Dorom Maar bavili su se brojni biografi, povjesničari umjetnosti, kustosi i književnici. Svojataju je Francuzi i Argentinci. Gdje je istina? I kako ju odrediti u životu ovako kompleksne osobnosti? ”Bila je (pre)moderna za vrijeme u kojemu je živjela” napisali su biografi o Dori Maar. Opisali su je kao neustrašivu i ambicioznu, a upravo su te vrline k njoj privukle i ekscentričnog Picassa.
Za svaku pohvalu je izložba o Dori Maar u Tate Modern u Londonu, održana od 20. studenoga 2019. do 15. ožujka 2020. na kojoj kustosica Karolina Ziebinska-Lewandowska promatra Doru Maar prvenstveno kao izuzetnu umjetnicu, a ne samo muzu Pabla Picassa. Dora Maar bila je jedna od najvažnijih protagonista nadrealizma i kompletna umjetnica kakvih se u to vrijeme moglo izbrojati na prste jedne ruke. Meksička umjetnica Frida Kahlo i Dora Maar imale su o čemu pričati prilikom Fridine izložbe u Parizu. Srećom, imale su istog prijatelja koji ih je upoznao, ali i sličnu, ne tako sretnu sudbinu. Te dvije velike umjetnice bile su muze i ljubavnice velikih umjetnika. Frida Rivere, a Dora Picassa. Svaka mu se na svoj način predavala i odupirala, dobivajući i gubeći pritom velike uloge. Frida se uspjela othrvati Diegu Riveri, a Dora? Možda je Dora bila u težoj situaciji. Picasso je bio umjetnik koji je sve trošio i koristio kao građu za svoju umjetnost: okolnosti, prijatelje, ljubavnice, ljubavi, obitelj. Njegov demon stvaranja jeo je baš sve što mu je bilo dostupno, što mu je bilo nadohvat ruke, gotovo kanibalski. Picasso nije cijenio umjetnost fotografije, Dora zbog nesretnog odnosa sa svojom majkom imala je problema s nemogućnošću da sama bude majka, o čemu su pisali biografi, sve ju je to odvodilo u depresiju. Slijedio je njihov razlaz i njezin psihički slom. Novinari su je u njenim kasnijim i rijetkim intervjuima pitali je li rekla ”poslije Picassa samo Bog” Odgovorila je da se ne sjeća, ali da o tome svakog dana razmišlja. Picasso je nakon nje imao nekoliko žena i brojne ljubavnice, a Dora samo Boga, potpuno se predala vjeri. U Zagreb, Rijeku i Sisak i dalje je dolazila. Baku Barbaru Marković je premjestila iz Siska u Zagreb jer je bila sama i da ju lakše posjećuje. Gdje je zapravo rođena Dora Maar? Nitko ne zna. Biografi spominju nekoliko mjesta. I nekoliko godina.
Je li rođena u Sisku? Ili je na neki drugi način sve počelo u Sisku? 16. veljače 1874. godine u Sisku je rođen Josip Marković od majke Barbare Marković i nepoznata oca. Kako je u to vrijeme Sisak bio privlačan grad za ulaganja, kako bi se to danas reklo, u business, Ante Polić, vlasnik brodarske kompanije u Rijeci i Senju, dolazi u Sisak i razvija riječni brodarski promet. Barbara Marković bila je čistačica, pralja i kasnije pomoćna službenica u njegovoj kompaniji. Josip Marković nakon završene pučke i građanske škole odlazi iz Siska u Zagreb gdje se upisuje u Obrtnu i graditeljsku školu. Odmah po završetku škole odlazi u Pariz gdje upisuje École des Beaux Artis. Studij završava 1900., naravno sve uz obilnu pomoć bogata donatora. Veliki poznavatelj djela Janka Polića Kamova, Mladen Urem, u Vijencu 175 piše: ”Josip Marković morao je znati tko mu je otac, jer inače kako objasniti da se čovjek koji živi na relaciji Pariz-Zagreb-Sisak-Beč dođe vjenčati u obiteljsku crkvu Polićevih na Trsat, crkvu u kojoj su Ante i Gemma Polić krstili djecu: