Nemoguće je ne primijetiti izvjesnu picassovsku inspiraciju djela Strieglovog opusa. Izlomljene linije i elementarnost obrisa prisutni su na nizu crteža pastelom i kredom, ponajviše na ciklusu Sisački boj, gdje su prikazani konji čak i direktan citat onih iz Guernice.
Također, način na koji Striegl konstruira svoje kolaže, s naizgled razbacanim, ali dubinski komponiranim, pravilnim plohama tamnih boja podsjeća na kubističku gradnju slike.
Trag prošlostoljetnog promišljanja slikarstva ostao je u svim dijelovima Europe sličan. Stalna borba plohe i iluzije, različiti stupnjevi prikaza stvarnosti i više ili manje slobodne interpretacije oblika, obilježile su traganje za „novim“, koje je zapravo najstariji pokretač umjetnosti uopće. Apstrakcija, novi realizam, enformel, geometrija, egzistencija – sve su to koncepti koji svoju premijeru nisu doživjeli u dvadesetom stoljeću (kako nas često uvjeravaju teoretičari) nego kontinuiraju kroz povijest slikarstva i likovnih umjetnosti općenito. U cijelom skupu različitih htijenja javljaju se više ili manje nadareni pojedinci koji pronalaze svoje mjesto unutar strujanja kojima svjedoče.
Takva je i ličnost sisačkog slikara Slave Striegla koji je u svom stvaralaštvu na jedinstven način prikazao svoj rodni grad i njegovu okolicu, to (Krleža bi rekao) savsko, „panonsko“ blato, koje u sebi skriva kosti mnogih vojska koje su njime gazile. Nasred rimske ceste, na putu turskih osvajanja, poprište koncentracijskih logora u Drugom i stratišta u Domovinskom ratu, ovaj je kraj uz svu svoju tragiku kod Striegla prikazan kao realistična pozornica njegova života i šireg, povijesnog konteksta. Ta je povijest rijetko kada eksplicirana (tematizirao je, recimo, bitku kod Siska 1593.), ali uvijek tinja u zemljanim tonovima iz koje izranjaju savske kućice, flora i fauna, kao i usamljeni ljudi njegovih prizora.
Striegl je u Sisku rođen 1919. Nakon školovanja u Zagrebu nastavlja slikarski život u svom rodnom gradu, a zbog toga što intimističkim motivima nije podilazio popularnim trendovima, kao velik umjetnik (napose akvarelist) prepoznat je relativno kasno. Striegl se opirao ekstrovertiranoj apstrakciji i kolorizmu općenito koji su u hrvatskoj umjetnosti iznimno značajni i tradicijski (zbog mediteranskoga kulturnog kruga) i zbog niza vrhunskih umjetnika koji su u njoj stvarali. Također, nije se pronalazio niti u sjevernjačkom, tjeskobnom patosu. I jedna i druga odbojnost, čini se, proizlaze iz njegova senzibiliteta. Volio je detalj više od cjeline, dojam više od priče, jednu vrstu osjećaja stalnosti više od izazova. Njegovi su estetski stavovi legitimni i u njima se ostvario. Nije zapadao u malograđansku sladunjavost, niti dekorativni lokalizam. Iznaći svoj specifičan likovni govor izuzetno je teško, a posebice kada se, poput ovog umjetnika, stoji nasred drevne (rimske) ceste koja spaja kulturom bogate mediteranske dijelove i dinamične opasne sjeverne predjele, ceste koja je sama tranzit, podloga vojskama i trgovcu, na kojoj se rijetko kada putnik zaustavlja. Ali, život i raznoliko umjetničko stvaralaštvo pronalaze načine opstanka i u takvim okolnostima, poput róda i žličarki na močvarnim obalama Save.
Prošlo je puno godina i puno izložbi otkako se hrvatskoj likovnoj publici predstavio sisački slikar Slavo Striegl. Nakon Drugoga svjetskog rata, godine 1952. kada su u sve većoj apstrahizaciji stvarnosti Slavko Šohaj, Oton Postružnik, Edo Kovačević razbijali forme u pastelnom kolorizmu, Striegl je započeo sa slikarskim zanatom, sa sličnim odnosom prema motivu, sfumatičnoj igri ploha koje nisu ništa drugo doli mrlje na platnu, s oblikom koji se tek naznačuje, i izmiče u naglašeno dvodimenzionalnom mediju slike. Takav pristup Striegl će usavršiti i dovesti čak i do krajnjih konsekvenci, premda ne više u slikarstvu, ali u akvarelima gdje je dosegao zavidnu razinu jasnoće, sažetosti i izravnog, gotovo piktogramskog govora motiva.
