Po božićnim običajima, obredima, ophodima i divinacijama sv. Barbara prva je glasnica Božića. Od sv. Barbare do Božića je dvadeset jedan dan. Radost dolaska Božića ogleda se i u barbarinjskim pjesmama, poput sljedeće iz Mraclina u Turopolju, u kojoj se pjeva o lijepoj sv. Barbari, i još je ljepšoj Mariji koja je Isusa rodila. Barbara je »zibala – tog maloga našega Isusa«:
Lijepa je sveta Barbara,
a još ljepša Marija,
koja je Isusa rodila.
Barbara ga je zibala.
Zibli ga, zibli, Barbara,
nek se ga zipka nazible,
nek se ga ljudi naglede,
tog maloga našega Isusa.
Na blagdan sv. Barbare u nekim krajevima u tanjuriće ili zdjelice stavlja se zrnje pšenice i svaki dan zalijeva vodom. (Podrijetlo toga običaja seže u drevna vremena, a cilj je prizivanje dobre ljetine.) Pšenica do Božića naraste petnaestak centimetara te na Badnju večer i božićne blagdane služi kao ures u kućama ili crkvama ili se u nju stavljaju tri svijeće koje se pale na Badnju večer, za vrijeme božićnog te novogodišnjeg ručka, a ponegdje i na Staru godinu i Sveta tri kralja.
Prema rastu te pšenice proricalo se o urodu i uopće o blagostanju u nastupajućoj godini. (Pšenica simbolizira kruh, a kruh simbolizira tijelo Kristovo.)
U Privlaci u Slavoniji u prijašnja vremena zatakli bi grančicu za križ i svetu sliku. Ako bi grančica procvala na Božić, to je značilo da će se u nastupajućoj godini u toj kući djevojka udati. U kreševskom kraju u Bosni i Hercegovini na sv. Barbaru bi ubrali grančice šljive i jabuke i stavili ih u čašu s vodom da procvjetaju do Božića.
U »sjevernim krajevima« sačuvan je običaj da se uoči blagdana sv. Barbare u kuću donesu »grančice sv. Barbare« i stave u vodu uz neku želju i s molitvom. Ako grančica do Božića prolista ili procvjeta to je »nagovještaj nove ljubavi, braka, prinove u kući, ozdravljenja ili nekog drugog sretnog događaja«.
U kršćanskoj tradicijskoj kulturi Hrvata položajilo se ujutro na blagdane: sv. Barbare, sv. Lucije te na: Badnjak, Božić i Novu godinu. U Slavoniji se onaj tko prvi u kuću uđe nazivao poležaj i morao je sjesti kod ognjišta. U nekim mjestima domaćice su poležaja posipale žitom. Domaćica bi mu donijela žita u rešetu koje on kokošima daje. Žene bi se ljutile ako bi muškarac prvi ušao jer je to bio znak da će te godine biti više pijetlova nego kokoši.
Stoga su muževi pazili da ne idu u susjedstvo prije žena. Ukoliko bi prva žena ušla njoj se davala preslica, pa je morala presti, kako bi te godine bilo više lana, a potom hrani kokoši kako bi dobro nesle jaja. Po svršetku tih obreda domaćini su poležaja vodili u sobu i častili jelom i pićem.
U Gudincima u Slavoniji položajilo se na blagdan sv. Barbare. U Gudincima obično su muška djeca išla položajiti. Kad bi djeca došla u kuću, sjela bi za vrata, a domaćica bi odmah počela sipati pripremljeno zrnje kukuruza djetetu položajniku po glavi. Čim bi dijete sjelo, počelo bi govoriti: »Kucilo se, macilo se, teljilo se, prasilo se, rodilo se, leglo se, ždribilo se.«
Kada domaćica završi posipanje kukuruzom, položajnik kupi rasuti kukuruz oko sebe i viče: »Pi-pi-pi-pi«, kao da kvočka vabi piliće. Domaćica bi zatim dijete darivala kalotinama (suhim šljivama, jabukama, kruškama), orasima, jajima, ponekad i novcem. Položajnik bi to stavljao u torbu i kasnije su se djeca međusobno hvalila tko je više poklona dobio.
