Dok se brašno mljelo u savskim mlinovima, ono je bilo mnogo bolje za pečenje kruha nego danas iz industrijskih mlinova. Na tim mlinovima kamen se okretao polagano i ispod njega nije išlo „vruće“ brašno, a čini se da je bilo sitnije, mekanije i finije.

Dok su mljeli vodeni mlinovi, pekao se najviše kukuruzni kruh, a samo za blagdane mljela se pšenica od čijeg brašna su pravljeni i pečeni kolači. Tijesto za kruh žene su mijesile u velikom  krušnom koritu i to odjednom za više kruhova. Obično se stavljalo peći u krušne peći pet ili šest većih komada kruhova , teških tri do pet kilograma, što je domaćinstvu bilo dovoljno za cijeli tjedan. Krušna peć ložena je nekoliko sati prije nego što bi se stavio kruh. Umetanje kruha u zagrijanu peć vršeno je loparkom koja je imala držalicu dugu i do dva metra. Pod kruh na loparku stavljale su žene zimi tanke listove od kukuruznog klipa, a ljeti lišće kukuruzne stabljike, što je bilo posuto brašnom. Prije stavljanja kruha u krušnu peć „zgrebicom“ je razgrnuta žar, jer kruh prilikom pečenja nije smio doći u dodir s „vuglenjem“.

Više puta su majke znale za djecu peći manji kruh od jednog kilograma. Pekla se i tanka presenica s maslacem ili kukuruzni kolač palenac. Osobito je bilo ukusno jesti ovakav kruh nadrobljen u mlijeku.

Stariji ljudi znali su djeci govoriti „Moraš jesti korje kruva, buš pameten!”. Nekada je sirotinja do kruha teško dolazila. Za pet ili šest kilograma brašna morala je bogatašu kopati cijeli dan. Neke obitelji su jedva dočekale urod novog kukuruza. Novom kukuruzu veselili su se svi, jer je brašno od nove kuruze bio ukusniji za kruh i žgance. Novo ubrani kukuruz sušio se na suncu i oko peči, samo da bi se što prije osušio i mogao nositi u mlin.

Kada je bran urod novog kukuruza, ljudi bi rekli „Ej, sad je papa oživel!“. Trebarci često puta znaju reći: „Dok ima kruva ikakva, ne boj se gosta nikakva!“.

Fotografija:selo.hr