“Sve na ovom svijetu ima svoje vrijeme!”
Nekako mi se čini da smo svi neprestano u žurbi, muči nas nedostatak vremena. Pretrpani smo gomilom posla koji želimo obaviti u jednom danu. Često ne primjećujemo ljude oko sebe i nemamo sluha za njihove potrebe. Podsjetilo me to na događaj od prije puno godina.
Bila sam negdje pri kraju srednje škole i izlazila u grad s prijateljicom koja je živjela u brojnoj obitelji bez primanja i rijetko je imala ikakve novce za izlazak van. Ja sam, pak, svoj džeparac, kao i većina mojih vršnjaka, potrošila u trenu, a idući još nije bio na vidiku. Bio je vikend i prijateljica i ja smo htjele van. Pregovarale smo telefonom, kombinirale što i kako i već skoro odustale. No, subota navečer bila je tada nezamisliva u kućnom okruženju. Našle smo se u gradu s ostatkom mog džeparca koji je bio dovoljan tek za dva čaja. Cijelu smo večer provele u istom kafiću uz čaj koji se ohladio, neprestano se smijući našoj situaciji i odbile dva ponuđena pića. Nismo nikom odale tajnu našeg smijeha i dobrog raspoloženja. Izlazak je u potpunosti uspio. Oduvijek smo imale puno tema za razgovor tako da nam nije bio nikakav problem biti zajedno na istom mjestu nekoliko sati.
Nedavno smo se srele nakon doista dugo vremena. Pokušale smo par puta uskladiti slobodno vrijeme za kavu, no nije išlo. Nikako da se nađemo i pošteno ispričamo, nismo to učinile već više od dvije godine.
Čudno, zar ne? Danas, kad imamo i za piće, i večeru i štošta drugo, nemamo ono najvažnije – vrijeme!
Svaka se od nas izgubila u moru obveza. Baš u ovom trenutku donosim ozbiljnu odluku da ću joj se što prije javiti i nadoknaditi bar jedno propušteno druženje – u ime dobrih, starih vremena.
I u životima svih vas koji čitate ovu priču postoje ljudi koje želite vidjeti, neispijene kave i neispričane priče. Razmislitee, stoga, o nečem sličnom.
Darujmo dio svoje pažnje i vremena ljudima koje volimo. To je zasigurno najljepši dar nekome do koga nam je stalo.
Foto: pixabay free photos