Od čvrsto, sezanistički fiksiranih motiva prvih slika, zakašnjelog neoimpresionizma (Jabuke, iz Gradskog muzeja u Sisku), slika mrtvih priroda u kojima je ispitivao djelovanje boje i poteza, vrlo brzo je prešao na razmatranje plohe, mekoće poteza i boje koja daje dojam kako tone na plitkoj površini platna. No njegov je umjetnički životopis bogatiji od samo jednog iznađenog načina slikanja. Osvrnemo li se na slike iz prve faze stvaralaštva uočit ćemo za sredinu prošlog stoljeća karakteristične plohe koje dominiraju kompozicijom. Iz poteza boje oslobađaju se stilizirani oblici, katkada na rubu apstrakcije. Fragmentarnost objekata, koji ipak ostaju u granicama prepoznatljivosti, kao i materija boje tretirane u nizu
slojeva slici daju posebnu atmosferu, odnosno prikazuju vjerno vremenske uvjete koje okružuju naslikane vedute, mostove, čunove na rijeci. Skicozan potez i suptilan kolorit koji vrlo sramežljivo uvodi nove boje i drži se nižih intenziteta, u sebi ima nešto od Turnerovog snolikog i neuhvatljivog slikarstva.
Boje Strieglovih ulja najčešće ostaju u zemljanim tonovima, a potezi koji grade odbljeske trude se biti što neuhvatljivijima, što diskretnijima poput vizualnih fenomena koje te slike žele prikazati. Svjestan da slika samo odnose koje atmosferske prilike stvaraju na svijetu oko nas, umjetnik ne insistira na dekorativnoj eksploataciji efekta, već pokušava doseći maksimum dojma smirenošću palete, promišljenošću poteza. Kako je o tome napisao Tonko Maroević u povodu izložbe u Modernoj galeriji 2009: „Striegl je vrebao pogledom da uhvati
karakteristično treperenje zraka i svjetlosne mijene u krajoliku, te lovio okom da zadrži specifičan pokret grive i repa, krila ili kljuna odabranoga animalnog modela . U tu je svrhu razvio posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije […]“. U ovome je odlomku Maroević dohvatio ne samo Strieglov lov na atmosferilije, nego i izvjesnu trenutačnost kao modus operandi ovog slikara. Iz nje proizlaze i vedute i pejzaži,
ali i njegovi akvareli u kojima motiv daje u svega nekoliko poteza, „zgusnutom koncentracijom“ i izuzetno izravnim govorom o njemu. Svi savski krajolici, domaće
životinje ili ljudi na kiši prisutni na radovima ovog umjetnika apstrahirani su, ponekada do zaista zavidne razine jednostavnosti i pročišćenosti.
Tu dolazimo do akvarela – područja stvaralaštva po kojemu je Striegl poznat i izvan svoga rodnog grada. Njegovi motivi ostaju klasični, ili u smislu već spomenutih lokalnih zanimljivosti, ili unutar čestih tema, poput „slikar u ateljeu“, aktova, ili mrtvih priroda.
Bogatstvo njegova vrlo širokog, a opet preciznog, u isto vrijeme raskošnog i ekonomičnog poteza vidljiva je od samih gradnja kompozicije. Kada je kompozicija prisutna, dakle kad nije riječ samo o motivu na bijeloj pozadini, ona u akvarelu posjeduje jednaku gradnju kakvu bi imala i na slici. Primjerice Posavsko dvorište, akvarel je koji prikazuje u lijevoj zoni konja u ogradi, u desnoj štalu. Toniranje smeđe boje sugerira različite teksture i udaljenosti, a sav drugi kolorit prisutan je samo u tamnoplavoj mrlji koja sugerira prolivenu vodu. Slikajući konje u trku, još jedan od svojih omiljenih motiva, umjetnik postiže vrlo preciznu fizionomiju životinje, odnos nanosa boje i punoga i praznoga na papiru, od čiste akvarelističke mrlje stvaraju veristički prizor. Njegova su polja zemljane boje, tek tu i tamo prisutna su područja zelene što asocira travu i smeđe skalirane do tamnocrvene, boje blata i zemlje. Rode, bikovi, posavski konji („posavci“), purani, pijetlovi, žive na Strieglovim akvarelima kao u likovno kultiviranom dvorištu, ili na altamirskom zidu. Kao sin mesarske obitelji Striegl je dobro proučio životinjske anatomije, dajući ih precizno i egzaktno, ali ne deskriptivno, nego samo u nekoliko poteza.
Taj odnos čovjeka sa životinjama koji spaja njihovu konzumaciju i njihovu interpretaciju u umjetnosti je poznat još od paleolitika.
