Na Nedjelju muke Gospodnje – Cvjetnicu, 28. ožujka, sisački biskup Vlado Košić predvodio je misno slavlje u dvorištu Pastoralnog centra katedralne župe u Sisku. Misi je prethodio blagoslov maslinovih grančica ispred kipa bl. Alojzija Stepinca i kratka procesija preko trga do župnog dvorišta, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem. U koncelebraciji bili su generalni vikar mons. Marko Cvitkušić i kancelar mr. Janko Lulić, a služio je đakon Damir Kunić. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su bogoslovi te katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.

U homiliji biskup je rekao kako ova nedjelja Cvjetnice nosi u sebi dvojakost kojom i mi susrećemo Gospodina: s jedne ga strane pozdravljamo i kličemo mu, poput Židova koji su pri njegovu ulasku u Jeruzalem to isto izvikivali, „Hosana!“, a s druge strane ga već gledamo pritisnuta lažnim optužbama, nevino osuđena na smrt, kako nosi svoj križ na Golgotu i kako na križu umire. „Ta dvojakost se osjeća i u događajima u kojima mi, u Sisačkoj biskupiji, danas živimo. Za jedan sam intervju u Italiji na pitanje s kakvim osjećajem dočekujem Uskrs, odgovorio da usprkos potresu osjećam radost dolaska Uskrsa. Naime, Uskrs nas kršćane uvijek ispunja radošću jer slavimo Kristovu, ali s njim i svoju vlastitu pobjedu nad smrću. S jedne strane vreba na nas smrt i ne samo da su potresom pogođene zgrade, naše crkve – evo i katedrala u kojoj nećemo moći slaviti ovogodišnji Uskrs, nego smo potreseni i mi, vjernici i nevjernici, svi ljudi koji ovo proživljavamo. Ipak, s druge strane, u tim nevoljama i kušnjama imamo i veliku nadu: Uskrs koji nam dolazi u susret“, ustvrdio je biskup te poručio kako se danas kao i kroz čitav Veliki tjedan koji je pred nama, trebamo usredotočiti na Isusovu muku.

U nastavku biskup je skrenuo pozornost okupljenima na činjenicu kako se Isus u Getsemaniju molio svome Ocu, ali u tjeskobi prije odlaska u smrt, čega je bio posve svjestan, molio je i svoje učenike da mu budu blizu. „Molio ih je da bdiju s njim. Oni na žalost to nisu poslušali, zaspali su. Ostavili su ga samog… Isus je u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori molio Oca da ga mimoiđe trpljenje i smrt, ali je tu svoju molitvu završio riječima: Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! Koliko smo mi spremni odustati od svojih želja i pokoriti se Božjoj volji? To je temeljno pitanje svih naših nastojanja i svih naših dvojbi: osloniti se na sebe ili na Boga. Isus nas je poučio, dao nam primjer kako se treba osloniti samo na Boga. A učenici su spavali. Isus je to predbacio Petru: Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? I sam to tumači kada kaže: Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo. Ali kad je i treći puta našao učenike kako spavaju, kao da se pomirio s time da nisu sposobni biti s njim kad mu je najteže pa im kaže: Samo spavajte i počivajte! Ipak on računa s njima kad im potom kaže: Gotovo je! Dođe čas! Ustanite, hajdemo! Očito je želio da u sljedećim događajima budu s njim. Znamo da je izdajica došao s vojnicima i da su ga uhvatili, a učenici se razbježali. I oni koji su bili blizu, bojali su se, a Petar ga je i triput zatajio… Evo takav je čovjek koji ne može ustrajati uz svoga Spasitelja! Ali zato je Spasitelj taj koji ustraje uz svojeg učenika, koji je neprestano s nama, kako je i obećao: Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta! (Mt 28,20). Gospodin svojih ne napušta nikada, on je uz nas u dobru i zlu, on nam sve – pa i ono što je protiv nas – okreće na dobro. Zato su ovo dani, u kojima razmatramo muku Gospodnju, u kojima se utvrđuje naša vjera da je Bog u svemu s nama, ali koji i nas poziva da budemo s njim. Biti s nekim znači voljeti ga, znači osjećati njegove muke, nastojati razumjeti ga. To mi trebamo prije svega prema našim bližnjima, našim ukućanima, našim prijateljima: biti blizu, biti s njima. To nas uči muka Isusova, njegova samoća u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori, njegova agonija na križu, gdje je bio ostavljen. Ipak su njegova majka Marija i žene bile s njim. Bio je i apostol Ivan. Budimo i mi“, zaključio je biskup.

Izvor: S. V.