Na Barbarinje u Gračanima kraj Zagreba, u ranu zoru, dječaci su pojedinačno išli od kuće do kuće, čestitati Barbaru. Kad bi došli domaćinu u kuću izgovarali su: »Dej Vam Bog puričov, teličov, guščićov, račičov, pune lajte vina, pune vože žita, a najviše Božjega mira. Da bi Vaše čučice tak trde sedele kak si bum ja sad sel.« Potom bi čestitar čvrsto sjeo na pod. Po završetku ophoda čestitar bi bio nagrađen jabukama, a bogatiji domaćini darivali su čestitara bombonima i sitnim novcem. Čestitari su obilazili sva kućanstva, osobito pazeći da se čestita kumovima i bližoj rodbini. Obvezno se čestitalo svim Barbarama ili Baricama, koje se toga dana nazivaju godomnjače – slavljenice. Taj običaj počeo je nestajati osamdesetih godina 20. stoljeća
U kajkavskoj je Hrvatskoj pučki naziv za taj dan Barbarinje. U adventsko vrijeme darivala su se dobra, a kažnjavala loša djeca. U Slavoniji se običavalo da na blagdan sv. Barbare jedno čeljade ogrnuto plahtom do zemlje i sa šipkom u jednoj ruci, a torbicom s darovima u drugoj ruci ide u one domove u kojima je bilo male djece. Ta bi osoba predstavljala sv. Barbaru koja bi dobru djecu nagrađivala jabukama i orasima, a lošu bi djecu išibala.
U Konavlima blagdan sv. Barbare zovu Varin dan. Za taj blagdan spravlja se »vara«. Nekoliko dana uoči Varina dana pastirice su skupljale drvca natječući se koja će ih više skupiti. Drvca su slagale na hrpe koje su se zvale »Varine balice«. U to vrijeme domaćice bi uzele, sočiva: suhog boba, suhog graška, leće, graha, raži, pšenice, crne bobice, poljaka – sikirice, slanutka. Obvezno je morao biti neparan broj sočiva. Otuda je na Pelješcu izreka »Varica se vari, hoće se devet stvari«. Domaćica bi svake vrste uzela i prebirala da ne bude kamenčića ili nečistoće. Dok bi žitarice i ostale plodove bacala u posudu koju je držala na skutu, povremeno bi mješavinu zrna i ostalih plodova rukom promiješala. Kad se sve istrijebi stavi se u hladnu vodu da omekša. Voda u kojoj se sočivo »kišalo« prolije se te nadolije hladna voda. Potom je kotao sa sočivom objesila na komaštre. Tada bi pastirice donijele Varine balice, zapalile ih i pjevale uz vatru:
»Ku’a se vare varica / da se koti jagnica;
Ku’a se vare varica / da se koti kravica;
Ku’a se vare varica / da se koti kozlica:
Ku’a se vare varica / da se koti prasica;
Ku’a se vare varica / da se leže koškica;
Ku’a se vare varica / da u polu rodi šenica;
Ku’a se vare varica / da nam rodi lozica;
Ku’a se vare varica / da nam rodi bobica;
Ku’a se vare varica / ne učini djeci skandala!«
Vara je simbolizirala obilje u godini koja slijedi. Stoga se gledalo s koje će strane provreti, a prema tome se proricao urod. Kad bi provrela sa strane od mora, značilo je da će biti obilje ribe, a ako bi provrela s one strane na kojoj je polje, tumačilo se da će urod biti dobar. Kad vara provre smanji se vatra »na tiho« i ulije maslinovo ulje.
Kad se vara skuha, djevojke su malo vare bacale u vodu, a domaćica bi malo vare dala životinjama. Dajući varu stoci, domaćica bi govorila: »Koliko zrna, bilo ubaraka.« Pastiri bi dobili vare, pogačicu i tikvicu vina. Pastirima bi to bilo veselje, okitili bi se granama lovorike i pjevajući tjerali stoku na pašu. Na Varin dan ukućani su za sva tri obroka jeli varu. Svaki ukućanin morao je okusiti i blagosloviti varu govoreći: »Koliko zrna, bilo ubaraka.« Na taj blagdan nije se ni kruh mijesio, jela se samo vara. Ukoliko bi došli gosti i njima se posluživala vara. Svi su varu rado blagovali, osobito djeca.
Običaji kuhanja vare još uvijek je živ na dubrovačkom području, ponajviše u Konavlima. Vara se služi topla na tanjurima na koje se doda »ožičica domaće konserve jer se sočivo ne soli dok se kuha«.
U Veloj Luci na Korčuli običaj je bio da se na sv. Barbaru vari sočivo vara.
Neki to jelo zovu sočivo. To je jelo koje se pripravlja od svake vare od boba, slanutka, sikirice, leće, pošnje, boba, graška, pšenice. To se stavi večer prije u vodu, ali svako posebno. Kad se sutradan svari, začinilo bi se začinima, solju i domaćim uljem. Uz to se jelo slane ribe.
U Poljicima je Varina narodni naziv za blagdan sv. Barbare i ondje se običavalo kazati:
»Varina, vari, / Savina ‘ladi, / Nikola kusa, / Ambrozij plaća.«
