Rođen sam u Sisku. „Rođen u Sisku.“ ponovio je za mnom profesor Vaništa. Ali sam odrastao u Desnom Željeznom, a od četrnaeste godine živim u Zagrebu. Sisak je grad u koji sam dolazio, kroz koji prolazim. Htio sam sve to reći, ali nisam. Profesor Vaništa utonuo je u svoje misli. Ili sjećanja. Tišina je potrajala. Nakon toga je pomno promatrao moje slike poslagane u svom kabinetu. Dugo smo se dogovarali za ovaj trenutak. Profesor je bio zauzet, supruga mu je bila u bolnici. Slike je gledao šuteći. Pet minuta je trajalo kao pedeset. Bio sam sretan kada je konačno progovorio. Govorio je tiho, bio je vrlo jasan. Rečenice su bile kratke. U njima nije bilo ničeg suvišnog. Vjerojatno je tako i njemu i nekolicini njegovih kolega onih davnih godina na likovnoj akademiji govorio njihov profesor Tartaglia. Među njegovim kolegama bio je i Slavo Strigl, kolega iz Siska.
Ja sam bio na kraju studija arhitekture. Svog profesora crtanja i plastičnog oblikovanja Josipa Vaništu zamolio sam da pogleda moje slike. Sad sam i sâm profesor na istom tom fakultetu. Prošle sam godine jednom studentu koji se mučio s detaljima dvostrukog staklenog pročelja obećao da ću mu sljedeći put donijeti detalje s poslovne zgrade Adris grupe.
„To ste vi projektirali?“ pitao me student „Nisam znao. Nama su sve informacije dostupne pa ih obično ne tražimo dok nam ne trebaju.“ nadodao je. Nisam tašt, ali me to malo začudilo. Mi smo o svojim profesorima (Filipoviću, Dragomanoviću, Šegviću, Šmidihenu, Mirkoviću, Magašu, Begoviću, Marinoviću, Maretiću) znali gotovo sve; projekte, realizacije. Ali nisam znao dovoljno o profesoru Vaništi. Vaništa je bio zagonetan. Na neki smo ga se čudan način i pribojavali. Zapise profesora Vanište čitao sam kasnije. Skizzenbuch još i kasnije.
Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar mlađe generacije Feđa Gavrilović povodom Vaništine samostalne izložbe održane 2012. u Galeriji Forum zapisao je: „Josip Vaništa svoj je život sveo na liniju, beskonačni pravac koji poput stare željezničke pruge prolazi kroz živote mnogih velikih ličnosti naše kulture: Krleže, Putara, Knifera, Juneka, Tartaglie, Jevšovara te (posthumno) Milana Steinera, čijim se crtežima divi.” Nisam znao da je za vrijeme prve svoje izložbe 1952. godine, s Miljenkom Stančićem, Vaništa upoznao Ivu Steinera, brata slikara Milana Steinera. Kasnijih godina profesora Vaništu sam sretao rijetko. Na njegovoj izložbi u Gliptoteci pričali smo kratko, za susreta u Teslinoj, duže. „Posjetite me u ateljeu. Broj je u imeniku.“ Te 2012. godine radio sam na projektu koji je pojeo moje vrijeme, s tendencijom da pojede i mene. Na izložbi profesora Nenada Fabijanića „Homage Vaništi“ u galeriji Oris, upoznao sam Evu Vaništu, koja već dugo ne živi u Hrvatskoj. Rekao sam joj kako me, sada već davno, profesor pozvao u atelje, ali eto nisam došao tada. A sada je kasno, rekla je Eva Vaništa, kći profesora Vanište. I bilo je.
O slikaru Milanu Steineru smo slušali na Vaništinim predavanjima. Možda bih čuo i nešto više, da nije bilo prekasno. Nešto o Steinerovom Sisku prije Prvog svjetskog rata i Vaništinom Karlovcu između dva rata. O rijeci Kupi u oba grada. O karlovačkom Korzu sa strogim pravilima kretanja određenih slojeva društva i o građanskom duhu Siska kojeg je profesor uočavao na Steinerovim crtežima i slikama. O tom slikaru gradskih ulica i kiše. I koliko na umjetnika djeluje njegov genij (po Benedetu Croceu), a koliko sredina (po Hipolitu Tanneu). Gdje su sličnosti u crtežima i slikama ova dva slikara i gdje je bliskost duha. I kako to da je davne 1952. godine Ivo Steiner, tada mladom slikaru Josipu Vaništi ustupio ostavštinu svoga brata. Slike i crteže koje je tokom Drugog svjetskog rata skrivao ispod stubišta u jednoj kući u Petrovoj ulici u Zagrebu. Koliko nam je danas poznat početak hrvatskog modernog slikarstva i Seinerovih pet plodnih godina? Mali opus. Redukcija i bit. Alain de Botton u svojoj knjizi „Kako vam Proust može promijeniti život“ govori o bitnom. Možete kao turist otići u Provansu i naći selo, i u selu gostionicu, i u njoj sobu u kojoj je pisao Proust. I ispod poklopca od pleksiglasa ugledati kolačić Madlen kojeg je isto tako gledao Proust i počeo se sjećati. Selo kao selo, gostionica kao gostionica i kolačić kao kolačić. Nije bit da ovakvi kakvi jesmo svojim očima gledamo Proustov život, već je bit u tome da Proustovim očima gledamo vlastiti život. Da ga gledamo s više osjetljivosti i da u vlastitom životu gledamo ono bitno. Onako kako su ga gledali Vaništa i Steiner. I kako su ga slikali.
I dok su Vaništu pred karaj života mučile sumnje je li u tome bio radikalan i je li sagorio u nemogućnosti, kako je to kazao Stanko Lasić, Steinerova sudbina bila je drugačija. Umro je u noći između 4. i 5. prosinca 1918. godine od španjolske gripe. Možda nije nebitno spomenuti da je bio slabog zdravlja, tada već s jednim plućnim krilom i s tragedijom koja ga je pratila od ranog djetinjstva kada je dadilji ispao iz ruku i ostao fizički hendikepiran. Nevjerojatno lijepi crteži koji kao da nisu dovršeni, jer i ono čega nema i što se tek naslućuje dio je cjeline i često kroz svoju neprisutnost govori više o sebi nego da je tu. Ovaj slikar prolaznosti, reducirane palete, kiše, ulica, Kupe i sjete, sa svojih dvadesetčetiri godine života i pet godina u umjetnosti te nevelikim opusom, ostavio je velik trag u modernoj umjetnosti Hrvatske. Znamo li to? I sjeća li se Sisak svog velikog slikara Milana Steinera i poštuje li ga?
Ivica Plavec
