Slikarstvo kao duhovno istraživanje najdubljih slojeva ličnosti, otkrivanje podsvjesnih struktura i višestrukih identiteta, slikanje kao metoda samospoznaje temelj je rada Stjepka Rupčića (1958.).

Ovaj ugledni sisački i petrinjski umjetnik koji je diplomirao na zagrebačkoj ALU u klasi grofa Ferdinanda Kulmera u širokom luku od figuracije do apstraktnih mandala otkriva nove mogućnosti slike. Štoviše, upravo slikajući mandale koje su tisućljećima na Istoku, napose u tantričkom budizmu, složeni simboli ideje povezivanja božanskog i ljudskog svijeta, ovaj slikar ostvaruje jedinstvenu poziciju na hrvatskoj likovnoj sceni. Njegove mandale iz kojih se energija širi iz centralne točke platna izazovna su i originalna tema hrvatske umjetnosti koja otvara nova pitanja i nudi nove mogućnosti. Rupčić je do sada izlagao na brojnim skupnim izložbama, te samostalno u Milanu, Beču, Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Dugom Selu, Varaždinu i Krku. Radi na Učiteljskom faktultetu u Zagrebu – Odsjek u Petrinji. Među ostalim bio je pročelnik Odsjeka u Petrinji te prodekan za nastavu i studente Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Tijekom rada bio je nositelj mnogovrsnih kolegija od Metodika likovne kulture, Suvremena likovna umjetnost, do Slikarske tehnike, Prostorno plastičko oblikovanje, Istraživanje dječjeg likovnog stvaralaštva, Uvod u povijest umjetnosti, da spomnemo samo neke. Bio je član brojnih prosudbenih komisija i žirija, recenzirao je udžbenike, radne bilježnice i priručnike, kao i znanstvene radove. Bio je aktivan u politici grada Siska (Gradsko vijeće) i SMŽ (Županijska skupština, Poglavarstvo) od 1992. do 2006. godine. Otvorio je “Atelier – galeriju” 1988., pokrenuo je “Likovni centar Rupčić” 2005., osnovao udrugu “Mentor” 2008. u Sisku, te otvorio galeriju “Studio” 2010. u Baškoj. S ovim rasnim intelektualcem razgovaramo o slikarstvu kao pitanju identiteta, destrukciji gradova i ulozi umjetnosti danas.

Ove godine priredili ste jednu od najzanimljivijih izložaba u Hrvatskoj. Na otoku Krku izložili ste slike u kojima je osnovni motiv nastao na tragu mandala i u njima je kritika iščitala „mapiranje stanja uma”, kompleksno istraživanje simboličnih oblika i tekstura.  Dominiraju forme kvadrata ili kruga koji se radijalno šire u prostor donoseći ritam. Kako je mandala složeni simbol povezivanja ljudskog i božanskog svijeta u jedinstvenu harmoničnu cjelinu prisutna u mnogim starim kulturama, starija i od budizma, zanima nas kako ste posegnuli za ovim drevnim meditativnim motivom i što ste sve htjeli postići u prostoru slike?

Ove mandale prestaju biti samo mandale, kao tipični Zapadnjak ne mogu dugo krotko slagati kamenčiće i pijesak u boji, ne rušim, ali se prepuštam energiji intervencije na planu slikane mandale, nastojim (i reljefno) u ulju ostaviti trag, a na tom planu trag utisnutog ugljena u mokro ulje izvodi apstraktne kaligrafske znakove tzv. samurajske naravi. Kao da se meditativni predložak sa slike i iz statičnog oblika preselio u mene i omogućio aktivno reagiranje koje koriste borci u reagiranju na narušavanje ravnoteže izazvane napadom protivnika. Motiv mandale me prati od druge godine akademije, tada je nastala prva takva kompozicija, potpuno nesvjesno. S jedne strane mandalni plan me prati terapeutski, a s druge provocira da na njemu interveniram prema nečemu što više nije klasična mandala ali se vidi da je ona razlog slike.

Osobno bih rekla da ste rasapu današnjeg tragičnog svijeta i ljudskog postojanja koje odjekuje i u suvremenom slikarstvu fragmentiranim formama i scenarijima očajanja suprotstavili „božanski” red naspram ljudskog nereda. U kolikoj mjeri vaša djela na tragu mandala kao svetih prostora koje na sanskrtu znače krug odražavaju novu duhovnost i meditativnost slike, koliko su psihogrami i kozmogrami u koje poput Kleea upisujete i nepoznato pismo i simbole?

