Jedna stara priča kaže kako je oduvijek postojala borba dobra i zla. Dobro je oko sebe širilo svjetlost, a zlo tamu. Te su se tame ljudi bojali. Palili su svjetla i osvjetljavali svoje staze bježeći od mraka.
Dobro je silno željelo zavladati i širiti među ljudima povjerenje, radost i mir. Dobro je željelo obilje ljubavi u srcu svakog čovjeka, u obitelji, u svijetu….ali nije bilo jednostavno činiti dobro.
Povjerenje je krhkih nogu. Kad se jednom izgubi, teško da će se opet steći. Ono je poput razbijenog tanjura koji je ponovno zalijepljen. Da, opet je čitav, ali više nikada isti. Tako je i s povjerenjem među ljudima. Načeto, poljuljano. Često puta zauvijek izgubljeno.
Radost se htjela širiti svijetom, željela je biti prisutna svugdje. No teške situacije, loši događaji, bezvoljni ljudi i još puno toga priječili su je u tome.
A tek mir!!Od osobnih nemira u čovjeku preko pravih sukoba i ratova širokih razmjera….. sve je to učinilo da mir nestane u mnogim srcima, na mnogim mjestima…“nema mira čovjek sam u sebi, a kamoli u svijetu u kome živi.“
I tako su se vjekovima izmjenjivali dobro i zlo, s puno nijansi u oba slučaja, jer ništa nije crno – bijelo, iako nam se ponekad čini da je tako, osobito kad se radi o nama samima.
Onda se jednog dana, kaže priča, s neba spustilo svjetlo, sićušno, sasvim malo. Ljudi su ga nazvali nadom, svjetlom nade.
To svjetlo ništa ne može nadvladati, ono se nikada ne može ugasiti, nitko i ništa ga ne može zaustaviti. Ono ima sasvim posebno poslanje. Svjetlo nade naviješta kako će se jednog dana otopiti sva hladnoća koja okružuje srca ljudi i tjera ih da čine zle stvari. Otopit će je upravo to malo svjetlo – svjetlo nade. Ono uskoro dolazi. Još malo…..Potrebno je tek pružiti ruke prema nebu i ogrijati se njime.
Foto: fra3.net
