Prenosimo: intervju iz NST-a s Dr. sc. Tomislavom Škrbićem, urednikom knjige “Umjetnost i ljepota”.
NST: Matica hrvatska Sisak izdala vam je ovih dana zbornik radova pod naslovom “Umjetnost i ljepota” koja je predstavljena kao prva knjiga iz filozofije nastala u Sisku? Kako je nastala ideja za ovakvu knjigu i s ovakvim naslovom? Što vas je inspiriralo za to? Kako je došlo do izdavanje ove knjige i tko su vam bili suradnici na opremanju, izradi i izdavanju ove posebne knjige?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: Početni, unutarnji poticaj za objavu zbornika radova Umjetnost i ljepota ima, dakako, “subjektivno” podrijetlo, odnosno posljedica je mojeg interesa i bavljenja filozofijom, posebice filozofijskom estetikom i fenomenom umjetnosti. Izvanjski se, pak, poticaj tiče simpozija održanog prije dvije godine u Zagrebu, u organizaciji Instituta za filozofiju i Matice hrvatske, pod nazivom Što je ljepota? Jedan dio tekstova u zborniku su zapravo dorađeni i prošireni tekstovi izlaganja sa simpozija. Naslov se takoreći nametnuo sam od sebe, jer je upravo odnos umjetničke proizvodnje i ljepote shvaćene u tradicionalnom smislu, tj. kao osebujnoga sklada forme i sadržaja umjetničkog djela, jedan od najprjepornijih momenata u suvremenoj umjetničkoj “praksi” i “teoriji”. Današnja umjetnost, skoro bi se moglo reći, više ne želi biti lijepa, estetska, nego želi i nastoji uspostaviti samu sebe iz sebe same, želi biti apsolutna, u najvećoj mogućoj mjeri refleksivna. Pritom neminovno, s obzirom na “logiku” onog estetskog kao navlastitog elementa, umjetnost samu sebe dovodi u pitanje, štoviše i na neki način ukida. Ukidanje pak razlike između života i umjetnosti dovodi, primjerice, i do takvih ne-djela kao što je tzv. perfomans.
Knjigu je, inače, financijski potpomogla Sisačko-moslavačka županija kojoj ovom prigodom srdačno zahvaljujem na podršci. Međutim, neupitnu podršku su dali i svi članovi predsjedništva Ogranka zajedno s bivšom predsjednicom Jelenom Folnović. Dok je prijelom i grafičko oblikovanje obavio gosp. Božo Dujmović iz etablirane zagrebačke izdavačke kuće Naklada Breza. Mislim da se u konačnici i skulptura na naslovnici, inače djelo sisačkog umjetnika Ivana Novaka, skladno stopila s priloženim tekstovima.
NST: Što ste željeli reći svoji radom Aporija lijepog u estetici Nicolaia Hartmanna i objavom radova na temu ljepote u umjetnosti, posebno studijama o slikarstvu, glazbi, radovima umjetnika Paula Kleea, Bele Bartoka, Nicolaia Hartmanna? Do kakvih ste zaključaka došli u svojim studijama: je li ljepota inspiracija umjetnicima, bez obzira na njihovu vrstu, o kakvoj se ljepoti radi (cjelovitoj ili tjelesnoj, duhovnoj profinjenosti, ili njezinoj metafizičkoj dimenziji) ili umjetnici u svojim radovima svojom umjetnošću nastoje prikazati i uzvisiti ljepotu u svojim djelima (pjesmama, kipovima, slikama…), pronaći ljepotu u duhovnosti, dobroti, istini, poštenju…?