„Pomozi, dakle, onome tko je na tvom putu dok hodaš ovim svijetom i stići ćeš do onoga s kim želiš ostati zauvijek.
( sv. Augustin )
Svi smo čuli za izreku kako su oči ogledalo duše. Duboko vjerujem da je tako. Sjetite se samo koliko toga možemo vidjeti u nečijim očima i koliko su nam puta rekle nešto sasvim drugo od onoga što su govorila usta osobe u čije smo oči gledali?
Složit ćete se da je najbolnije gledati u tužne oči. Osobito kada su to oči djeteta. Tako mi iz misli i glave ne izlaze prelijepe, tugom ispunjene oči. Susrećem ih često i teško mi je gledati u njih.
Trude se biti radosne, pokušavaju se uklopiti u more bezbrižnih i srećom ispunjenih očiju, ali ne uspijeva im baš. Prepoznajem ih vrlo lako. Previše su različite, posebne.
Te oči vape za prihvaćanjem i ljubavlju.
Ponekad one ne mogu protiv sebe i na trenutke nisu iskrene, iako bi to htjele biti. Ipak …. na te se oči ne možete naljutiti sve i da hoćete. Previše je boli i očaja u njihovoj tamnoj dubini.
Često puta čovjek ne bi smio toliko duboko proživljavati ono što se događa drugome, možda i samo zato da samoga sebe zaštiti od tuge i brige za nekoga kome ne može pomoći onoliko koliko bi htio…..ali ne ide….zato i jesmo ljudi…… zato toliko boli pogled u oči djeteta koje pati.
Osjetiš se tako nemoćnim pred morem tuge u malim očima. Što napravit? Kako pomoći?
Nedavno mi je rekla jedna divna osoba, nakon što sam joj pričala o očima koje me prate, kako je sigurna da ću uspjeti vratiti iskru radosti i veselja u te tužne oči. Još je dodala kako je u mojim riječima o tim očima previše ljubavi da ne bih uspjela.
I trudim se pomoći, doista!! Što god napravim, čini mi se malo i nedovoljno. Ipak, uspijem povremeno izmamiti iskru radosti u tim očima. Pokušavam svakodnevno, opet…i opet! Počinjem vjerovati da će se ta mala iskra jednog dana pretvoriti u plamen radosti koji će zauvijek odagnati silnu tugu iz tih, meni sasvim posebnih očiju.
Foto: rd.com