A što ako je rad na mandalama moj alat za istragu identiteta, na način da me takva matrica sidri dok „traju oluje”? Derrida, Lyotard, Foucault i još neki, smatraju da se treba istražiti istovremenost brojnih identiteta kojima raspolažemo, naš je život prepun uloga pri čemu naše transformacije kroz identitete nisu niti najmanje shizofrene. Isto tako, nije mala stvar kada se odreknemo određenog proživljenog identiteta, kao niti kada ga otkrivamo, stvaramo. Pri tome dolazi do tipičnog problema imanentnog našoj kulturi, ljudi smisao vide u onome tko su ili samo vjeruju (u to) da jesu, a ne u onome što rade, kako kaže Castells. Pred početak rata 90-te odreagirao sam ciklusom „crnih slika” s nadrealnim demonskim oblicima kao nesvjesno tjeranim na površinu. Intuitivnu mučninu sam tako izbacio i zapisao. Sada, kada mandale prestaju biti uniformne i stroge kompozicije, već pomalo divlje i kaligrafski razvedene, traži se buđenje iz mirovanja ali s idejom inicijacije. Klee je svirao violinu, i to dobro, često uz pratnju svoje supruge na klaviru. I kod njega je identitetska platforma očigledno kompleksna. Mislim da duh ima i pravo i nužnost imati poveznicu s frekvencijom iz glazbene sfere. Osjećam da je to važno.

Nekako težim da mi estetski iskaz bude sudbina bez obzira na unutarnje i vanjske kontekste.

Kao jedan od najboljih petrinjskih i sisačkih slikara i kao vrstan pedagog što mislite o tendencijama koje su se javile u novijem hrvatskom slikarstvu koje se opet vraća i figuraciji i apstrakciji i novoj slici kao i individualnim i autonomnim likovnim poetikama?

Autonomne poetike kažu: to je dobro i ispravno, radi kuda/kako te okolnosti i muze vode. U pravu su svi, prestalo je nadmetanje na način da netko radi moderno dok su drugi anakroni. Bogatstvo senzacija, od informacija do čulnih senzacija, vodi u frustraciju ukoliko svoj put ne shvatite autonomno, kao i vlastiti rukopis koji je takav kakav je.

Pluralistička matrica svojom kompleksnošću intenzivno servisira naše identitetske postavke stvarajući svojevrsnu ideološku paradigmu. Koliko smo zbog njene razvijenosti slobodni, a koliko (njome) ograničeni, ovisiti će o našoj sposobnosti transcendiranja zadatosti, a to će u konačnici biti produkt umjetničke izvedbe.

Naracijski alegorijsko-simbolički diskurs umjetnika može imati intenciju za iskazom, od intimnog karaktera, aktualno društvenog sadržaja kao podražaja, fantazija, podsvjesnih izvora, itd. Mene (i) u tome području uvijek zanima „dobro” slikanje, raspisanost autorovog ductusa, izvrsnost majstorstva.

Naravno, postoji i sama želja autora za prihvaćanjem, pozitivnom recepcijom konzumenata, što ne mora biti povezano s financijskim interesom, ali i može, a takvo slikarstvo veliki broj publike prepoznaje kao shvatljivo i time – vrijedno, čime se automatski povećava broj onih koji takav način rada podržavaju.

Koliko je stradao u cjelini kulturni život Petrinje i Siska, posebice u likovnom segmentu nakon strahovitog potresa koji je ostavio apokaliptičan pejzaž uništenih domova i crkava?

Kod takve profesije kao što je umjetnost, odgovor treba tražiti striktno individualno. Ono što je svima – prvo, kao oštećenje, je devastirani krug ljudi  koji su nekada bili grad, a sada je grad ono što je od tih ljudi još prisutno u gradu unatoč svemu, i to, za sada. Aktivnosti, izložbe, su po logici materijalnog stradavanja objekata nestale. „Krsto Hegedušić” – galerija u Petrinji, ne postoji kao objekt, samo fundus. U Sisku je galerijski prostor do nedavno bio u sanaciji, iako je upravo prije potresa cijeli objekt u kojemu je galerija rekonstruiran…, a, koliko se takva klima referira na senzibilitete? Sigurno puno, umjetničko djelovanje istražuje svijet likovne fenomenologije kojeg čine idejni, opažajni i brojni kulturni činioci. Dakle, mi se eklektički manifestiramo, nosioci smo naslijeđenih uvjerenja i onda nam se u takav matrix potresom usele i elementi koji su prije svega sociološko-kataklizmičke naravi. A opet, umjetnik kroz rad traži promjenu, živi istraživanje, pri čemu samoostvarenjem prevladava osobna ograničenja te otpore u konačnici pretvara u disciplinu izvedbe.

Kako u tom smislu uopće rade umjetnici, odnosno što nam možete reći o sisačkim i petrinjskim slikarima danas i njihovim radovima unutar korpusa nacionalne umjetnosti, a kojima ste se bavili između ostalog na izložbama „Sisak u djelima umjetnika”, „Sakralne teme unutar sisačkog likovnog kruga”, „Dani otvorenih atelijera u Sisku” da spomenem tek neke?

Svi mi slijedimo atelijersku radnu priču, i sada na Krku, zadnji ciklus sam radio s motom „natrag u garažu”, hehe…unutar šire zajednice umjetnici razvijaju te svoje osobne poetike, potpuno slobodno, ne povezujući se u neke grupe, ako takvo što više uopće – gdje i postoji.