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: Svaki rad u zborniku je “svijet za sebe”, ima svoj vlastiti misaoni sklop, pretpostavke i konzekvencije. No, ono što prožima sva promišljanja u priloženim radovima je ponajprije iskonska filozofska potreba za propitivanjem temeljnih metafizičkih odnosno ontologijskih pojmova, kao što su, primjerice, život, ideja, gibanje, kaos, red, tehnika, priroda, odnos osjetilnog i nadosjetilnog itd., ali u osloncu i s obzirom na mogućnost onog umjetničkog. Pitanja poput, je li ljepota utemeljena u onom nadosjetilnom (Platon) ili možda proizlazi iz odnosa materijalnog i nematerijalnog plana umjetničkog djela odnosno estetskog predmeta (Hartmann), samo su neka od pitanja na koja autori tekstova u zborniku nastoje dati primjeren odgovor. U povijest pojma ljepota ovdje ne možemo ulaziti, ali meni se čini da ljepotu, kao svojevrsnu stvaralačku moć uspostave jedinstva suprotnosti, ne valja razdvajati na tjelesnu, duhovnu ili metafizičku. Ona je uvijek na neki način jedinstveni sklop svih navedenih aspekata. Štoviše, po mome sudu, umjetničko djelo nije drugo doli jedinstvo materijalno-fizikalnih i predmetno-prikazivačkih odnosno duhovno-metafizičkih elemenata. Drukčije kazano, ono duhovno ili metafizičko u umjetničkom djelu je zapravo način na koji umjetnik dovodi u odnos materijalne elemente (ton, riječ, boja, linija), bez obzira je li riječ o tzv. neprikazivačkim umjetnostima (npr. glazba, apstraktno slikarstvo) ili prikazivačkim umjetnostima (npr. književnost). Mislim da sam ovime barem donekle odgovorio na vaša, nadasve, presudna i teška pitanja.
SUVREMENA UMJETNIČKA PRODUKCIJA JE OSEBUJNI REALITET ZABORAVA
NST: Što je danas uopće ljepota ili ideal ljepote u umjetnosti? Svjedoci smo svojevrsnog neoliberalnog odmaka od klasičnog antičkog tipa ljepote te zauzimanja “racionalnog subjektivizma”, koji spominjete u svojoj knjizi, kao kriterija ljepote? Koliko ljepote ima u današnjim umjetničkim djelima u Hrvatskoj i u svijetu, i kakav je odnos sadašnje generacije kulturnih konzumerista prema ljepoti u umjetnosti?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: Treba razlikovati ljepotu po sebi, ljepotu kao ideju, od ljepote kao ideala ili umjetnički lijepog odnosno ljepote kao ideje u određenoj, konkretnoj formi. Ukratko, “klasično” shvaćanje ljepote, koje je bitno povezano s pojmom mjere, u-mjerenosti, pa čak i Hegelovo poimanje ljepote kao “osjetilnog pojavljivanja ideje”, moderna je umjetnost već odavno dovela u pitanje. Zbog zaborava iskonskoga jedinstva ljepote, dobra i istine, koje je opstojalo primjerice u povijesnom svijetu antičkih Grka, središte duhovno-povijesne zbilje Zapada postaje subjektivitet, subjekt shvaćen ponajprije pod vidom moći razuma. Sklop moderne pozitivne znanosti, tehnike i kibernetike samo je daljnja konzekvencija tog presudnog svjetsko-povijesnog događaja. S druge strane, tzv. suvremena umjetnička produkcija je zapravo osebujni realitet zaborava pojma umjetnički lijepog i umjetničkog djela kao smislene, u sebi zaokružene, estetsko-umjetničke cjeline. To je, ponajviše, beskonačno izražavanje subjektiviteta bez bitnoga odnosa s onim općim, božanskim. Loša beskonačnost sastavljena od estetski i umjetnički nesuvislih tvorevina egoizma. Stoga bi trebalo, čini se, barem pokušati promisliti mogućnost neke “nove umjetnosti” koja će ponovno u središte postaviti pojam djela kao, u duhu Heideggerova mišljenja kazano, “udjelovljene istine bića”.
