Vikinzi ili Normani činili su germansku skupinu koju povezujemo s povijesnim prostorom današnje Norveške, Danske i Švedske te manjim dijelom Islanda, Finske te čak Estonije. To je skupina koja je u ljudskoj povijesti ostala zapamćena po tome što je od 9. do 11. stoljeća pljačkala i uznemiravala europski prostor, od Španjolske pa sve do Rusije. Taj vremenski okvir nazivamo još i vikinško doba. To je vrijeme kada su od pljačkaša postali osvajači. No, ipak, moramo se zapitati je li opravdano nazivati ih srednjovjekovnim nasilnicima ili je ova skupina utjecala na Europu i u pozitivnom smislu?
Iako se na prvi pogled pojmovi Viking i Norman razlikuju, oni označavaju jedno te isti narod. Naziv Normani (ili ljudi sa sjevera) se upotrebljava za skupinu koja se trajno naselila na nekom području dok ih Vikinzima (gusari na staronorveškom) uglavnom nazivamo kada napadaju i pljačkaju.
Iz perspektive tadašnjeg Europljanina, Vikinzi nisu bili dijelom kršćanskog kulturnog i civilizacijskog kruga već su smatrani barbarima, neukima te poganima. Iako ih, na kraju, kršćanstvo neće zaobići, vikinška vjerovanja bila su dijelom tzv. nordijske mitologije. Koristili su i rune — germanska vrsta slova, što nam govori da ipak nisu bili neuki ili nepismeni.
Većina Normana živjela je mirnim životom, baveći se uzgojem žitarica te domaćih životinja. Trgovali su krznom te ostalim proizvodima poput meda, sušene ribe (bakalara) i sl. Nasuprot popularnom mišljenju, utjecaj normanske trgovine na Europu stoji uz bok njihovim osvajanjima. Dakle, ne možemo reći kako su Vikinzi samo ratovali i osvajali.
Bili su podijeljeni u skupine/plemena kojima su vladali lokalni vladari, a vikinški kraljevi javljaju se tek pred sam kraj njihove dominacije sjevernoeuropskim kontinentom. Najpoznatiji vladari bili su Ragnar Lodbrok (za kojeg se još uvijek ne zna je li uistinu bio povijesni ili izmišljeni lik), Erik Crveni, Leif Erikson kojemu se pripisuje stupanje na sjevernoamerički kontinent 500 godina prije Kristofora Kolumba, itd.
Potaknuti hladnom klimom sjevera koja im je uvelike otežavala obradu zemlje, ali i samom željom za eurpskim bogatstvima, neki od ovih skandinavskih trgovaca, ribara i vještih moreplovca odlučili su napustiti Skandinaviju te započeti pljačku obala europskog kontinenta.
Prvi zabilježeni napad bio je 793. godine na području sjeverne Engleske. Napadnut je otok Lindisfarn ili Sveti Otok na kojem se nalazio samostan. Vikinzi, za razliku od ostalih naroda, nisu previše marili za kršćanske svetinje te su bez imalo grižnje savjesti napadali samostane koji su imali slab ili nikakav sustav obrane.
Ono zbog čega će ostati zapamćeni kao nemilosrdni napadači proizišlo je iz činjenice kako sve što znamo o njima uglavnom dolazi iz pera onih koje su Vikinzi napadali. Zato su dojmovi i svjedočanstva o njima pojačana osobnim, traumatičnim iskustvom. Povijesničari smatraju kako Vikinzi nisu bili ništa agresivniji od drugih europskih osvajača tog vremena.
Iako su u svojim napadima uglavnom koristili svoje poznato brodovlje, oni su često krali konje te privremenom konjicom ulazili dublje u teritorij, ne zadržavajući se samo na obalnom području. U kasnijim stoljećima su na osvojenom području uspostavljali svoje luke i utvrde koja su postala mirna naselja. Njihovih su se napada bojali i neki europski vladari koji su im često plaćali danak kako bi ih zaobišli.
Njihova osvajačka prevlast kopni u trenutku kada europske zemlje uspostavljaju bolju obranu. Iako dobri ratnici, Vikinzima je nedostajala vojna organizacija te im same vještine ratovanja nisu bile dovoljne u sukobu s profesionalnom vojskom koja im se počela suprotstavljati. Osim toga, došlo je i do širenja kršćanstva na području Skandinavije, a postalo je očito kako su njihovi osvajački napadi u suprotnosti s kršćanskim moralnim kodom. Normani nisu nestali već su se s vremenom prilagodili novoj povijesnoj stvarnosti te postali narodi današnje Skandinavije.
Fotografije i ilustracije: Unsplash.com, Pixabay.com, Wikipedia.com