Naše se pozicioniranje u likovni krug događa tek činjenicom rada, ne nastojimo svoju umjetničku prezentaciju preformulirati u medijsku prezentaciju. Umjetnička karijera je karijera introspekcije, samoispitivanja, prepoznavanja podsvjesnih stremljenja ka transformaciji, prevladavanja osobnih ograničenja i otpora.

Ikonoklastičnost Sisačko-Petrinjskog rasjeda demonstrirala nam je rušilačku snagu, ali na koju i mi imamo jednako pravo odgovoriti strašću, široki je spektar stvaralačkih metoda, pristupa, strategija…omogućuju nam da sve možemo shvatiti i kao nestanak nečega što nam je priječilo građenje – to možemo pratiti kako na širem planu tako i na individualnom. Mekane su granice između umjetničkog iskustva, postupka i izvedenog rada. U umjetničkom stvaralaštvu kontekst rastućem senzibilitetu služi za nadogradnju izvedbenih postupaka te aktiviranje istraživačkog pristupa.

Kakva su vaša sjećanja na studij u Zagrebu kod profesora Kulmera i je li postojao profesor koji je utjecao na vaše stvaralaštvo koje se kreće u doista respektabilnom rasponu od figuracije do kompleksne apstrakcije?

Prva godina Dalibor Parać i njegovo hranjenje moga crtačkog senzibiliteta s crtežima portreta Hansa Holbeina, njegovu sam ljudsku podršku doživio jako osobno, onda se pojavljuje Ivo Friščić koji mi na satu crtanja akta iznese ideju da „moram” početi raditi akt akvarelom, kojeg do tada nisam u životu imao u rukama. Tako sam i odgađao, ali, bio je vrlo uporan i ultimativan, pa sam krenuo, prvo s laviranim tušem, prilično uspješno, a onda i s  akvarelom…i tako se razvio u solidnog akvarelista. Kulmer se pojavljuje na drugoj godini – svima, a onda kada je dobio klasu, odlazim k njemu. Bio je pametan, možda čak i mudar, ne znam, nisam ga toliko dobro poznavao. Govorio je pet jezika, sa sedam se služio. Likovnost je sjajno razumio, pratio je naše izražavanje i traženje, a onda bi ponudio neko razmišljanje prezentirajući to primjerom radova umjetnika i pustio vas da napravite most do njega sami, da si tim iskustvom pomognete, tražite način kako povezati ideje. Uglavnom, on me je osvijestio da mi princip geste leži kao uporište za ductus.

Figuracija je dominantna u vašem ciklusu „Klanci” u kojem ste inzistirali na kolorističkim i perspektivnim varijacijama. Kakvo značenje ima ovaj ciklus unutar vašeg opusa?

Figuracija je prisutna i u „Vedutama”, „Glazbenicima”, „Konjanicima”, „Ribama”, „Sumartinskom poratu i Bračkim marinama”, „Križnom putu”, u „Koridi”, pa i „Planininama” u neku ruku…”Klanci” su dio mog multimedijskog projekta koji je krenuo s fotografiranjem srednjovjekovnih jezgara primorskih gradića, u kojima sam tražio kompozicije u urbanizmu koje bi bile kompozicije kao svojevrsni predlošci za mandale. Perspektiva u dubinu klanca bi komponirala fokus u centru, a plohe su bile arhitektonski raznovrsne. Klanci kao izložba tako nastaju kao prvi dio istraživanja – kao ulja na platnu slikana po fotografijama, još prilično vezana za figuraciju, iako sam radeći nastojao postići odmak od prikazivačkog. Kako sam radio dosta s računalom na dizajnu i post produkciji ilustracija, uključio sam i taj alat u postupak – fotografirao sam slike klanaca koje sam naslikao, u računalu sam ih pretvarao u kvadratne mandalne kompozicije. Mijenjao sam ih kroz različite programe i aplikacije u bezbrojnim varijantama i tako se konačno otrgnuo od prikazivačkog.

Dobivena slika mi nije odgovarala – kao jaka grafička ideja, prevelika urednost me podsjećala na dekoraciju, tako da sam tražo način da oživim sliku, tako sam se prepustio slobodi – opet gesti, kojom sam reagirao na mandalni plan, ali sada u vrlo brzom reagiranju s uljenim bojama i debelim drvenim ugljenom čije se potez „upekao” u materijal ulja. Klanci, kao i svi moji ciklusi, pretvarali su se jedan u drugi, istraživanje koje traje i dalje.

Jedan od vaših najkompliciranijih ciklusa jest „Slike i objekti – strukturna propitivanja”. Što ste u njemu istraživali i postigli?

