Kao simbol vjernosti, hrabrosti i morala, srednjovjekovni vitezovi neiscrpan su izvor inspiracije u književnosti i filmskoj industriji. Svatko od nas se može prisjetiti barem jednog filma ili književnog djela koji se dotiče ove teme.
Postati vitezom, bila je jedna od najvećih postiguća za običnog čovjeka u srednjem vijeku. Iako težak život, prepun intenzivnih vojnih vježbi, on je nerijetko donosio izuzetan društveni status, ali i materijalni boljitak. No, vitezom se nije postajalo preko noći već je taj proces zahtijevao pokornu poslušnost od najranije dobi.
Dječaci su već od sedme godine počeli služiti u dvorcu svoga gospodara (lorda), pokazivajući motivaciju, ali i želju za učenjem viteških vještina poput mačevanja i jahanja. Već u dobi od četrnaest godina, dječak bi postao osobni pratitelj odeđenog viteza, noseći mu opremu i pomagajući u svakodnevnim aktivostima. Kolokvijalno, mogli bi ga nazvati “viteškim šegrtom”.
Onaj dječak, tada već mladić od dvadeset i jedne godine, koji je pokazao dovoljno sposobnosti i želje za ovakvim načinom života, se mogao kvalificirati za viteza te bi, pred svojim feudalnim gospodarom, položio prisegu u skladu s viteškom kodom. Tada mu je lord uručio i viteški mač, kao krunski završetak prisege. Cijeli proces je uistinu bio dostojanstven. Noć prije bi se budući vitez okupao u ružinim laticama, a noć bi proveo moleći se u lokalnoj crkvi. U ranu zoru bi se ispovijedao te sudjelovao na Svetoj Misi, nakon čega bi, pred obitelji, plemstvom i ostalim upljanima, započela prisega. Zavjetovao bi se kako će braniti crkve, udovice, siročad i sve one koji služe Bogu.
Iako mu je obavezna vojna služba trajala od šest do osam tjedana godišnje, od viteza se očekivala stalna pripremljenost na službu; posjećivanje i konzultacija s feudalnim gospodarom noseći puni ratni oklop, kao simbol viteške moći. Pred svojeg gospodara, čak i u doba mira, vitez nije mogao doći odjeven u ruho običnog srednjovjekovnog čovjeka, već isključivo u viteškom oklopu.
Srednjovjekovni su vitezovi često dobivali zemlju te tako postajali sve moćniji, a često su i sami živjeli na svojim vlastitim imanjima, u dobro utvrđenoj kući. O njihovom važnom statusu govori i činjenica da, ukoliko bi pao u ruke neprijatelja tijekom ratnog pohoda, nerijetko bi ga samo zarobili te tako tražili otkupninu.
Jedan od najpoznatijih simbola viteškog vremena zasigurno su bili viteški turniri koji su se održavali u doba mira, kada nije bilo ratovanja. Tada bi vitezovi pokazivali svoju borbenu moć, a ujedno i vježbali. U početku su ti turniri nerijetko imali krvav završetak. Čak je bilo i slučajeva kada je crkva odbijala pružiti crkveni pokop za viteza koji bi poginuo tijekom borbe na turniru. Tek su se u 13. stoljeću postrožila pravila, a počele su se koristiti tupe oštrice.
Iako je viteštvo uglavnom bilo muško zanimanje, nerijetko su vitezom mogle postati i žene, uglavnom plave krvi ili žene već postavljenih vitezova mada je vitezom mogla postati i “obična žena”.
Stagnacija značaja srednjovjekovnog viteštva započinje već u 15. stoljeću kada se javljaju prve profesionalne vojske, čija je obuka bila brža i jeftinija. Valja spomenuti i masovniju uporabu vatrenog oružja što će zauvijek promijeniti način ratovanja, a i sami vitezovi stupali su u profesionalnu vojsku te tako počeli gubiti status ratnika od posebnog značaja.
Izvor. I.P.
Foto: pixabay
