“Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život“
Koliko smo puta došli kući u kasne sate?! Nekad iz grada, s posla ili dugog puta. Kao vrlo mladi, nekad smo sigurno poželjeli da nas nitko od ukućana ne vidi i da se samo uvučemo u krevet te što prije zaspimo.
No, kako postajemo odrasliji i zreliji, tako postajemo svjesniji ljepote tog svjetla, upaljenog na kućnom pragu, koje je znak dobrodošlice i poruka da nas netko čeka, misli na nas i želi nam olakšati prolazak kroz tamu koja nas okružuje u sitne sate te nam dati na znanje da smo došli doma, na mjesto kojem pripadamo. Još je bolje ukoliko nas je na tom svjetlu dočekala draga osoba, budna samo zbog nas. Razmišljam o tome kako je lijepo biti svjetlo nekome…… svjetlo na kućnom pragu. Probajmo! Ne može biti toliko teško!! Zasvijetlimo, najprije toplim riječima! One će poput zraka sunca prodirati kroz tamu kojom su oni koje čekamo zbog koječega obavijeni. Potom zasvijetlimo dobrim djelima koje ćemo u tišini napraviti za druge kako bismo im postali svjetlo ili bar tračak svjetla. Svakome se od nas već dogodila zraka koju nam je u trenutku nevjere poslao sam Isus. Zašto onda ne slati tu zraku dalje? Puštati je sve do onih koji su još u duhovnoj, ili nekoj drugoj tami, sami i uplašeni. Molitva za te osobe će zasigurno biti pravi način da se njihova pozornost privuče Bogu i Njegovoj svjetlosti.
Ostavimo upaljeno svjetlo pred vlastitom kućom kako bi drugi od nas došli zatražiti pomoć i bili sigurni da će je tu i dobiti.
Foto:dalje.com