U nedjelju, 10. ožujka u župi bl. Alojzija Stepinca u Budaševu održan je Stepinčev dan. Već gotovo dvije godine župljani župe iz Budaševa ,svakog 10. u mjesecu ,na poseban način obilježavaju dan koji posvećuju zaštitniku svoje župe.
Ugošćuju poznate osobe iz područja kulture, znanosti, obrazovanja, politike i vjere, koje iznose svoja iskustava o djelovanju Stepinčeva duha u njihovim životima ili svjedoče o liku i djelu Blaženika.

Ovog mjeseca, gost u Budaševu je bio Ivan Ćorić, đakon, doktorand poslijediplomskog studija Crkvene povijesti na KBFu Zagreb.
Na vrlo zanimljiv način okupljenim je župljanima približio i pojasnio drugu točku optužnice kardinala Stepinca. Donosimo sažetak izlaganja i vjerujemo kako će pomoći u boljem razumijevanju i prihvaćanju istine o liku i djelu bl. Stepinca.

“Povijest Drugog svjetskog rata na prostorima Hrvatske nije moguće shvatiti bez poznavanja odnosa naroda i vjera kroz bar dva stoljeća koja su prethodila Drugom svjetskom ratu. Zbog toga je važno imati nekoliko polazišta:
-da je Hrvatska država Hrvata i drugih nacionalnih manjina koje u njoj žive (Hrvati su imali legitimno pravo na ostvarenje svoje državnosti 1941. čija je realizacija bila promašena)
-da vjerski predznak ne određuje nacionalnost (svaki katolik nije Hrvat i svaki pravoslavac nije Srbin)
-da su komunisti na sustavan i pseudoznanstven način proučavali, prosuđivali i donosili zaključke i osude o svakoj stvari vezanoj uz NDH.
Druga točka optužnice kardinala Stepinca govori o masovnim i nasilnim prekrštavanjima Srba, čiji je Crkva bila provoditelj uz blisku suradnju sa ustaškim vlastima.
Prvo, pojam PREKŠTAVANJE je potpuno netočan, jer Katolička Crkva priznaje krštenje u Pravoslavnoj Crkvi, pa se onda to naziva VJERSKI PRIJELAZ. Takvih prijelaza je bilo od kako je svijeta i vijeka: prvi kršćani su prešli iz židovstva, grčke i rimske religije, zatim prijelazi na Islam kroz period Osmanskog Carstva Itd. Takvi prijelazi uvijek su bili u službi vlasti kako bi se smirivalo stanje u državi.
Drugo, kad je grupa emigranata preuzela vlast u NDH, pritisnuti iskustvima srpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji i proživljenim traumama, počele su se događati stvari pod nazivnikom oko za oko, zub za zub. I tako su se nekadašnji oslonci vlasti našli u podređenom i ugroženom položaju. Kako bi ostvarili bolje stanje u državi pristupilo se politici vjerskih prijelaza pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo. Ovo je bilo čisto miješanje u crkvene stvari.
Treće, Katolička Crkva u NDH inzistirala je na poštivanju kanonskih propisa za vjerske prijelaze, te je u više navrata kroz dopise i objave upućivala na ispravnu praksu. Uz to, kardinal Stepinac je poslao povjerljivu poruku svojim svećenicima da ne otežavaju onima koji se jave za prijelaz nego da im formalno uruče dokumentaciju kao da je prijelaz obavljen, jer će se oni poslije rata ionako vratiti u svoju vjeru. Bitno je bilo sačuvati živote.
Što se tiče tih samih vjerskih prijelaza u NDH, komunistička historiografija naziva to vjerskim genocidom koji su provodili ustaše i Katolička Crkva. Postoje mnoge izjave svjedoka koje govore o tim prijelazima, da su bili masovni, pod prisilom vojske, i da je nerijetko to bio izgovor za skupljanje naroda koji je potom bio likvidiran. Zanimljivo da se nijedan svjedok ne opisuje sami vjerski prijelaz. U svom istraživanju pronašao sam da je križevački grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak za svoju biskupiju propisao liturgijski obred vjerskog prijelaza. Još nije sasvim jasno kod koga se rodila ideja vjerskim prijelazima, no mnogi župnici su bili pod pritiskom pravoslavnog stanovništa da se prijelaz obavi što prije.
Jedan dio populacije zahvaćene prijelazima čine pravoslavci koji su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije iz ponajviše oportunih razloga prešli na pravoslavlje ili je prijelaz nastao kao posljedica sklapanja braka sa pravoslavnom osobom.
Nažalost, ovakve teme nisu dobrodošle u našem javnom prostoru jer je još uvijek velik otpor dogmatskih postavki povjesničara koji su stasali u vrijeme unaprijed donesenih povijesnih istina.
Katolička Crkva u Hrvatskoj uvijek je bila čuvar nacionalnog identiteta, pa makar taj identitet bude ugrožen i u samostalnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj od onih koji takvu Hrvatsku nisu ni željeli.”

Izvor: Ivan Ćorić, đakon