 Svaki ciklus je u stvari zapis, konstatacija moga puta, kao neka vrst strukturne reakcije na okolnosti. Violini sam se „vratio” prije nekih 4 – 5 godina, a objekte sam „izbacivao” par godina prije toga, radeći svaki slobodni trenutak, opsesivno, do dugo poslije ponoći, onako kako Spielberg pokazuje ad hoc edepte, hehe, koji prije „bliskog susreta treće vrste” rade ono brdo na kojem se susret dogodi, tako da sam u želji da napravim žičani instrument koji je u stvari mandala, povezao ciklus s onim što je poslije slijedilo kao potpuno predano vježbanje instrumenta, anticipirajući, odnosno, pripremajući si daljnji razvoj u smjeru povezivanja s zvukom, tonom, bojom, finom frekvencijom intonacije, trajanja kojeg u muzici znamo kao ritam, rast u sklopove fraza, naravi cijelih dionica, cjeline djela…Radovi su nastajali na način da sam ih jednostavno morao iz sebe izbaciti, s reakcijom nekih mojih bliskih kolega iz struke povijesti umjetnosti koji su komentirali da uopće ne znaju što bi mislili i o tome napisali. Meni je u tom ciklusu bio zanimljiv i tehnički dio rada, jer je vrlo važno precizno i kvalitetno spajati žice, lim, drvo, ribarski konac, na način da se drže i godinama poslije. S vremenom je dovelo do toga da sam svuda vidio mandalu, sve mi je  bilo neka ideja, tako sam i na zadnjoj izložbi u Puntu zadnju svoju mandalu-instrument, koja je prozirna kao tanka rešetka, aplicirao na okruglo dno stare crne bačve, koja je ostala u galeriji Toš na zidu kao ukras, i koje se savršeno veličinom podudaralo kao kružnica s kvadratom objekta. Nastojao sam da ti objekti-mandale zvuče, da sugeriraju kako bi mogle slati neke frekvencije.

Također, svirate violinu. Što vam u vašem stvaralaštvu znači glazba kojoj ste posvetili i jedan svoj likovni ciklus?

Već sam prethodno sugerirao da se nešto pripremalo i prije nego sam postao svjestan toga „povratka”. Treba reći da violinu nisam „pipnuo” nakon svoje 28. godine, jer sam znao da je neću vježbati, a to bi onda bilo uvredljivo i za mene i za instrument koji samo pod tim uvjetom surađuje i daje ton. A godinama prije toga, kako mi je glazba bila dijelom moga identiteta kojega sam se (ipak, izgleda) odbijao odreći, povezao sam neke svoje životne utiske (točke) i tako je krenuo ciklus posvećen glazbenicima i orkestru. Prva točka koju pamtim – bio je moj doživljaj jedne Strieglove slike „Violinista” – ulja na staklu, koju sam vidio na njegovoj prvoj retrospektivnoj izložbi u Sisku. Mislim da sam tada bio još srednjoškolac te sam pod dojmom njegove slike i sam radio kao klinac slike violinista kopirajući njegovu ideju jake desne ruke. Fasciniralo me kako je Striegl prepoznao desnu ruku guslača kao izvor snage, drugi moment/točka je bila činjenica da nigdje nisam vidio motiv orkestra kao razlog za sliku, bilo ih je u vrijeme impresionizma, ali poslije slabo, a kada bi netko napravio, vidjelo bi se da ne razumije niti položaj tijela, ruke, prstiju, tijela svirača, i da radi neuvjerljivo. Osjećao sam da imam neku vrst obaveze da se odužim i ispričam glazbi za „izdaju”. Tako su nastali glazbenici i orkestri. Likovno kompozicijski vrlo zahtjevno, veliki formati koji su rađeni u „gestualnom tempu”.

Svestrano ste pokretali likovni život Siska i Krka od “Atelijera – galerije” iz 1988., zatim “Likovnog centra Rupčić” iz 2005., preko osnivanja udruge “Mentor” 2008. u Sisku i galerije “Studio” 2010. u Baškoj. Kako su do danas zaživjela ova mjesta kulture i duhovne razmjene?

 Poslije fakulteta i povratka s odsluženja vojnog roka, otišao sam kod sestre u Milano i tamo oko mjesec dana obilazio galerije i izložbe te tražio kako se uključiti u neko daljnje usavršavanje. Jedini mogući izbor je bio (ponovno) upisivanje na akademiju/Breru, tako da sam se vratio u Sisak i od dvije garaže uz pomoć malog maminog kredita, napravio Atelijer – galeriju, i krenuo s radom i aktivnim izlagačkim programom. U to vrijeme, izložbeni prostor je u Sisku bio neshvatljivo nepostojeći. Prošlo je dosta godina, radio sam na VUŠ u Petrinji, u atelijeru su se slike prodavale, bilo je i raznih opremanja službenih prostora…uglavnom, sve me to ohrabrilo da krenem u gradnju Likovnog centra u kojem sam okupio naše kolege kipare, grafičare, profesionalnog fotografa,  informatičare, studente…i, sve je krenulo vrlo intenzivno, sve do kraja 2008. Tada, s prvim znacima svjetske recesije, preko noći sve staje, svoje radionice sam vodio na način da je plaćao onaj tko je mogao, no znamo da to nije dugoročno rješenje, poslije se naš rad  sveo na radionice za djecu predškolske i rane školske dobi, dobi do sedmog razreda i dobi u kojoj se djeca počinju pripremati za upis u ŠPU ili srednjoškolci za pripremu upisa na fakultete koji imaju likovnu provjeru.

Udruga Mentor je povezala kolege i studente, otvorila mogućnost javljanja na projekte i donacije, što nam je pomoglo u daljnjem opremanju Centra.

