Vrijeme odmiče i mi postajemo stariji, čini nam se da je život sve kraći. I je kraći, no sami ga često još više skraćujemo uludo trošeći vrijeme.
Jedna stara priča kaže kako je žena putovala vlakom. Odlučila je promatrati predjele kojima prolazi i uživati u prizoru. No čim se ukrcala na vlak počela se uzrujavati zbog prozora kojeg nije mogla otvoriti, a kad ga je otvorila, zaglavio se pa joj je smetala vrućina. Nije joj se svidjelo sjedalo, stalno je premještala prtljagu i tako redom.
Prilično nervozna i napeta, nije ni shvatila kako je vrijeme prošlo, a ona došla do svoga odredišta.
Sišavši s vlaka, osobi koja ju je čekala, odmah se požalila priznavši kako ne bi uludo trošila vrijeme na uzrujavanje da je znala da će vožnja tako brzo proći.
Nije li, uglavnom, uvijek tako i s nama? Lako se damo zavesti sporednim stvarima: dosadnim i neugodnim ljudima, njihovim nastupom prema nama, nedostatkom novca, znakovima starenja, zavidnošću nekim ljudima zbog onoga što jesu ili imaju i sl.
Umjesto da se uzrujavamo, nahranimo se Božjom riječju i trudimo se primjenjivati njezine istine u svom svakodnevnom životu, kako ga ne bismo tratili uzalud. I uvijek imajmo na umu kako vrijeme koje je prošlo, nikada i ničime ne možemo vratiti ili promijeniti.
Foto: Free Art
