Da nije bilo Ilira, ne bi bilo ni grada na desnoj obali Kupe, da nije bilo Kelta iz plemena Segestana koji su osvojili taj grad i nastavili živjeti u njemu zajedno sa starosjediocima Ilirima, taj se grad ne bi zvao Segestica. Da nije bilo mladog Oktavijana, kasnije cara Oktavijana Augusta, Rimljani bi se i dalje mučili i tko zna bi li ikada (vjerojatno bi) osvojili Segesticu i na desnoj obali Kupe izgradili vojni grad Sisciu. Rimljani donose jezik i kulturu, iz svih dijelova Carstva dolaze vojnici, trgovci, obrtnici i mnogi drugi, miješaju se s domaćim stanovništvom i postaju dio rimske civilizacije što je tada značilo i svega civiliziranog. Velikom Carstvu trebala je dobra povezanost; dobre ceste i plovni putevi. O važnosti plovidbe Savom u antici Ivo Bojanovski piše: „Važnost plovnog puta naglašava i smještaj veterana ravenske flote u Sisciju kada ova postaje kolonijom. Želi se potaknuti plovidba Savom pa je u gradu smještena i panonska riječna flota (Classis Flavia Pannonica). Promet rijekom se naslanjao na cestu Siscija-Sirmij tvoreći jedinstveni obrambeni i ekonomski sistem.“
Dakle, rimska je Siscija imala luku, Zagreb ju nije imao, jer Zagreba nije ni bilo. Ali luku je u to doba imala i Rugvica. Da ju ima i danas, mogli bismo brodom u Ikeu. Ok, Zagreb luku nema ni danas, a kriv je Prvi svjetski rat. Austro-ugarska Monarhija imala je u planu riječnu luku izgraditi odmah ispod željezničkog kolodvora, a pristup do Save bio bi kanalima koji bi se prokopali. Nije se to smatralo nemogućim. Uostalom, slične stvari su se radile i ranije. Vratimo se Sisciji. Uz obalu Kupe bile su smještene i terme. Siscia je bila centar Panoniae Saviae. Usporedbe radi, i Zagreb je danas centar. Ima li Zagreb terme? Naravno da ne. Možda ima i dalje firmu koja se zove Terme Zagreb. Direktorica te firme u osnutku, ili kako su je već zvali, bila je kćer jednog hrvatskog predsjednika (ne prvog, da ne bi bilo zablude). Neke stvari znam iz prve ruke, a neke ne znam. 2002. godine Ina je od mene i mog kolege Vladimira Kasuna naručila idejno rješenje za Terme Zagreb. Ina je imala bušotinu u Blatu nedaleko od nikad dovršene sveučilišne bolnice. Tražili su naftu, a našli su toplu vodu. Ina je htjela iskoristiti bušotinu. I tako, kada smo izradili idejno rješenje Termi Zagreb (terme, hotel, vanjski bazeni, unutrašnji bazeni, diskoteka, restoran, trgovine itd., a projekt smo radili s Ininim tehnolozima) dobili smo zeleno svijetlo od Ine da projekt prezentiramo u Gradu Zagrebu pred pročelnikom za gospodarstvo (o imenima radije ne bih). I jesmo. Prezentirali smo ga. I? O tome tko je bio zainteresiran, a tko je bio zainteresiran da samo zapikne zastavicu, odgodi priču i time umrtvi projekt i tko bi u suprotnom izgubio tržišnu nišu Zagreba, hrvatskih olimpijaca itd., o svemu tome bi se dalo pričati, ali čemu, kad tema nije Zagreb, niti je tema uspoređivati Rimljane u Sisciji i Hrvate u Zagrebu u vremenskoj distanci od preko dvije tisuće godina. Ali Sisak i u kasnijem razdoblju koristi termalne izvore, a zaslužan je veleindustrijalac Petar Teslić koji je umjesto nafte u podzemlju sisačkoga Posavlja, pronašao izvore najtoplije jodne vode u Europi tako da je 1. svibnja 1932. i završio gradnju osebujnoga i prepoznatljiva zdanja Jodnoga lječilišta s modernim interijerom i atraktivnim okolišem.
