TONKO MAROEVIĆ O SLAVI STRIEGLU
SLAVO STRIEGL — SLIKAR SISKA! Ovako izrečena formulacija, faktografski utemeljena i mnemotehnički podržana asonancama, može djelovati i kao definitivna presuda. Doista, malo je koji umjetnik toliko vezan lokalnim i regionalnim motivima, toliko vjeran mjestu rođenja i trajnoga boravka, toliko utemeljen u tradiciji ambijenta. Genius loci antikne Sisciae i Segesticae, prirodni okoliš Posavine i Banovine, vode obližnjih rijeka, potoka i bara našli su u Strieglu najpotpuniji likovni izraz u velikom vremenskom, povijesnom rasponu.
Pa ipak mi se čini odveć restriktivnim ograničiti umjetnika na zavičajne okvire. Lapidarnim, sintetičnim, “prijekim” sudom o Strieglovoj “siščanosti” kao da mu dijelom oduzimamo pravo na širi odjek na potpunije, univerzalnije značenje. Istina je da je on ostvario, kao možda nitko prije njega, specifični sisački couleur locale, istina je također da je portretirao uglavnom sugrađane i zemljake, nedvojbeno je motive i povode uzimao iz znanih mu pozicija, ali nije zaslužio da ga deterministički, taineovski tvrdoglavo zarobimo samim ambijentom, kad on svojim dometima ne samo pokriva nostalgično-evokativne prostore rodnoga grada nego predstavlja i neospornu vrijednost u nacionalnim razmjerima, u okvirima novije kronike i povijesti hrvatskog slikarstva.
Nismo pritom nezahvalni prema dosadašnjim tumačima koji su uglavnom razložno postavili Strieglovo djelovanje u odgovarajući tematsko-ikonografski kontekst. Još manje možemo zamjeriti mjesnom izdavaču, sisačkoj instituciji zaduženoj za promociju kulturnih tečevina što se pobrinula da upravo Strieglov opus predstavi kao jednu od svojih konstitutivnih točaka, kao jednu od najizrazitijih legitimacija civilizacijskog postojanja grada kroz stoljeća.
Međutim, svojom obavezom smatramo naglasiti svojstva po kojima je Striegl autentičan i originalan, po kojima je sasvim osoban nezavisno od neospornoga afektivnoga prtljaga obiteljske, prijateljske i domoljubne baštine. Kritika ni dosad, naravno, nije bila slijepa za čistoću slikareva nadahnuća, za neposrednost njegova pristupa, za izravnost i izrazitost izvedbe. S pravom se posebno isticala Strieglova animalistička dionica i upravo intuitivna predanost akvarelu. Nitko ne može proći pokraj monotipija i ulja na staklu, a ne zamijetiti kako ovaj slikar radi con brio e fa presto, kako lako improvizira i impresionistički poantira, kako nagonski crta i sugestivno krokira.
Slikareva linija povremeno zasijeca u kadar poput odlučnog reza, a katkad se pak mrlja razlijeva po papiru (ili staklu) u najistančanijim, najnježnijim preljevima. Sličnu iskonsku dvojnost, vitalnu simbiozu linearizma i kromatike — odnosno: grafičkih i tonskih valera, zamijetio je i Matko Peić, Strieglov kolega po studiju, empatijski najbliži pratitelj i nesuđeni mu monograf. On se divio slikarevoj sposobnosti da “umije u crtanju životinja ujediniti dva inače suproma stanja: brutalnost i rafinman”, da bi zaključio: “u trenutcima kad olovkom titra između brutalnog i elegantnog ili kad akvarelnim kistom prelijeva sirovo zeleno u rafinirano ljubičasto — Slavo Striegl je u magistralnim trenutcima svog stvaranja”.
Koliko god dječački formativno i zrelošću definitivno ukorijenjen u sisačku, savsku, kupsku ili odransku zbilju, ovaj je slikar školovanjem i ukusom, ambicijama i iskustvima izrazito ulančan u hrvatsko slikarstvo postekspresionističkog, intimističkog predznaka. Kao učenik Hegedušića i Tartaglije asimilirao je bitne poduke komponiranja i organiziranja plohe, kao revni pohađač Becićeve i Šulentićeve klase na svoj je način primio i neke konsekvence muenchenske die kroatische Schule, od tonske modelacije do rafiniranog kolorita.