Kulturni konzumerizam je zapravo jedan od likova ideje čovjeka kao vazda nezasitnog potrošača koji je, nošen valjda unutrašnjim nemirom izazvanim vlastitom neduhovnošću, stalno u potrazi za novim duševnim podražajima. To je kultura kao zabava, fiziološko podražavanje osjetila, event, turistička atrakcija itd. U zadnje vrijeme se govori čak i o industrijskoj baštini kao kulturnoj vrednoti. No pritom se zaboravlja kako je kultura ponajprije sfera posredovanja duhovnih vrednota te da industrijski pogoni, po sebi, nemaju nikakvih duhovnih vrednota.
KULTURA JE, U VIŠEM, DRUKČIJEM SMISLU, ZAPRAVO ISTINSKA POLITIKA!
NST: Kakva je vaša poruka Siščanima koju iznosite u ovoj knjizi, s obzirom kako ste naveli da je osnovni smisao umjetnika i znanstvenika, odnosno Matice hrvatske Sisak, kao sisačke kulturne institucije, “aktivna skrb za kulturu zajednicu i marno zalaganje za nacionalnu kulturu kao istinsko okruženje smislenog življenja”?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: Poruka je preteška riječ, prije bih rekao mogući poticaj na mišljenje. Za razliku od shvaćanja kulture kao jednog od “sektora” društva ili zajednice, kultura je, u višem, drukčijem smislu, zapravo istinska politika. Naime treba upozoriti na to da život i svijest o samome sebi neke zajednice, naroda, pretpostavlja postojanje navlastitog horizonta smisla i vrijednosti kao pretpostavki svakovrsnoga kretanja i orijentiranja unutar tzv. realnog života. Duhovni stvaratelji, primjerice mislioci ili umjetnici, svojim slobodnim duhovnim stvaralaštvom čuvaju, održavaju i obogaćuju taj horizont i time skrbe za smisleno življenje konkretne ljudske zajednice. To je najviši smisao kulture. Spremnost pak na produktivno učenje u susretu s onim novim i drukčijim, čini razliku između velikih i malih nacija, između istinskoga, smislenog života (kulture) i lažnog, besmislenog života (kulture). Narod, odnosno nacija koja prepoznaje, priznaje i potiče duhovne stvaratelje je istinski bogata nacija. Naime, iz puko ekonomskog bogatstva ne proizlazi nužno duhovno-kulturno bogatstvo kao očitovanje istinskoga smislenog življenja.
U tome kontekstu sagledavam i djelovanje Ogranka Matice hrvatske u Sisku. Dosadašnji rad Ogranka u cijelosti potvrđuje prethodnu tvrdnju. Vjerujem da će tako biti i nadalje, imajući u vidu kako iskazani interes nekolicine mlađih sugrađana za naše programe, tako i aktivno zalaganje svih članova predsjedništva Ogranka.
PLANIRAMO OBJAVITI HABILITACIJSKI RAD STJEPANA ZIMMERMANNA “NOETIKA“
NST: Čija još djela objavljujete u ovom svojevrsnom zborniku? Otkud baš takav izbor? Kakvi su vam daljnji planovi objavljivanja vaših znanstvenih radova? Što čeka objavu? Što pišete i pripremate?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: U zborniku su, osim mojeg (Aporija lijepog u estetici Nicolaia Hartmanna), objavljeni radovi Petra Šegedina (Uz estetiku ideje), Berislava Podruga (Nietzsche i pitanje ljepote), Damira Barbarića (Ritmizirano gibanje), Krešimira Brlobuša (Suprirodna autentičnost Bartókove glazbe), Igora Mikecina (Umjetnost i tehnika) i mladog kolege Denisa Novka (Odnos prirodno lijepog i umjetnički lijepog u Schellingovoj ranijoj filozofiji). U obrazloženje kriterija za izbor autora ne mogu detaljno ulaziti, ali upućujem znatiželjne čitatelje na bilješke o autorima koje sadržavaju dovoljno referentnih podataka.