Janka, Milku, Antona, Nikolu, Milutina.” Dakle arhitekt Josip Marković i preteča hrvatske moderne u književnosti Janko Polić Kamov bili su polubraća, imali su istog oca Antu Polića. Nekoliko godina nakon vjenčanja s francuskinjom Louisom Julijom Isevoisin, par će dobiti kćer. Slijedi odlazak u Buenos Aires. Ondje će Marković realizirati niz značajnih objekata: meteorološki stup-spomenik austrougarskim doseljenicima (Columna Meteorológica), palaču brodarske kompanije “Nicolás Mihanovich” Nikole Mihanovića, zgradu austrougarskog veleposlanstva u Argentinskoj Republici, župni ured crkve sv. Ante Padovanskog (Villa Devoto) i još nekoliko poslovnih zgrada. Ali par ne živi u sretnom braku, a njihova kći Henriette Théodora Markovitch nakon djetinjstva provedenog u Buenos Airesu oko 1920. vraća se u Pariz, gdje je počela polaziti Školu primijenjenih umjetnosti te ubrzo prelazi u Školu fotografije istodobno učeći slikarstvo na Akademiji Julian. Od 1931. do 1934. vodila je fotografski studio, gdje je izrađivala aktove, portrete istaknutih osoba i stilizirane modne fotografije te se intenzivno uključuje u pariški umjetnički i intelektualni život pa godine 1932. umjesto slikarice Henriette Markovitch postaje Dora Maar, fotografkinja. Ime i službeno mijenja. Jedno originalno izdanje Manifesta nadrealizma iz 1930. posvetio joj je autor Manifesta André Breton s posvetom “Za tebe, u ljubavi, koju ni dan ni noć ne poznaju. André” No pojava Pabla Picassa promijenila je sve.
U kafiću Les Deux Magots kasne 1935. godine, Picasso je ugledao egzotično lijepu ženu kako igra opasnu igru nožem, brzo zabadanje između prstiju, a njezinu zakrvavljenu rukavicu Picasso je čuvao u ateljeu do svoje smrti. Bio je to njihov susret i početak njihove veze. Tokom njihove veze Piccaso ju portretira puno puta. Jedna od najpoznatijih njegovih slika iz tog vremena je „Žena koja plače“. “Sliku na kojoj se ona smije, ne bih mogao naslikati. Ona je za mene žena koja plače. Ranije sam je slikao izobličenu, ne zbog sadizma ni zadovoljstva, nego sam samo slijedio viziju koja mi se nametnula.” Kazao je to Picasso o Dori Maar, svojoj muzi i ljubavnici. Na slici „Guernica“ svih pet ženskih likova su Dora. Dora nastajanje te slike dokumentira fotografijama. Picasso je prvi put imao ženu koja mu je mogla intelektualno parirati. Njegov genij potpuno se oslobodio i nije nebitno spomenuti da u trenutku kad su se upoznali, on je, kako se kasnije prisjetio, “prolazio najgore razdoblje svojeg života”. Nije, naime, slikao mjesecima. Upravo ga je ona naučila kombinaciji slike i grafike kojima se služio godinama kasnije. U svom romanu „Dora i Minotaur“, Slavenka Drakulić faktografski dio romana velikim dijelom oslanja na bilježnicu nađenu u Parizu nakon njezine smrti 1997. godine. Riječ je o bilježnici u kojoj je pisala na hrvatskom jeziku, ne bi li se nakon emocionalnog sloma sakrila u drugima nepoznat, očev jezik. Hrvatski jezik, kao jezik svoje intime i mjesto u koji bježi, jezik svog oca kojeg je voljela. U kojoj je mjeri ovo fikcija i interpretacija u svrhu traženja jasnoće u labirintu života u kojem ju je ostavio Minotaur Picasso?
I za kraj. Zadnje godine Dora je proživjela skromno, ne prodajući niti jedan rad, ni svoj ni Picassov. Nakon njene smrti dio nasljedstva dobili su rođaci iz Posavskih Brega. A Sisak? Možda malo ponosa? Pa i to bi bilo ok.
Ivica Plavec