No vrijeme je bilo teško, kredit za LCR velik i nepodnošljiv, krenuo sam na Krk u Bašku raditi preko cijelog ljeta, također po logici galerije, otvorenog atelijera, dječjih radionica…i tada, dok sam radio, nazvao me moj prijatelj i priopćio mi da je u dogovoru sa svojom suprugom odlučio pomoći s posudbom sredstava zahvaljujući kojima nisam ostao bez kuće i Centra. Tako se vratio mir u moje srce i Centar, a njime i radionice koje su opet postale sve aktivnije. Likovni centar je u suradnji s Gradskim muzejom pokrenuo niz odlično posjećenih predavanja naših dizajnera, prve postave hrvatskih arhitekata, filmskih teoretičara…aktivnosti su nas okupljale, druženja su bila vrlo uspješna, nadahnjujuća.

Koliko je Zagreb svojom centralističkom pozicijom još uvijek zatvoren za slikare i kipare iz manjih gradova s obzirom da ni mnogi zagrebački mlađi slikari ne mogu doći do svoje prve izložbe, da je likovna kritika minimalna pa samim time mnogi umjetnici uopće nisu prisutni na likovnoj sceni već bezobzirno prešućeni iako aktivni sudionici svojeg vremena?

Sjećam se jednog predavanja u Centru na temu periferije i središta, periferija nije mjesto, to je stanje duha. Sjećate se Jasne Poljane? Tolstoj je učinio od mjesta na pruzi gdje se ni vlakovi nisu zaustavljali, mjesto hodočašća velikih mislilaca i umjetnika onoga doba. Gravitacija je ta koja neki prostor pretvara u središte, pitanje je samo kako stvoriti gravitaciju, a što je jače od duha, od autentičnih napora?. U podrumu ispod moje kuće moj prijatelj je kroz teretanu proizveo veliki broj vježbača i nacionalnih šampiona, kako? Zahvaljujući gravitaciji koja je neobično i neugledno mjesto u kojem je kronično nedostajalo zraka, pretvorio u središte pomoći, znanja, volje, inspiracije. U Petrinji smo još od VUŠ radili jako dobro svoju misiju obrazovanja odgojitelja i učitelja, kako to da to nije bilo u nekom „središtu”(?), pa bilo je, Petrinja je i tada bila središte. Kada sam u Baurerovoj otvarao izložbu, došlo je 600tinjak posjetitelja na samo otvorenje i od Zagreba učinilo svojevrsno središte, namjerno govorim inverzno.

Dakle, prešućenost postoji, naravno, formalna, no da li je to važno, odnosno, do čega nam je stalo, što nam je važno, čemu poklanjamo pažnju…moje je iskustvo sljedeće: imao sam dosta izložbi, a praktički sam svaku organizirao na način da su došli „po mene” u atelijer, postojao je samo jedan uvjet – ako sam radio, naslagao radove, došli bi…no, ako nisam radio – nitko s nije pojavljivao. Mislim da je danas u vrijeme medijskih platformi, moguće stvarati matrix u kojem ste – „Neo”, samo s malo truda i mašte, i puno ambicije. Isto pitanje je bilo i prije: mladima su zatvoreni prostori, putevi preprečeni…nije tako, niti bilo, a još manje je danas. Galeriju možete napraviti sami i virtualno, na You Tube možete snimiti svoje filmske materijale, a tekstove koje objavite bilo gdje, na kakvom portalu, biti će dostupni nakon potrage preko tražilice.

Druga tema je vaša točna konstatacija da se likovna umjetnost nekako povlači iz javnog prostora kao mjesta druženja i okupljanja. Da li su ljudi postali manje željni jedni drugih pa im niti otvorenja ne trebaju? Postoji trend ne udruživanja, klape postoje tek kao pjevačke skupine. Stil vremena je inficiran tehnološkom agendom, mobiteli su doslovno učipirani u svijesti i navike i mladih i starijih. Ako želimo biti objektivni ne bi smjeli preskočiti niti jedan određujući faktor koji je danas aktualan. A ima ih bezbroj. Veliki je broj profesija i uloga preko noći postalo „prešućeno”, nemamo si mi likovnjaci što utvarati, dijelimo sudbinu svih. Do nedavna su neki naši kolege jako dobro plasirali radove i dobro živjeli kao slobodni umjetnici, a onda u jednom trenutku došli kod mene na polaganje metodičkih predmeta i zaposlili se u nastavi. Što je, naravno, unaprijedilo nastavu i sigurno je da su ovjerili svoju sposobnost na ovakav plemenit i koristan način, no, dogodilo se svima u isto vrijeme, da je dotadašnja praksa stala. Likovna, filmska, književna, glazbena…kritika, su danas pomalo splasnuli rodovi, ljudi koji ih inače pišu – rjeđe pišu, ljudi koji su ih čitali, više – uopće ne čitaju, no, što ne znači da se nečim vrijednim ne bave, vremena su drugačija, mijese naše duše, mijenjaju nas.