Nedavni dokumentarni film Spilja zaboravljenih snova Wernera Herzoga (2010.) gledatelja uz pomoć trodimenzionalne tehnologije, ali još više uz redateljevu naraciju koja zvuči poput mitske priče, prenosi u to vrijeme. Iako još nije jasno zbog čega su naši preci slikali životinje na zidovima spilja (primjerice u knjizi Umjetnost ledenog doba iz 2012. Iva Rukavina navodi mnoga tumačenja tih crteža, od teorija šamanističkih magija preko mogućih religijskih funkcija, praktičnih funkcija kalendara, pa do larpurlartističkih teorija „prikaza radi prikaza“), taj poriv likovnog prikaza živoga svijeta još je živ, preko kasnobaroknih slika konja (ali i drugih životinja) Georgea Stubbsa ili romantiziranja faune u devetnaestostoljetnim
skulpturama Antoine – Louise Baryea, ili poeziji Alfreda de Vignya. Životinja je uvijek bila ono fascinantno biće koje je dokaz raznovrsnosti svijeta, a divljenje njegovim
različitim oblicima poticalo je različita razmišljanja (od eshatoloških do znanstvenih) o njegovom, a s njime i našem podrijetlu. Zato nikako ne treba reći da su snovi iz
Herzogove spilje „zaboravljeni“.
U akvarelima Slave Striegla postoje i ciklusi ljudi na kiši koji kao obrisi prolaze papirima, gradskih ulica rodnog mu Siska gdje se naizgled čvrste konstrukcije jednostavne provincijske arhitekture rastvaraju i gube koherenciju u tek naznačenom osvjetljenju, kao i niz prizora iz ateljea, prizora plesa ili glazbenika. Akvarelni pejzaži su uglavnom horizontale, smeđi horizonti neprozirnog neba i magle. To su prilike u kojima se u gustom i od vlage teškom zraku vidi jasno samo objekt i područje koji su neposredno najbliži, a sam karakter akvarelne umjetnosti pogoduje izrazu takvog pejzaža.
Nemoguće je ne primijetiti izvjesnu picassovsku inspiraciju djela Strieglovog opusa. Izlomljene linije i elementarnost obrisa prisutni su na nizu crteža pastelom i kredom, ponajviše na ciklusu Sisački boj, gdje su prikazani konji čak i direktan citat onih iz Guernice. Također, način na koji Striegl konstruira svoje kolaže, s naizgled razbacanim, ali dubinski komponiranim, pravilnim plohama tamnih boja podsjeća na kubističku gradnju slike.
Vrlo izražene egzistencijalne patnje prisutne su u ciklusu Žrtve, nastalom nakon Drugoga svjetskog rata, po iskustvima iz njega, ali i iz poraća, dvaju razdoblja kada je Striegl bio u neposrednim životnim opasnostima i imao prilike vidjeti različite torture.
Žrtve su ljudi svedeni na obrise skeleta, obješeni ili privezani na stup, s iscerenom grimasom boli na izmučenim licima.
Izdužene poput Giacomettijevih ili Buffettovih likova, nastalih također nakon rata
Žrtve sugeriraju krhkost i nemoć ljudskog bića. Uz njih stoje raspela, Pietè, religijski motivi patnje, također prisutni kod Striegla, kao neizostavni, ali diskretni akord ljudske patnje koja
supostoji na istom tlu i blatu s nijemim životinjskim postojanjem. Mračne teme Propast Posavine i Odumiranje Posavine, nastale su kredom kao koloplet linija u kojima se naziru goleme životinje koje ruše ljudske nastambe, nedefinirane (možda apokaliptične) zvijeri u čijem crtežu ne postoji više jednostavna preciznost već spomenutih životinja ovog akvarelista, nego kaos izlomljenih linija i zatamnjenih ploha koje u svojoj izmjeni stvaraju formalnu dinamiku, sve više se udaljujući od predmetnog prema asocijativnom. Tu su i prikazi klanja životinja, također u vrlo ekspresivnim linijama koje se lome pod različitim kutovima, međutim to klanje unatoč dramatičnosti, nije simbol agresije, niti ičeg neprirodnog, već je žanr – sličica iz života ljudi i životinja, svjedočanstvo njihove biološke isprepletenosti, upravo jednako kao i idilični prikazi seoskog dvorišta, močvare, ili akvarel s konjskom zapregom u eksterijeru gdje dominantna smeđa boja prolazi niz tonskih varijacija s obzirom na učinke svjetla, i koji se zove Vrijeme koje nestaje.
To je sjeta koja vlada u monotonim seoskim podnevima, u stalnom i vječnom ponavljanju istih zadataka i unutar svega toga pokušaj jednog umjetnika da izrazi taj život vizualno intrigantno i jednostavno, kao znak usamljenog čovjeka koji stoji na drevnoj cesti kao putokaz u koji nitko ne gleda i koji nikamo ne pokazuje.
Feđa Gavrilović
Izvor foto: Galerija Forum, Zoran Burojević, Galerija Striegl
