Želimir Janeš (Sisak, 12. prosinca 1916. − Zagreb, 23. siječnja 1996.). Diplomirao je 1941. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Frane Kršinića, a završio je specijalku kod Ivana Meštrovića (1941- 1942) i Antuna Augustinčića (1945 – 1946).

Bio je i suradnik Kršinićeve Majstorske radionice. Do 1960. predaje u Školi primijenjene umjetnosti, a od 1961. profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za člana suradnika HAZU-a izabran je 1977. Izvanrednim članom postaje 1983, a redovitim 1991. godine.

Kipar Želimir Janeš stvarao je računajući na sugovornika, na upućeni pogled i na pruženi dlan koji će posegnuti za njegovim taktilima. Janešova kiparska istraživanja dotaknula su brojne materijale izbjegavajući zavodljiv zov monumentalnosti (iako se i tu kvalitetno ostvario). Njegovo stvaralaštvo prepoznato je kao jedna od najautentičnijih dionica male forme u hrvatskome kiparstvu. U njegovu je formiranju i umjetničkom karakteru odlučnu ulogu imalo njegovo podrijetlo i povezanost s rodnim gradom Siskom te posavskim krajem.

 

U duhu vremena

Želimir Janeš okušao se u mnogim materijalima: bronci, drvu, kamenu, bjelokosti, srebru, zlatu, čeliku, plastelinu, kristalu, ali i betonu, poliesterskoj i epoksidnoj smoli i akrilnoj masi. Dobru tehničku podlogu dobio je, ističe autor monografije, najranijim školovanjem u Školi primijenjene umjetnosti. Osim njega, kao predane istraživače mogućnosti materijala i tehničke inovatore, valja izdvojiti još Antuna Motiku te Raoula Goldonija.

U skladu s njegovom otvorenom i dobroćudnom naravi, u monografiji su poseban ulomak zaslužili i svi oni umjetnici s kojima ga je povezivalo prijateljstvo i kreativni dosluh: Branko Ružić, s kojim je imao prvu izložbu, Ivica Antolčić, s kojim je dijelio zavičajnu pripadnost, srodnik Antun Tuna Babić.

Šimat Banov na početku uočava njegovu transgresiju od rane i za njega netipične radauševski dramatične i ekspresivne stilizacije (Bijeg, 1946) preko postupnoga pojednostavnjivanja oblika (Otac i sin, 1954) ka sve radikalnijem udaljavanju od antropomorfnoga načina kiparskoga razmišljanja (Manekenka, 1954). Stavlja ga u odnos s domaćim suvremenicima, starijima, profesorom Kršinićem, posebno u segmentu intimističke skulpture u mramoru. Primjerice, brončana skulptura Prvi koraci (oko 1949) svjedoči nastavljanje lirskog realizma zasnovana na produhovljenoj idealizaciji kakvu je baštinio Kršinić. Iako će ubrzo zaokrenuti formalna promišljanja ka gotovo apstraktnom poimanju, ta je pouka bila veoma važna.

Čelik i nafta, 1972.

Bio je blizak s kolegama kao što su Ivan Kožarić i Šime Vulas te sa svjetskim imenima poput Constantina Brancusija ili Hansa Arpa. Za formiranje bitna je i suživljenost sa zavičajem, njegovom prirodnom strukturom, ali i narodnom arhitekturom. U pedesetim godinama Janeš posvema pročišćava svoju formu i svodi je na organičku nužnost, sažetost, fluidnost i mogućnosti generiranja vlastitog umjetničkog diskursa.

Janeš se ponajprije ostvaruje u ljubavi prema nevelikim dimenzijama, postavši majstorom sitne plastike. Kako Šimat Banov zaključuje, on je „veliki u malom“, a sam je kipar izjavio: „Ja se nisam udaljio od monumentalne spomeničke skulpture, jer mala po dimenzijama, skulptura može i treba i dalje zadržati istu monumentalnost.“ Posvećuje se, dakle, medaljama, stajačicama i taktilima, i na tom području potvrđuje svu svoju kreativnu snagu i inventivnost.

Stup čakavskoga sabora, Aleja glagoljaša Roč-Hum, 1977–1985.

U oblikovanju medalja, „zahtjevne, ali pomalo nezahvalne i nevidljive discipline“ (I. Š. B.), Janeš iskazuje svu svoju kiparsku uvjerljivost – sposobnost da sažme bitno, dominantni sadržaj i poruku koju pojedini komad te male plastike mora utjeloviti. Dokazao se i kao vrsni portretist. On se nimalo ne ograničava dimenzijama i predviđenim zadatostima medija, već ih prilagođava sebi kako bi u njima razvio puni potencijal ostvarivanja suodnosa volumena i prostora, osvještavanja medalje kao „skulpturalne vrijednosti“ (Ž. J.). Školska igra (1969, bronca) primjer je nekonvencionalnog artikuliranja inače sažete forme u punu potenciju oslobađanja površine plakete. Sisačko, to jest posavsko, djetinjstvo predodredilo ga je i za taj stvaralački put – kraj tako bremenit arheološkim ostacima iznenadio ga je kao dječaka bakrenom pločicom, koja ga je zapanjila mogućnošću da je na tako malom prostoru moguće stvoriti lik. Općenito, malo je umjetnika koji su toliko razumjeli kulturne sedimente i kulturnu povijest kao Janeš, zaključuje Šimat Banov.

Segment taktila zaslužuje posebnu pažnju. I tu je presudilo iskustvo rodnoga krajolika, primanje u ruku oblutaka uz obale rijeke. Poslije će na uživanje skulpture pozvati one koji je ne mogu primiti putem osjetila vida. Godine 1983. priređena je Janešova izložba taktila u Tiflološkom muzeju (P)osjetite taktile, kada je polagao taktile na dlan slijepoga dječaka. „Taktil je pojam za utilitarno, taktila za doživljajno“, pojašnjava Janeš.

Od medalja do spomeničkih cjelina

Janeš se okušao i u izlasku u javni prostor te je bio spreman na izražavanje u većim dimenzijama. Vrlo je rano ostvario javnu plastiku. Mali park na križanju Zvonimirove i Šubićeve ulice urešen je njegovim zdencem ili „fontanom“ koja je na svojoj kruni i kruništu prostirala pravilna i lijepa slova, dok se niže pružilo tijelo zmaja. Riječ je o Janešovu završnom radu u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu iz 1937. Jedan od njegovih najimpozantnijih projekata bila je Aleja glagoljaša, na potezu od Roča do Huma, ostvarena u suradnji s Josipom Bratulićem. Kipar je u kamenim skulpturama razvio svu simboličku potenciju slova i njihova značenja u umjetničkoj baštini i povijesti Istre i Hrvatske.

I Sisku je namijenio svoja spomenička rješenja, i tu se očitovala njegova sposobnost da odgovori na izazov važne povijesne teme – u spomeniku Prvom partizanskom odredu (1981, beton) na Debelom brijestu, u šumi Brezovica, u spomen na 22. lipnja 1941. Tu je pokazao svu sugestivnost monumentalnoga diskursa koji se lišio diktata narativnosti, i izveo spomenik u dijalogu s prirodnim okruženjem – kao skup grana koje se uzdižu k nebu. Djelom Špekulaš (1953, bronca) u javni prostor unio je dimenziju svakodnevnoga življenja. I konačno njegov interes za ovladavanje i oplemenjivanje vanjskoga prostora implementira se u rješenje Povijesne šetnice za Stari grad uz obalu rijeke.