Predstavljena knjiga “Svjedok Stepinčeva glasa svetosti”


Knjiga postulatora kauze bl. Alojzija Stepinca mons. dr. sc. Jurja Batelje „Svjedok Stepinčeva glasa svetosti. Prinosi za životopis biskupa Dragutina Nežića uz 75. obljetnicu njegova služenja Crkvi u Istri“ predstavljena je u četvrtak, 24. veljače u Velikom Kaptolu u Sisku. Uz autora, knjigu je predstavio i sisački biskup Vlado Košić.

Biskup Košić je istaknuo kako je ova knjiga veoma zanimljiva jer sadrži mnoge do sada neobjavljene činjenice, osobe i izjave. Ocijenio je i da je njezino tiskanje velik doprinos za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca jer je biskup porečko-pulski mons. Dragutin Nežić (1908.-1995.), rodom iz Jastrebarskog, izravni svjedok svetosti našeg blaženika. „Bio je naime njegov suradnik, kao ceremonijar vodio je osobni Dnevnik nadbiskupa Alojzija Stepinca, a osobito kao duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, i to od 1941., dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je bio njegov pratitelj u mnogim pothvatima; bio i svjedok sramotnog suđenja 1946. godine. Naime, nalazio se u pratnji apostolskog nuncija Josepha Patricka Hurleya koji je svaki dan dolazio na suđenje, a potom i u njegovoj pratnji nakon osude išao je u posjet našem svetom blaženiku 14. listopada 1946. godine. Pritom moram odmah istaknuti kako je on opisao taj susret: nadbiskup je pred nuncijem izjavio da je spreman ne samo 16 nego ako treba i 60 godina biti u zatvoru za slobodu vjere svoga voljenoga hrvatskog naroda. Ali je pritom izrekao i jedno proročanstvo: možda još sto godina naš se narod neće osloboditi tog zla. I mi danas, kad smo se formalno oslobodili komunističkog režima, osjećamo i znamo da se stvarno nismo oslobodili njegova zla koje je posijao. Upravo u toj borbi do pobjede vodi nas, nadahnjuje i štiti naš sveti blaženik. Na kraju susreta nuncij je kleknuo pred nadbiskupa i traži njegov blagoslov, a potom je nadbiskup kleknuo pred nuncija i tražio njegov blagoslov uime Pape. Toliko je naš sveti blaženik volio i poštivao Papu“ rekao je biskup Košić.

Istaknuo je da je Nežića uloga velika jer je bio neposredni svjedok Stepinčeve svetosti. „Kada je 1960. i formalno postao porečko-pulskim biskupom (od 1947. bio je administrator), svoj biskupski grb protumačio je među ostalim ovako: ‘U sredini tog zlatnog prostora je veliki srebrni ljiljan = kard. Alojzije, čiji sam bio svećenik, kad sam poslan na službeno upravljanje Istre.’ Evo, koliko je biskup Nežić poštovao kardinala Stepinca“, rekao je biskup te podsjetio je da je i sam biskup Nežić proživljavao progone poput Stepinca. Gdje god su mogle, jugoslavenske vlasti su njemu i njegovom svećenstvu te vjernicima pravile probleme, nametale kazne, zatvarale ih i sl. Biskup Nežić nastupio je u Istri kao administrator upravo nakon nasilne smrti bl. Miroslava Bulešića 1947. godine.

Na kraju izlaganja, biskup je mons. Batelji predao svoje potpisano svjedočanstvo koje mu je dao Zdravko Tomac o Jakovu Blaževiću, a u kojem između ostalog stoji da je Blažević bio ucijenjen da podigne tužbu protiv kardinala Stepinca.

Autor mons. Batelja kazao je da je osobit naglasak u knjizi stavljen na svakodnevnu prisutnost dr. Nežića na montiranom sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca. Pojasnio je da i se u knjizi govori o suđenju koje je Komunistička partija montirala protiv nadbiskupa Stepinca, a najintrigantnijim dijelom ocijenio je onaj o Jakovu Blaževiću koji je bio javni tužitelj FRH. „Blaževićev pomirbeni stav prema bl. Stepincu pred smrt uistinu je u kontrastu s grubim Blaževićevim stavom prema optuženom nadbiskupu kojemu je jednom rekao: ‘Pravite se kao Krist koji je doveden pred sud Pilata!’ Uistinu, evanđeoski i svetački kompliment! Nije prvi put da progonitelj uviđa svoju zabludu i obraća se zagovorom svoje žrtve“, rekao je autor prisjetivši se susreta s Blaževićem i njegovom suprugom te svjedočanstva koje mu je dao.

Batelja je rekao i kao što je velika nepravda učinjena Stepincu na njegovu suđenju, ista takva nepravda učinjena je na suđenju dr. Antunu Najžaru, liječniku koji se u Sisku brinuo za ratnu siročad. Pročitao je i konkretna svjedočanstva Marije Marčec, Rezike Škalija i Ane Ječko iz 1946. godine. One su zajedno s obitelji prihvatile siročad u svoj dom i svjedoče koliko je Najžar dao cijelog sebe u spašavanju djece u teškim ratnim uvjetima, ne pitajući čija i odakle su. „Toliki svjedoci su dali svoje izjave o svemu što je učinio taj čovjek za siročad i siromašne, ali je partija odredila da ga s stelja, a AFŽ učinila mozgom i središnjicom spašavanja ratne siročadi“.

Govoreći o biskupu Dragutinu Nežiću autor je rekao kako je bio neslomljiv u zaštiti svojih svećenika pred komunističkim progonom i utjecajem bezbožnih udruženja. Korio ih je u slabostima, ispravljao u propustima, okupljao na mjesečne i godišnje sastanke i s njima obavljao duhovne vježbe. Bio im je brat, otac, pastir, biskup. Batelja je rekao i to kako premda je došao iz unutrašnjosti Hrvatske, biskup Nežić je na svojevrstan način pridonio povezivanju Istre s maticom zemljom spomenuvši tri primjera: zalaganje za osnivanje Riječke metropolije, njegova pobuna protiv ukidanje pruge između Rovinja i Kanfanara te kada je javno zamolio svoje svećenike i vjernike da podupru i pridonesu materijalna sredstva za izgradnju tunela kroz Učku kako bi se hrvatski narod u Istri čvršće povezao s ostatkom zemlje. Poručio je kako je rodoljubna misao biskupa Nežića vidljiva i po njegovoj ljubavi prema glagoljici, svecima, zaštitnicima biskupija i župa u Istri te istančanim osjećajem za povijest kojim je čuvao vlastitost biskupija porečke i pulske i narod u vjeri i nacionalnoj svijesti.

Na kraju zaključio je kako je biskup Nežić svjedok Stepinčeva glasa svetosti i mučeništva, njegove vjere i pouzdanja u Boga, te ljubavi prema Bogu i bližnjemu.


(SV)