Što se tiče mojih daljnjih planova mogu napomenuti da pripremam izlaganje o Hegelovoj estetici za simpozij Matice hrvatske u Zagrebu te da sam dobio poziv za sudjelovanje u projektu Instituta za filozofiju u Zagreb pod nazivom “Hrvatska filozofija od osnutka modernog sveučilišta (1874.) do kraja 20. stoljeća”, a u kojemu bih se trebao baviti problematikom hrvatske estetičke baštine.
Također, pojavio se i prijedlog da u filozofskoj biblioteci Hermes, u kojoj je objavljen i zbornik kao prva knjiga, objavimo dosad neobjavljeni habilitacijski rad hrvatskoga teologa i filozofa Stjepana Zimmermanna naslovljen “Noetika”. Spis se nalazi u vlasništvu Ivana Sklizovića, što je sretna okolnost s obzirom na Ivanovo filozofijsko obrazovanje. Nadam se da će Sisačko-moslavačka županija, kao i Grad Sisak, financijski podržati objavu toga spisa koji će zasigurno ući u korpus hrvatske filozofijske baštine.
Promocija zbornika Umjetnost i ljepota održana je 14.2.2020. godine u prostorijama Matice hrvatske Sisak. O ostalim brojnim aktivnostima Ogranka sugrađani mogu pronaći opširnije informacije na našoj web i fb stranici.
NST: Kako Siščani prihvaćaju filozofska djela i filozofe? Kako je biti filozof u Sisku? Često danas čujemo “ne filozofiraj”, “dosta nam je filozofije, pređimo s riječi na djela!”. Kako vi gledate na te uproštene i malograđanske percepcije filozofije i filozofa?
Dr. sc. Tomislav Škrbić: Dragi Željko, tek će se vidjeti kako Siščani prihvaćaju filozofska djela. Filozofija je oduvijek bila stvar kojom su se bavili malobrojni te stoga nema bitne razlike između “biti filozof u Sisku” ili “biti filozof u Zagrebu”. No, kao svojevrsni odgovor, postavljam sebi i sugrađanima sljedeće pitanje: kako je moguće da u povijesti hrvatske filozofije nema niti jednog značajnijeg filozofijskog mislioca podrijetlom iz Siska te kako je moguće da je, po svemu sudeći, zbornik Umjetnost i ljepota prva filozofska knjiga izdana u Sisku?
Na najteže moguće pitanje o tomu što je filozofija, što znači ljubiti, misliti ono Mudro i kakvo je to biće filozof, odgovor dokraja nisu dali niti najveći mislioci u ljudskoj povijesti, pa bi svaki moj komentar na tu temu bio ne samo preuzetan nego i suvišan. U svakom slučaju, pučko shvaćanje filozofije, preciznije kazano neshvaćanje, kao neke tek puko misaone, teoretske djelatnosti ili u nešto učenijem pogledu kao znanosti u smislu moderne znanosti, iz osnova je pogrešno. Poznata krilatica “prijeđimo s riječi na djela” nije drugo doli ideološki poklič duhovno neobrazovanih pojedinaca koji ne poznaju smisao ni pojma riječi, niti pojmova prelaženja i djela ili čina. Valja ih tek podsjetiti da svakome ljudskom svjesnom činu, djelu, uvijek prethodi neka misao, uvjerenje, stav, odnosno “riječ” kao nositelj misli. Nema djelovanja bez prethodnih “preduvjerenja”. Upućujem svakog iole obrazovanijeg sugrađanina da za temu odnosa mišljenja i djelovanja uzme u ruke primjerice Kantovu knjigu Kritika praktičkog uma. Stoga nisam sklon niti jednoj vrsti aktivizma, a posebice aktivizmu koji počiva na nejasnim i zbrkanim misaonim pretpostavkama.
No, ako bi ipak trebalo reći nešto suvislo o bîti filozofije, onda bih se ovdje pozvao na staru gnomu koja govori, zbori o praiskonskoj istoti onog misliti i onog biti.
Prevedeno na svima razumljiv jezični izričaj, kako netko filozofira, misli, promišlja, tako i živi, djeluje, stvara.
Zahvala NST-u