Ali vratimo se riječnom prometu. Često si postavljam pitanje što bi za Sisak značilo da Zagreb ima riječnu luku. Nobelovac Elias Canetti u svom romanu „Igra očiju“ opisuje svog djeda koji je iz Sofije u Beč došao parobrodom. Iz Siska do Beča uvijek je bilo bliže kopnenim putem, ali malo je poznata činjenica da su već i Rimljani put do Dunava skratili prokopavši plovni kanal Sava – Dunav kod Županje. Vrijednost prometnog položaja izvorišta Bosuta (između Štitara i Županje) Rimljani su vrlo brzo uočili, naime odavde se prirodnim vodotocima uz manje intervencije moglo stići do Cibalije, a odatle Ervenicom i Vukom do Dunava i dalje na sjever do Aqvinciuma, velikog zimskog logorišta sjevernih legija (današnja Budimpešta). Luka Sisak bila je interesantna i kasnije. Žito iz Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke dovozilo se brodovima u Sisak, zatim Kupom do Karlovca, a iz Karlovca kopnenim putem; Jozefinskom cestom do Senja ili Karolinskom cestom do Bakra i Rijeke, a dalje brodovima gdje već treba. Ok, bila su druga vremena, a riječni teretni i putnički promet imao je smisla, pogotovo linija Sisak – Zemun, u vrijeme kada je Zemun bio najistureniji grad Austro-ugarske Monarhije sa 70% hrvatskog stanovništva 1921.g. U niti sto godina svašta se promijenilo. 1862. izgrađena je i 1. listopada iste godine puštena u promet prva željeznička pruga u Hrvatskoj, koja je povezivala Sisak i Zidani Most, a suodnos riječnog i željezničkog prometa postaje pretpostavka snažnog industrijskog razvoja grada. Što je bilo dalje više-manje je poznato, a što je danas isto je poznato. Industrija kakvu smo poznavali nestaje ili se seli, razloge znamo.
Ali, je li zaista sve crno? Današnja industrija veže se uz temu održivosti, a Sisak je, nažalost, zaboravio svoju drvnu industriju koju je nekad imao. U toku natječaja za zagrebačku zračnu luku, japanski arhitekt Shigeru Ban, autor trećenagrađenog rada došao je u Zagreb vidjeti lokaciju. Kod slijetanja vidio je turopoljsku šumu hrasta lužnjaka i odlučio aerodrom graditi od drvene konstrukcije, što se njemu činilo logično. Sirovina je udaljena nekoliko desetaka kilometara od samog aerodroma. Za njega je to bila idealna manifestacija teme održivosti. Utrošak energije za transport je minimalan. Naravno, uz temu ekologije, već je svima poznata priča da drvo dok raste iz atmosfere kupi staklenički plin CO2 i ugrađuje ga u deblo. Drvo ako trune u šumi u atmosferu vraća CO2, ako ga skurimo također vraća CO2. Najbolje je CO2 ”zarobiti” u drvenoj konstrukciji, galanteriji i proizvodima. Formula je lako pamtljiva: 1m3 drveta sadrži 1 tonu CO2. Ne znam zna li ovo mala ali opaka Greta Thunberg, naprosto ne bih znao. Ali na red je pozvala Donalda Trumpa i Angelu Merkel. Ministar Ćorić izbjegao je neugodnost najljubaznije pristavši na slikanje. Natječaj za zagrebački aerodrom dobili su moji kolege profesori i akademici Branko Kincl i Velimir Neidhardt. Akademika Kincla obično sretnem poslije nedjeljne mise u crkvi Svetog Blaža. To je vrijeme za naš pregled tjedna. Jednom prilikom kada je krenula izgradnja zračne luke pitao sam ga hoće li čeličnu konstrukciju izrađivati u sisačkoj željezari (ili štogod ona sad jest) i brodom ju dopremiti na lokaciju koja je i tako u blizini Save, vodeći se pritom načelima održivosti, time smanjiti cijenu transporta i sl. Rekao mi je da nisam prvi kojem je pala na pamet ta ideja, ali da očito nisam upoznat sa situacijom, tako da konstrukcija dolazi iz Turske, koncesionari, a time i investitori su Francuzi. A mi? ”Zaključi sam.” Odgovorio mi je akademik Kincl.
Vjerojatno smo konzumerijat, kako su o tome još prije dvadesetak godina u svojoj knjizi „Netokracija“ pisali Alexander Bard i Jan Söderqvist. O novoj eliti moći i životu poslije kapitalizma. Naravno, pisali su i o onima koji neće biti elita. Konzumerijat je izraz koji je križanac od proletarijat i konzument. Oni koji su u ekonomiji bitni samo kao potrošači, naravno dok to još uvijek mogu biti i dok imaju resurse koje mogu potrošiti, nakon čega nestaju. A kakve to veze ima sa Siskom?
Danas se prate neki drugi putevi; novca i informacija, a time i znanja prije svega. Ako postajete važni i vidljivi, tada i putevi vode do vas.
Ako Vas netko traži, naći će Vas.
Ivica Plavec
