Nedavno mi je jedna draga gospođa ispričala kako je cijelo vrijeme odrastanja maštala o crnim lakiranim cipelama. Živjelo se skromno i nije ih mogla dobiti.
Po završetku školovanja se zaposlila i odmah je kupila te dugo željene cipele.
Kaže kako je jednog dana sva važna, s glavom i nosom u oblacima hodala restoranom u kojem je radila. Na podu ispred nje ležala je kriška kruha. Samo ju je pogledala, ne saginjući se, i prošla. Jedino što joj je u tom trenutku bilo važno, bilo je to da svi vide lakirane cipele. Kruh joj nije bio ni na kraj pameti.
U istoj tvornici radio je jedan čovjek koji je bio vrlo bogatog porijekla, doista imućan, kako mi je rekla. Stajao je sa strane i vidio što je napravila, a onda je polako došao do mjesta na kome je ležao kruh, podigao ga, rukom pobrisao i poljubio te odnio kuharicama da ga stave u kantu s ostacima hrane. Napravivši to, okrenuo se i bez riječi kratko pogledao mladu ženu u cipelama.
Rekla mi je da je u tom trenutku osjetila takav sram, da to ne može ni opisati. „ Bez ijedne riječi opomene, prijekora ili bilo čega drugoga primila sam najveću lekciju ikada!“ Te mi je riječi neki dan rekla gospođa s početka priče.
Još mi je rekla kako nikada u njezinom domu neću vidjeti ili naći odbačeni kruh. Od događaja u restoranu, osobito se u njenom domu pazi kako se postupa s kruhom i kruh se poštuje iznad svega.
U trenu je shvatila poruku izrečenu bez riječi, zaboravila ljepotu lakiranih cipela i naučila lekciju o kruhu – za cijeli život.
Kruh je usporedila s ljudima koji su joj suradnici na životnom putu.
Ja sam od nje upamtila rečenicu koju je izrekla na kraju našeg razgovora opisujući svoje suradnike:
“ Ti ljudi su mi kruh, a kruh se mora poštivati!“
Dakle, ako ćemo i mi tako raditi, gledati jedni na druge kao što gledamo na kruh, s poštovanjem, nikada nećemo biti gladni!! Ni kruha, a ni ljudskosti!!
Foto:Free Art
