Kad su 28. travnja 1986. sovjetske radio stanice naglo prekinule svoj redovni program i počele puštati klasičnu glazbu, stanovnici SSSR-a su znali da se nešto ozbiljno događa. Možda je umro predsjedavajući Vrhovnog Sovjeta, možda su Amerikanci lansirali nuklearne projektile, pitali su se Sovjeti. I onda je uslijedila vijest od 20 sekundi: „Dogodila se nesreća u nuklearnoj elektrani Černobilj. Jedan od nuklearnih reaktora je oštećen. Posljedice nesreće se saniraju. Pomoć je pružena pogođenim ljudima. Uspostavljena je komisija za istragu nesreće“.
Stvarne razmjere nesreće možda ne bismo ni doznali da tog dana na području Ukrajine i Bjelorusije nije puhao vjetar koji je radioaktivni materijal iz atmosfere otpuhao sve do Švedske, pa čak i sjeverne Engleske i Škotske. Šveđani su prvi otkrili povećane radioaktivne vrijednosti u atmosferi i zatražili službeno objašnjenje od SSSR-a. Ubrzo su i ostale europske zemlje počele mjeriti radijaciju.
U Jugoslaviji, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere iz Zagreba dr. Alica Bauman je, suprotno proceduri, prva obavijestila javnost o mogućoj opasnosti koja dolazi iz Ukrajine. Nekoliko dana je trebalo radioaktivnom materijalu da se proširi po Europi, a toliko je trebalo i sovjetskoj vladi da objave prave razmjere katastrofe. Panika se ubrzo proširila, jer je radioaktivni materijal u tri vala zahvatio Europu. Prvi val je pogodio Švedsku i Veliku Britaniju, drugi je zahvatio srednju Europu, a treći balkanske zemlje.
Nije trebalo puno vremena da se panika proširi, pa su veliku financijsku štetu pretrpili poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Zagrebački „Ledo“ je tada prodao sve zalihe zamrznutog povrća pripremljenog za nadolazeću turističku sezonu.
Ustanovljeno je da većina radioaktivnih elemenata pridošlih iz Černobilja nestala iz biosfere, točnije još uvijek postoji, ali u zanemarivim količinama. Izuzetak se može pronaći na nekim manjim šumskim lokalitetima na planinama južne Srbije, gdje i dalje postoji visoka koncentracija radijacije, ali daleko od razine iz 1986. Dokazi o sigurnosti nuklearne energije se mogu pronaći u relativno rijetkim nesrećama, ali dokazi o njenoj opasnosti govore kako su direktno ozračena područja poput ukrajinskog Pripjata i japanske Fukushime i danas napuštena.
Danas u Europi radi 180 nuklearnih elektrana. Najviše ih se nalazi u Francuskoj, Rusiji, Ukrajini i Velikoj Britaniji. Nama najbliže su Krško u Sloveniji, Kozloduj u Bugarskoj i Paks u Mađarskoj koja je 2003. i 2009. manje nesreće. U obližnjoj Italiji postojale su četiri nuklearne elektrane koje su Talijani na referendumu iz 1990. odlučili ugasiti. Talijanska vlada je 2008. pokušala ponovno pokrenuti izgradnju nuklearnih elektrana, ali je novi referendum iz 2011., nekoliko mjeseci nakon nesreće u Fukushimi, onemogućio taj pokušaj.
.
(Foto:Getty Images)