Posebno je jak bio utjecaj zadnje navedenih: od Becića je mogao dijelom naslijediti strast prema životnom i zemnom, od Šulentića je pak primio sklonost za lakoću i lazurnost poteza, svijest o autonomnosti otiska ili traga na plohi. Ni jednoga nije želio niti mogao imitirati. No problemski se zadržao u koordinatama što mu ih je zadala akademija. Strieglova poetika je ostala čitavoga života vitalističkom i biofilnom, mimetičkom i figurativnom, pa ako je dopuštao povremena eksperimentiranja ona su ostajala u brazdi kubizirajuće stilizacije ili geometrizirajuće redukcije, ne prevalivši nikako prag apstrakcije ili anikoničnosti.
Vršnjak i suputnik na Akademiji niza značajnih stvaralaca, kao što su Murtić i Reiser, Kinert i Petričić, Striegl se nije kroz život trsio doći u središte pažnje, “metropolski” se afirmirati ili se pak nametnuti vanlikovnim ili puko avangardističkim glasanjem. Naprotiv, ostao je definitivno vjeran svojim polazištima lirske interpretacije krajolika i (ljudskih i životinjskih) likova. Ipak, unutar trajnih premisa “slikarstva čistoga oka”, karakterističnoga za četvrto i, dijelom, peto desetljeće dvadesetog stoljeća, ovaj je umjetnik našao načina da dijalogizira i s tipičnim vrlinama spominjanih kolega: temperamentom crteža blizak je Kinertu, gestualnošću namaza srodan je Murtiću, delikatnošću game nije dalek Reiseru, pejzažnom sintetičnošću dodiruje se s Petričićem.
Ovakve naznake trebale bi pomoći definitivnijem svrstavanju djela Slave Striegla u povijesnu križaljku hrvatskoga slikarstva, naći mu mjesto makar medu pobornicima “sjajne izdvojenosti” kakvo su — u Gamulinovu pregledu, primjerice — zauzeli čakovečki rapsod Međimurja Ladislav Kralj Medimurec ili petrinjski osamljenik Petar Salopek. Zagrebačka retrospektiva u Domu HDLU 1997. godine, svojim kritičkim odjekom, postavila je temelje potpunijoj recepciji i boljoj valorizaciji.
Kroz više od pola stoljeća zreloga rada Slavo Striegl je ostvario je impresivan opus. Bez obzira na pojedine faze i povremena stilska okušavanja riječ je o iznimno koherentnom rukopisu i svjetonazoru. Jednostavno kazano: revno je bilježio svoje doživljaje oblika u kretanju, doživljaje svjetlosti u mijenjanju. Crtački i koloristički reagirao je na pojave oko sebe, biomorfno i antropomorfno kad su bili u pitanju ljudi i životinje, magličasto blago ili kontrastno chiaroscuro kad se radilo o kaptiranju zračnih energija, elementarnih silnica obasjanja i zatamnjenja. Brižljiv u svojoj kromatici zagasitih zemljanih, blatom i hrđom natopljenih tonova, precizan u svojoj raspodjeli površina i masa, Striegl je kao, malo koji naš suvremenik znao izraziti intimne psihofizičke treptaje bića i pritom uhvatiti bljeskanje i palucanje izvanjskih fenomena. Jednom riječju: instinktivno slikarski postupak.
Dr. Tonko Maroević
.
.
Akademik Tonko Maroević rođen je u Splitu 1941. god. Diplomirao 1963. g. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1976. (Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas). Od 1970. god. zaposlen na Institutu za povijest umjetnosti. Istražuje savremenu hrvatsku umjetnost, objavljuje likovne kritike i rasprave u periodicima, pregovore katalozima i mapama grafike, te monografije. Književnik je i prevodilac.
Izvor: Monografija Zorana Burojevića – Striegl
