DVADESET PET PJESNIKA ZA DVADESET PET GODINA KVIRINOVIH POETSKIH SUSRETA

U Sisku su održani  jubilarni  25. Kvirinovi poetski susreti, jedna od najznačajnijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj koju organizira Matica hrvatska u Sisku.

Unatoč neprilikama, pandemiji i katastrofalnom potresu koji je pogodio Sisak, 28. i 29. prosinca 2020. u kojem je i Matica hrvatska u Sisku postala beskućnik, nošeni podrškom mnogobrojnih pjesnika, pisaca i suradnika, vrijedni Matičari učinili su sve kako bi organizirali  Susrete ne samo u Sisku, već i u stradalim gradovima Petrinji i Glini.

Ovogodišnji trodnevni Susreti započeli su  pod vedrim nebom na rijeci Kupi, na  brodu/privezištu Biokovo baš  kako su obećali organizatori kazavši:  Družit ćemo se pod vedrim nebom Posavine, Pokuplja i Banovine s nadom da nas neće prodrmati ni oprati kiša  već da će biti nježno vrijeme kako bismo u zajedništvu otplovili u divne poetske svjetove.

Otvaranje, 11. lipnja, Susreta je najsvečaniji i najvažniji dio ove književne manifestacije koja je za 25. godišnjicu okupila 25 pjesnikinja i pjesnika  kojima je u Kvirinovom gradu Sisku dobrodošlicu uputio  predsjednik MHS Tomislav Škrbić. Tom prigodom zahvalio se je i svim članovima Matice koji su vrijedno radili na organizaciji Susrete u proteklom razdoblju, urednici i osnivačici Kvirinovih poetskih susreta Đurđici Vuković te svim podupirateljima istaknuvši među njima Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. U ime Ministarstva kulture i medija prisutne je pozdravila dr. sc.  Mihaela Majcen Marinić istaknuvši:  “da su organizatori Matica hrvatska u Sisku, hrabro i unatoč svih nevolja koje su ih snašle: pandemija, potres i beskućništvo organizirali  jubilarne, 25. Kvirinove poetske susrete na čemu im čestitam i zahvaljuje.”

Prigodnim govorom o povijesti Susreta prisutnima se obratila i urednica rekavši: “Dvadeset pet godina, vrijedan je rođendan ove pjesničke manifestacije u kojoj se  susretalo  više od dvjesto pjesnika koji su Sisku, od 1996. godine do danas, poklonili  hrvatsku suvremenu poeziju osobito u nemilim vremenima poraća i potresa kada je pjesništvo i pjesničke riječi postala melem ljudima u razorenom gradu.  Te 1996.godine  poezija je bila lijek nakon Domovinskoga rata  a ovi će Susreti biti melem za razvaljene ljude i gradove uslijed pandemije i razornoga potresa. Sisak, Petrinja i Glina postala su ponovno ključna mjesta i odrednica kojoj treba podrška cijele Hrvatske kako bi ponovno uspravila pognutu kičmu boli. Hvala vam na vašem sudjelovanju jer ste naš drevni Siska učinili gradom poezije i pjesništva.“

LAUREATI GORDANA BENIĆ I VLADIMIR TOMAŠ

Pjesnici jesu  “neumorni hodači bez središta i znanja o toponimima”

Podsjetimo se tko su dosadašnji laureati Nagrade Sv. Kvirin  za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu.

Ovu  prestižnu nagradu dobili su i Stjepan Vladimir Letinić, (1997., kao jedan od inicijatora Susreta), Tito Bilopavlović (1998.), Miroslav Mađer (1999.), Dragutin Tadijanović (2000.), Zvonimir Mrkonjić (2001.), Zvonko Maković (2002.), Branimir Bošnjak (2003.), Borben Vladović (2004.), Milorad Stojević (2005.), Slavko Jendričko (2006.), Ivan Rogić Nehajev (2007.), Branko Čegec (2008.), Tea Benčić Rimay (2010.- posthumno), Sonja Manojlović (2011.), Boris Domagoj Biletić (2012.), Krešimir Bagić (2013.), Delimir Rešicki (2015.), Petar Gudelj (2016.) ,Miroslav Mićanović (2017.), Branko Maleš (2018.), Zvonko Kovač (2019.) i Andriana Škunca (2020.).