S druge strane upravo ste vi dali jedan od najljepših (verbalnih) portreta slavnog i pokojnog slikara Slave Striegla za kojega bih rekla čak da je postizao svjetske rezultate u svojim animalističkim studijama, akvarelima i drugim radovima vezanim uz povijesne teme. Iako je galerija Striegl predstavila više puta njegova djela u Zagrebu imam dojam da nije shvaćena njegova prava vrijednost. Kakva su vaša sjećanja na Slavu Striegla i njegovo djelo?

Napisao sam njegov portret, i naslikao, ali mi nije tako sjeo kao ovaj tekstualni. Imao sam osjećaj da sam mu dužan, da ga opišem i stavim u društveni kontekst na način za koji sam bio siguran da nitko neće moći, tako da sam ja jednostavno to morao. Striegl je «središte». Sporo idu radovi na njegovoj kući – galeriji, ali, biti će. Navikao je on na čekanja i odgode kada su javna priznanja u pitanju. Sveci nemaju problema s našim otezanjima i zavlačenjima njihovih proglašavanja. I to da nije shvaćena njegova vrijednost(?), a kako to da je upravo sada konstatiramo, dakle, znaju znalci, jako dobro znaju, slušao sam ih kada su Striegla spominjali s apsolutno najdubljim poštovanjem i divljenjem.  Čak i prema njegovom načinu života, jer, on je kao ukupna pojava, u svim svojim sastavnim dijelovima bio jedinstven, logičan, životno nagonski nevjerojatno intenzivan, a opet potpuno miran, gotovo tih ako bi ga slušali ušima, no, u biti, takav kapacitet koji, kada mu se «približite», vidite da mu je duhovni prostor beskonačan, ostavljajući kreativni kanal stalno otvorenim. Njegova snaga savladavanja ega je bila takva da taj ego jednostavno niste mogli osjetiti. Zato sam i napisao da ima tu budističku narav – ratnika beskrajno mirne ćudi.

Striegl je bio autentični siščan, gradski dečko onoga doba, nevjerojatna pričalica anegdota  -stvarnih događanja, pronicljivi i duhoviti svjedok vremena. Družili smo se na kavama, a tako se nastavilo sve do njegove smrti. Njegovo djelo, ta njegova gestualna narav, je razlog zašto me je «gravitirao» na svoj rad. Moj diplomski kod prof. Kulmera je otišao tragom tzv. zapadnog samurajskog slikarstva, poslije i prema bokusekijima, apstraktnim kaligrafijama koje su posljedice meditativnih duhovnih predložaka.

Ako proučavate Hansa Hartunga, i imate u susjedstvu Striegla, pa naravno da ćete osjetiti iste unutarnje vibracije koje proizvode djela i kod jednog i kod drugog.

Od 2009. ste zaposleni na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu – Odsjek u Petrinji, od 2009. do 2011. godine pomoćnik ste za studijske programe, od 2012. do 2013. godine pročelnik Odsjeka u Petrinji, a od 2014. do 2015. prodekan za nastavu i studente Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Bavili ste se velikim rasponom tema u vašim kolegijima. Koje biste posebno izdvojili?

Metodika – to je područje, mjesto gdje se stvara čovjek, pri čemu je osobnost nastavnika odlučujuća, ali kako(?), ne da težimo nekoj špranci već da naše različite osobnosti svu opremljenost i stručnu sposobnost mogu lakoćom iznijeti, predočiti, pri tom se veseliti, biti u pažnji i spremni na novu ideju…bez oslobođene/svjesne osobnosti to nećemo uspjeti. Studenti dolaze na metodiku kao glumci na svoje nastupe, ja ih pratim i reproduciram sve njihove uspješne dijelove, propuste…i objasnim im zašto im se to dogodilo, i jedno i drugo. Kako sam Akademiju upisao kao autodidakt, tako sam kasnije i u osnovnoj školi počeo kao likovni umjetnik – «nabrijani kreativac», i onda se u nastavi sudario s istinom o čudu zvanom Metodika, i primio se posla, preko noći pročitao i proučio sve što je bilo dostupno te i sam razmišljao o najučinkovitijim konceptima koji djeluju, bude pažnju, izazivaju fokus, motivaciju.

Zato sam «s uvjerenjem» pokrenuo Likovni centar kao mjesto za vaninstitucionalni odgoj i obrazovanje likovno kreativnih mogućnosti. Vidio sam da škola nema satnicu koja je nužna za takav rad, a učinak je neupitan. Stotine djece i mladih, i starijih, je prošlo radionice, enormni broj čuda je nastalo, srednjoškolci su upisivali željene fakultete u 99 % slučajeva, samo je jedan slučaj izuzetak, i to neobjašnjiv. S metodikom sam se dakle bavio i na fakultetu, i u školi, i u radionicama, isto tako, trenirao sam u klubovima čitavog života prilično intenzivno i pri tome upijao dobre metodičke pristupe trenera, ovjeravajući si koliko je ključna ta vještina prenošenja znanja. Koliko je pokaznost odlučujući faktor za savladavanje novih zadataka, koliko je važno biti na istoj strani na kojoj se nalazi učenik ali tako da on toga nije svjestan, a opet, da mu se događa da mu pomoć stiže svaki puta u potrebnom trenutku. Tajming za reakciju dolazi (i) s osobnošću, usvaja se postepeno. Moć takve naravi učitelja je takva da svi koji je postanu svjesni, rade taj posao bez obzira na uvjete i plaću.

