„Ne možemo pomoći svima, ali svatko može pomoći nekome.“
( R. Reagan )
Pričala mi je prijateljica kako je uoči jednog Božića, još je bila dijete, štedjela novce, zajedno sa sestrom. Željele su kupiti nove kuglice, jer im se postojeće više nisu sviđale. S njima je živio i djed, vrlo pobožan čovjek. Pred sam Božić je sakupio obitelj oko stola i priopćio da je u dogovoru sa sinom, ocem moje prijateljice, odlučio izdvojiti dio novca te ga dati susjedima u zgradi koji su živjeli izuzetno teško. Znao je da djevojčice štede te je i njih zatražio veći dio njihovog novca. Pričala mi je prijateljica da su bile jako ljute na djeda, i ona i sestra, ali bio je autoritet u obitelji i nisu se usudile otvoreno prosvjedovati. Žalile su se mami, no i ona je bila na djedovoj strani govoreći im da su kuglice u redu i da je novac potrebniji susjedima jer nemaju ni za božićno drvce, štoviše – ni za kruh! Tako je djed stavio novce u kuvertu i kasno uvečer ih gurnuo ispod vrata susjedovog stana.
Došao je Badnjak i djevojčice su okitile bor sa “starim” nakitom. Bio je lijep. Na sam Božić su na putu do crkve srele susjede i s njima razmijenili dobre želje. Tada je susjedova žena rekla kako im je ovo jedan od najljepših Božića. Ništa im se pretvorilo u svašta. Ne zna tko im je pomogao, no zauvijek će biti zahvalna. Djed je samo klimnuo glavom i nasmiješio se unukama. Rekla mi je prijateljica kako je u tom trenutku najprije osjetila sram, a potom ponos i toplinu oko srca. Zaboravila je i kuglice i ljutnju. Kaže da su tako postupili i narednih godina.
Djed je već odavno umro, otac poginuo u ratu, a ona ima vlastitu obitelj. I sada o Božiću, zajedno s mamom, kriomice stavlja male kuverte ispod vrata nekih drugih susjeda.
Neka nam ovo malo svjedočanstvo bude poticaj da i mi pogledamo oko sebe i pomognemo. Možda ne isključivo novcem, ali svakako nečim što je ljudima oko nas potrebno.
Foto: pixabay