Nagradu za najbolju knjigu poezije objavljenu između dva Susreta, autoru do 35. godine starosti dobili su:  2000. – Ivica Prtenjača: “Pisanje oslobađa”, 2001. – Drago Glamuzina: “Mesari”,  2002. – Damir Radić: “Jagode i čokolada”, 2003. –  Romeo Mihaljević: “Noćni jezik”,  2004. – Marijana Radmilović: “Bolest je sve uljepšala”, 2005. – Ana Brnardić: “Valcer zmija”, 2006. – Ivana Bodrožić: “Prvi korak u tami”, 2007. – Marko Pogačar: “Pijavica nad santa Cruzom”, 2008. – Franjo Nagulov: “Tanja”, 2011. –  Branislav Oblučar: “Pucketanja”, 2012. – Vanja Jambrović: “Pjesme za vunene noći”, 2013. – Davor Ivankovac: “Freud na Facebooku”, 2014. – Stipe Odak: “Trobojno bijelo”, 2015. – Nataša Nježić: “Soba 99”, 2016. – Aleksandar Hut Kono:  “Padajući izbornik”, 2017.- Goran Gatalica: “Kozmolom”, 2018. – Monika Herceg: “Početne koordinate”, 2019. − Marija Dejanović: “Etika kruha i konja” i  2020. – Alen Brlek: “Sang”.

I na ovogodišnjim Susretima dodijeljene su dvije nagrade Plaketa sv. Kvirina, rad akademskog kipara Zlatka Brkića, kao najveće priznanje za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu i nagrada za najbolju knjigu poezije, autoru do 35. godine starosti objavljenu između dva Susreta.

Pjesnikinja Gordana Benić, nagrađena je Plaketom sv. Kvirina, za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. O čemu  je jednoglasno odlučio žiri u sastavu Krešimir Bagić (predsjednik), Miroslav Mićanović  i Đurđica Vuković.

Gordana Benić objavila je petnaest pjesničkih knjiga: Soba (1982.), Kovači sjene (1987.), Trag Morie (1992.), Dubina (1994.), Laterna Magica (1998.), Balada o neizrecivom (2003.), Svijet bez predmeta (2007.), Banalis Gloria (2009.), Palača zarobljenih snova – imaginarni putopisi (2012.), Palača nezemaljskih snova – psihogrami (2013.), Palača svjetla i sjene – kozmogrami (2014.), Nebeski ekvator (2015.), Palača posljednjih kartografa (2017.), Bijeli šum (2018.) i Vremenski putnici (2020.). Popisu treba dodati i knjigu Godina Sfinge (2003.), u kojoj su okupljeni autoričini novinski tekstovi o arheološkim istraživanjima Dioklecijanove palače.

Nadrealizam, kriptičnost, mističnost, okultizam, razgranati iluzionizam, svemirski romantizam, autoreferencijalna tama – to su samo neke od označnica kojima je opisivana i interpretativno kroćena poetska pustolovina Gordane Benić. Ta je autorica oblikovala samosvojan lirski svijet i naglašeno individualiziran stil. Kritika je među inim isticala da njezina poezija radi na “paradoksalnoj ili čak apsurdnoj kombinatorici činjenica i čudesa” (Maroević), da se zasniva na “začudnoj sintaksi izvrnutog do neizvjesnih granica kozmosa”, da je riječ o pjesnikinji margine, “ambijenta i mediteranske urbanosti” (Đurđević), “pjesnikinji bogatih bjegova i tužne utopije” (Maleš), o autorici koja “traži korijenje u arhetipskom odzvuku onog što je bilo i onog što je moglo biti” (Benčić), koja “pripitomljuje drugoga u sebi” (Petković) itd.