Koliko je suvremena hrvatska likovna pedagogija kvalitetna, kakvi su udžbenici i s kakvim se sve problemima susreće s obzirom na sramotnu satnicu likovnog odgoja u školama zbog čega mnogi pedagozi nemaju posla?

 Likovna pedagogija nije nešto što rade pedagozi. Učitelji koji s djecom rade prve 4 godine/razredne nastave – likovnu kulturu, to rade kao pripremljeni likovnjaci i metodičari koji razumiju likovni zadatak i moguće ishode. U predmetnoj nastavi su likovnjaci koji i sami imaju solidno likovno stvaralačko iskustvo. Sramotna satnica je nešto što je posljedica nereformirane one svijesti koja treba misliti o reformi. Nastavni okvir u kojem se s djecom radi na razvijaju vještina, sposobnosti, ne omogućuje napredak veći od onoga koji je posljedica individualnih napora nastavnika pojedinaca i takav nije dugoročno rješenje.

Za – bolju, ne novu, školu, treba osporiti razne «svete postavke», govorim prije svega za školsku dob razredne nastave. Jer, postojeće standarde nitko ne smije ni spomenuti, a broj učenika po razredu je prevelik (do 15 je optimalno), broj nastavnika je premali (uz glavnog nastavnika treba uvesti pomoćne nastavnike – do 2), tehničke uvjete opremljenosti škola treba prilagoditi uvođenju velikog broja sati posvećenih razvijanju vještina (crafts), tjelesni treba biti na neki od načina svaki dan, ishrana u školi mora biti organizirana u suradnji s proizvođačima koji su u stanju proizvesti besprijekornu organsku hranu, bez obzira na cijenu. Proračun stavku obrazovanja treba prepoznati kao važniju od vojske, zdravstva, socijale.

Mnogo ste se bavili i dječjim likovnim stvaralaštvom. U jednom radu istražujete koje nastavne prakse omogućuju razvoj sposobnosti autonomnog razvoja djece osnovnoškolske dobi te kako likovno-kreativne i radioničke prakse omogućuju i potiču pojavu sposobnosti za veće samorazumijevanje i razvoj empatije za potrebe drugih. Govori se o smislu uzora kao poželjne matrice i odgovornosti učitelja kao nosilaca tog atributa pri stvaranju i učenju prepoznavanja strategija izlaza i rješenja. Rad ukazuje na to da se u školi ne može učiti mudrost, ali da se za mudrost može pripremati. Što nam možete reći o ovom radu i koliko likovnost oslobađa intelektualne sposobnosti djece?

 U prethodnom odgovoru sam spomenuo osobnost kao početnu vrijednost, znanje je druga, motivacijski sklop treća. Mudrost je neuhvatljiva, možemo je priželjkivati, ali smo onda u zamci koju smo si sami nametnuli. O mudrosti se ne govori u doba školovanja, ona se kasnije u poznijoj dobi može i ne mora pojaviti, no spominjanje same takve osobine je prije svega uvođenje atribucije našega duha kao termina o kojem se ne priča dovoljno.

Što će dovesti do uvjeta u kojima se onda «može i ne mora» pojaviti mudrost(?). Razvijanje osobnosti svakog učenika na mentorski način, s individualnim pristupom, prilagođavajući se svim mijenama u procesu kroz koji učenik prolazi, zadajući mu razvijajuće zadatke u optimalnim uvjetima, ne zapostavljajući tjelesni razvoj, motoriku te zdravstveni aspekt kroz prehranu. Djeca trebaju istražiti sve svoje talente, uz pomoć stručno-područnih mentora usmjeriti se na razvoj pojedinih vještina, uvesti ih u stanje koje sva «vunderkind» djeca dobro znaju  – da osjete strast u samoj realizaciji vlastite sposobnosti, fokus koji zaustavlja vrijeme. Takav duh kod djeteta lako prerasta u snažnu osobnost – samopouzdanu, hrabru, moralnu, sućutnu, motiviranu. Dijete dalje treba posebno pripremiti na nadolazeću oluju koja ih čeka ulaskom u pubertet, i za to su potrebni iskusni mentori koji znaju takve krize izolirati od pojave «odustajućih» reakcija. Dakle, treba nam ogromna količina vrhunskih trenera – nastavnika, oni sami trebaju imati onakav stil života kakvog zagovaraju u radu s djecom. Opismenjavanje učenika sposobnih za kritičko razumijevanje preduvjet je za njihovu sposobnost oblikovanja stvarnosti u kojoj će njihovo zadovoljstvo biti ostvareno osobnom realiziranošću te se kroz život ovjeriti kao sposobnost preoblikovanja vlastitih svjetova. Za našu kulturu je karakteristično da su razdvojeni mišljenje i osjećaj, emocija od misli, glava od ruke, duh od tijela. To je ispravljivo.

