Nedaleko od Hrvatske Kostajnice, nedaleko od rijeke Une dižu se grudi Zrinske gore, njene bore, njene šume, njeni putevi koji vode do ponosnog srca naše županije, Zrina.
Malo kome poznat Zrin, naselje u Sisačko-moslavačkoj županiji u općini Dvor, smješta se na južne obronke središnjeg dijela Zrinske gore. Nekada sjedište hrvatskih plemića i banova Šubića Zrinskih, rodno mjesto Nikole Šubića Zrinskog, danas je netaknuta priroda s pokojom ravnicom u svojim brdima.
Propinjajući se do samoga vrha gdje ponosno stoje ostaci dvora Šubićevih, mir i tišina, samo cvrkut ptica i pogled koji puca na pluća naše županije, na guste šume u čijem korjenju leži grad i stanovništvo izbrisanog Zrina.
Zrin je bio hrvatsko selo s oko 850 stanovnika koje je u zoru 9. rujna 1943 godine nestalo u plamenu. Stanovnici okolinih sela i mjesta, redom partizani, upadaju u selo pružajući otpor lokalnom stanovništvu koje se brani svim raspoloživim sredstvima. 16 sati borbe završava padom Zrina, ubojstvom 213 stanovnika, te trajnim protjerivanjem udovica, staraca i preživjele djece. Potomci zrinjana 45 godina zavijeni u crno nisu smjeli spomenuti ime svoga mjesta a još manje se u njega vratiti.
Prigušen ton Zrina nekako je i dan danas prisutan. Malo ljudi zna za ovaj kraj, a još manje ljudi zna da je postojalo selo. Danas je to mjesto neopisivog mira i čistoće zraka, mjesto koje priziva povratak ljudi da o njemu skrbi i brine. Živopisni i divlji krajolici, kao oslikano platno ne pružaju dovoljno prostora za ekspresiju, jer naprosto riječi za tako nešto ne postoje.
Tereni su idealni za sve ljubitelje prirode, šetnje i planinarenja a zaista otvaraju mogućnost razvoja neke vrste seoskog i adrenalinskog turizma koji bi za sigurno podignuli standard življenja ovog dijela naše županije.
Na povratku zastali smo u ne tako dalekom selu Kuljani, selu čiji pepeo Domovinskog rata odnosi rijeka Una svojim brzacima.
I za sami kraj ovog putovanja citirati ću dr. A. Starčevića ‘Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost’.
Nemojte zaboraviti svoju prošlost, neka ona bude temelj za budućnost. Ovaj kraj ima i sreću i nesreću ljudskog zaborava. Za očuvanost i ljepotu ovog kraja za sigurno je odgovoran nedostatak velikog broja ljudi no ipak ovaj kraj zaslužuje da u njemu teče život, da u njemu žive ljudi.