U središtu pjesničkoga koncepta Gordane Benić nalazi se iznimno pokretan, inventivan razsredišteni subjekt, koji zalazi iza vidljivih prizora i tamo oblikuje svoj lirski svemir i oniričku kozmogoniju. Taj je svemir proizvod jedinstvene imaginacije i percepcije. Nastanjuju ga motivi, slike, artefakti, prizori, riječi, citati koji su “zaboravili” matični kontekst i oslobodili se pripisanih značenja. Karakter pjesničkoga svijeta Gordane Benić egzemplificira među ostalim tekst “Dvostruka mjesta”. Pjesma počinje rečenicom: “Stvarnost se raspukla u zelene boje metana, u dvostruke dúge i goleme crvotočine”. Ta tvrdnja, poduprta naslovnom sintagmom dvostruka mjesta, otvara prostor poliperspektivnom motrenju, eksploziji značenja, novoj stvarnosti i kozmičkim iskustvima. Nakon nje svijet postaje mjesto kojim se moguće slobodno kretati u svim smjerovima, pribjegavati trenutačnim preobraženjima i uspostavljati prisne odnose sa svim njegovim elementima. Pjesma završava sljedećim rečenicama: “U brzom letu možda smo kristali ili ptice, prolazimo kroz svodove planeta. Možemo ispuniti prazninu mora, uzdići se iznad kometa i meteora, odlebdjeti sve do pustoši gdje zvijezde sjaje žarkonarančastim svjetlom.”

U ranim zbirkama (Soba, Kovači sjene, Trag morie) Gordana je Benić stvorila vlastitu inačicu postmoderničkog pisma, koju je u kasnijim zbirkama dograđivala i produbljivala. Na predmetnotematskoj razini  to pismo karakterizira ideja mediteranizma te preispisivanje i mistificiranje njegovih uvriježenih zastupnika (školjke, broda, krajolika, pijeska, mora i sl). Na poetičkoj razini ono je amalgam kojega su bitni sastojci sanjarija, nadrealističko mišljenje, asocijativna poetska arheologija, hermetizam i gdjekad simultanistički “vatromet” koji prikuplja kaotične evidencije suvremenoga svijeta. Na izvedbenoj razni poetsko pismo Gordane Benić kreće se između slobodnoga stiha i pjesme u prozi. Njezin model pjesme u prozi jedan je od najdomišljenijih u našoj tradiciji – u njemu se prepleću naracija i komentar, iskustvo fragmenta i vizija cjeline, nerazrješiv tropološki jezik s pojmovljem astronomije i teorijske fizike.

U zadnjih desetak godina pjesnikinja je usredotočena na projekt poetizacije, upravo lirske mistifikacije grada Splita. “Split je živo biće s podvojenom dušom”, zapisuje u jednom tekstu. Nakon zbirki u kojima se grad pojavljivao kao jedna od tema, autorica je ispisala impozantnu poetsku tetralogiju posvećenu korijenu iz kojega izrastao – Dioklecijanovoj palači. Prirodu tetralogije poetska kazivačica sažima ovako: “Tragajući za izgubljenim mjestima možda smo zapali u nesvjesno, potajno se odijelili od stvarnosti; naša sjećanja šire se kao kozmička prašina i rastvaraju poput magičnih atlasa unutarnjeg potonuća”. Na djelu je onirizacija iskustva i govora, koja omogućuje da u podrumima Dioklecijanove palače iz mulja izrone mozaici i egipatski stupovi, da mistično svjetlo zarobi carske dvorane, a “opaki sjaj plavičastih kovina i žuti talog ugasla vulkana” prekrije morem poplavljene hodnike, da Palačom i sviješću zavladaju snovi te da zrakom počne plutati “nešto posve nadnaravno”. Pjesnikinja je navedenom konstatacijom racionalno iscrtala teren iracionalnom govoru. Palača je za nju sveprotežna točka u kojoj se susreću svi zamislivi prostori i sve zamislivo vrijeme; ona je povod govoru, predmet fiksacije, sredstvo putovanja u vlastitu dubinu, vidljivo mjesto u koje subjekt smješta nevidljivi svijet.

