Početkom 19. stoljeća ljudi su morali biti blizu smrti prije nego što su se udostojili piti vodu. Samo oni “svedeni na posljednju fazu siromaštva svoju žeđ zadovoljavaju vodom”, prema Vincentu Priessnitzu, utemeljitelju hidropatije.
Mnogi ljudi, dodao je, nikada nisu popili više od pola litre obične vode u jednom zasjedanju.
Uh, kako su se vremena promijenila. Odrasli u Velikoj Britaniji danas troše više vode nego posljednjih godina, dok je u SAD-u prodaja flaširane vode nedavno premašila prodaju sode. Bombardirane su nam porukama kako nam svakodnevno pijenje litara vode tajna je dobrog zdravlja, više energije i sjajne kože te da će izgubiti na težini i izbjeći rak.
Voda je, naravno, važna. Sastavljajući oko dvije trećine naše tjelesne težine, voda prenosi hranjive i otpadne tvari oko našeg tijela, regulira našu temperaturu, djeluje kao mazivo i amortizer u našim zglobovima i igra ulogu u većini kemijskih reakcija koje se događaju u nama.
Stalno gubimo vodu znojem, mokrenjem i disanjem. Osiguravanje dovoljne količine vode dobra je ravnoteža i presudno za izbjegavanje dehidracije. Simptomi dehidracije mogu se otkriti kada izgubimo između 1-2% tjelesne vode i nastavljamo se pogoršavati dok ne dopunimo tekućinu. U rijetkim slučajevima takva dehidracija može biti fatalna.
Godine neutemeljenih tvrdnji oko pravila 8×8 dovele su nas do vjerovanja da osjećaj žeđi znači da smo već opasno dehidrirani. No, stručnjaci se u velikoj mjeri slažu da nam ne treba više tekućine od one količine za koju naša tijela signaliziraju.
U zdravom tijelu mozak otkriva kada tijelo postaje dehidrirano i pokreće žeđ kako bi stimulirao pijenje. Također oslobađa hormon koji koncentriranjem urina signalizira bubrezima da štede vodu.
Stoga, ne brinite ako niste popili svu vodu koju je popila vaša prijateljca. Možda jednostavno niste bili žedni kao i ona!
Izvor: F. I.
