bitno je kritiku ne gledati kao nešto loše, ne bojati je se, već je vidjeti kao priliku za napredovanje. Roman koji trenutno pišem vrlo je delikatna i zahtjevna tema koja traži puno vremena i pažnje. Svijet koji je sakriven u njemu, puno je veći od onoga koji sam pokazala u Duhu sisačke kule, ali kao što sam rekla, svi mi napredujemo. No, ja se iskreno nadam, kada ugleda svjetlo dana, da čitatelje neće razočarati!