Sjedili smo uz otvoren prozor u kući mog rođaka i razgovarali, a onda je počela galama u susjednom dvorištu. Najprije se nismo obazirali, no vika nije prestajala. Izišla sam van iz kuće jer me baš zanimalo što se događa i tko toliko viče. Jadan je bio prizor koji sam ugledala. Mlada je žena vikala na malu, prestrašenu djevojčicu, svoju kćer. Dijete je stajalo pognute glave i šutjelo. Sa strane su stajala djeca koja su se s njom do tada igrala i u tišini promatrala prizor ispred sebe. Razljutilo me sve to, no nisam reagirala, nemam to pravo i nije moje da se miješam u mamine «odgojne metode».
Vratila sam se unutra, ali me još dugo pratio taj prizor i mogla sam čuti piskutavo vikanje mlade mame. Shvatila sam da je vikala jer se malena igrala, a trebala bi učiti. Pa što i kako da samo uči dijete od 6,7 godina?
Mišljenja sam kako je upravo mama ta koja ju je trebala pozvati, podsjetiti ili učiti s njom, a ne demonstrirati snagu pred njezinim prijateljima. Čula sam, po ulasku u kuću, komentar mog rođaka da je takva situacija svakodnevna. Zasigurno ni mami nije lako. Vjerujem da jako voli svoju djevojčicu. Tko zna kakve nju brige muče pa tako reagira? Ipak, nije mi se to učinilo kao opravdanje za vikanje na dijete, i to svakodnevno.. Ako je to doista uobičajena situacija u domu djevojčice, hoće li ona uspjeti izrasti u zdravu i samopouzdanu osobu?
Kakvu će sliku o samoj sebi ponijeti u svijet, ako bude odrastala ovako? Puno se pitanja otvorilo u mojoj glavi, odgovore na sve njih ne znam, naravno!!
Jako me dirnula ta situacija i ponukala da po povratku kući izljubim svoju malu djevojčicu i pomislim koliko je sretna u normalnom okruženju. Sigurno i vi mislite tako o svojoj djeci. Pokažite im koliko ih volite. Poljubite ih odmah nakon što pročitate ovu priču, a onda opet i opet… jer ljubavi nikad dosta!
Foto: Centar zdravlja