Gordana Benić u poeziji inzistira na oksimoronskom istraživanju – ona traži “moguće nemogućega”, pokušava pročitati nečitljivo, obuhvatiti neizmjerno, pojasniti neobjašnjivo, zaustaviti nestalno. Osluškujući mrtve jezike, koji odjekuju iz kakva zaboravljenog spisa ili iz Dioklecijanove palače, ona pokazuje da stari talozi “stvaraju poseban jezik” koji svijet oslobađa gravitacije. Taj je jezik u istom trenutku bajkovit i hipermetaforičan, privlačan i taman.

Zaključimo: poetski projekt Gordane Benić nezaobilazan je toponim suvremenoga hrvatskog pjesništva.  Preporučuje se svima da ga što bolje upoznaju, a osobito vremenskim putnicima koji “vjeruju u skriveni poredak i slučajnosti” te koji su “savršeni poklisari, neumorni hodači bez središta i znanja o toponimima”. – istaknuo je u Obrazloženju nagrade Krešimir Bagić.

Laureatkinja je u svojim “svemirskim cipelama” ispod zvijezda, trenutno boraveći na privezištu u Sisku, darivala publici  očuđujuće pjesme koje su se stapale s površinom rijeke Kupe.

Mali predah od poezije zamijenila je glazba, šansona, kroz kristalni glas Antonije Kihalić uz klavirsku pratnju Lordana Badanjka.

Nagrade za najbolju knjigu poezije, autora do 35. godina starosti a objavljenu između dva Susreta  pripala je  Vladimir Tomaš za knjigu Hommage krvi Kristovoj o čemu je odlučio je žiri u sastavu Darija Žilić, Tin Lemac i Đurđica Vuković.

“Mladi pjesnik Vladimir Tomaš pojavljuje se s trećim pjesničkim rukopisom. Nakon prvijenca Oprostite mi prešućeno u kojem je propitivao pjesničku poziciju refleksivnosti i samorefleksivnosti pokušavši se uglaviti za neki od pjesnički, ali ne još i poetičkih tokova, te druge zbirke Ogoljivanje ontogeneze u kojima se sav kulturalni nanos skinuo s Tomaševa lirskog subjekta i sama je refleksivnost semantički i poetički bitno porasla, u ovom je rukopisu sama refleksivnost, ali i samorefleksivnost usmjerila put prema duhovnoj tematici. Ova knjiga kao i uvijek pokazuje konceptualnu vrsnoću i umješnost mladog pjesnika…riječ o jednom osviještenom mladom pjesniku koji je zauzeo pozicije ozbiljne poetike i kojeg vuče refleksija sebe i svijeta kao temeljna poetotvorna točka za razvoj daljnje poezije. ” – istaknuo je Tin Lemac u Obrazloženju nagrade, a o poeziji mladoga  autora govorila je i pjesnikinja Darija Žilić, članica prosudbene komisije.

Potporu studentu  diplomskoga studija Hrvatskoga jezika i književnosti na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru Vladimiru Tomašu rođenom  1998. godine uputila je i profesorica Kornelija Kuvač-Levačić kazavši: “da mladi laureat objavljuje poeziju u raznim časopisima, portalima i na mrežnim stranicama namijenjenima književnosti.  Iza njega su objavljene tri zbirke poezije a ovoj trećoj pripala je i tako prestižna nagrada na koju je ponosna kao profesorica i urednica knjige Vladimira Tomaša Hommage krvi Kristovoj.“

Pjesnikovanje se nastavilo do dugo u noć a u njemu su sudjelovali Gordana Benić, Vladimir Tomaš, Krešimir Bagić,  Sanja Domenuš, Marijan Grakalić, Miroslav Kirin, Ljiljana Koci, Ines Kosturin, Siniša Matasović, Kemal Mujčić Artnam, Petra Sigur, Nada Topić,  Andriana Škunca, Đurđica Vuković i Darija Žilić.