Orwell u 1984 kaže kako je neznanje moć – pričajući o postavkama totalitarnog društva budućnosti, a to se i događa ukoliko lako-dostupnost informacija shvatimo kao znanje, a lako-savladivost obrazovnih procesa kao podrazumijevajuću istinu budući da se takvo obrazovanje zasniva na traženju pokazivanja informacija a ne formatiranje i usavršavanje finih struktura polaznika za (i kroz) specifična područja izabranog studiranja.

Izlaz iz totalitarizma profita i floskula razumijevanja informacija/informiranosti kao znanja je u poticanju razvoja djeteta, studenta, čovjeka – kao inventivnog, kreativnog, empatičnog, sućutnog te sposobnog na autentičnost, spremnog na korak prema mudrosti i razumijevanju svijeta koji ga okružuje, kako kaže John Kenneth Galbraith u svojim raspravama o privrednom rastu i razvoju.

Društvo koje ne potiče inovativnost kao program u obrazovanju ne može očekivati izlaz iz ekonomske krize, krize poduzetništva, krize proizvodnje i krize morala.

 Zanimljivo, rijedak ste umjetnik i znanstvenik koji se bavio i politikom, bili ste aktivni u politici grada Siska (Gradsko vijeće) i SMŽ (Županijska skupština, Poglavarstvo) od 1992. do 2006. godine. Koji su najveći problemi grada s obzirom da još nisu sanirane ni ratne štete, velik dio industrije je ugašen, a potres je bio nemilosrdan. Mnogi stanovnici su otišli. Kako vi vidite rješenja za tako teško razorene gradove i njihov oporavak pri čemu mislim i na Petrinju?

Sisak ima svoju perspektivu kao grad u kojem se mirno i dobro živi, koji ima olimpijske bazene, kupališta na Kupi na kojima se može slobodno kupati bez straha od zagađenosti, koji ima klizalište, dvorane, stadion, atletiku, gimnastiku, osnovnu i srednju glazbenu školu, srednje škole, fakultet, masu opg-ova u okolici, poslovne zone, riječni turizam povezan s Lonjskim poljem, nove tehnologije. Tome je samo trebalo „dodati” auto cestu (koja će konačno u naredne dvije godine dosegnuti do grada) te rekonstrukciju pruge do Zagreba. No, osim samog odgađanja, sada se dogodila još i ta razarajuća prirodna katastrofa. U situaciji klimavih uvjeta, bez obzira na sve nabrojano, nedostatak radnih mjesta s istovremenom (još ne optimalnom) takvom prometnom povezanošću je iselio veliki broj ljudi. Moj centar grada u Sisku je smrvljen, majka mi živi u susjednoj ulici u Puntu na Krku u sobičku od par kvadrata. Otišla je iz stana cca 200 kvadrata, potpuno uređenog i primjerenog za zasluženi mirni život. To je realnost.

Postoji rješenje, prvo, na mjesta političke odgovornosti moraju sjesti ljudi kvalitetnih karaktera. Korupcija se ne smije moći niti spomenuti, slabosti naravi u takvim vremenima su višestruko pogubnije nego inače. Dalje, grad smije razmišljati isključivo u smjeru ekološki besprijekornog prostora. Znači, sve postojeće spalionice koje se ne nadziru adekvatno, dovoz otpada iz drugih sredina, neuređenost odlagališta, zagađivači koji su se dodatno ušuljali u grad i kojima se pogodovalo (mjernih postaja zraka danas praktički nema, ugašene su jer se ne financira njihovo održavanje, sve po planu i smjeru interesa) – činjenice su koje uznemiruju.

Sredstva koja se trebaju usmjeriti u obnovu trebaju imati međunarodni potencijal, Europska banka za obnovu i razvoj, Svjetska banka…na nama je da organiziramo projekte, službe, kadrove koji će omogućiti rad, izvođači uopće ne trebaju biti nužno iz „susjednog dvorišta”, natječaji mogu biti međunarodni, sve treba organizirati bez fige u džepu.

Petrinja može postati gradić spoja stare obnovljene barokne arhitekture s interpolacijama najmodernijeg tipa i najatraktivnijih materijala, ako se omogući (i) svjetskim arhitektima da se uključe u takve projektne zadatke.

Kako kao slikar i pedagog gledate na globalnu likovnu scenu na čijim se velikim smotrama doista danas mogu vidjeti ne samo reciklaže povijesnih pokreta i avangardi, slične ideje, već i prave banalnosti. Ukratko, zahvaljujući bogatim kolekcionarima i medijima mnogi su umjetnici promovirani u zvijezde iako iza njih, rekla bih, stoji praznina. Što mislite o tom fenomenu?

U društvu znanja u kojem je pojam (imanja) informacije dignut na razinu svetog grala, identifikacija osobnosti prolazi nezahvalan put. Identitet je još više nego ranije ostavljen bez holističke podrške razvijanja svih strana ličnosti. Mislim da smo svi žrtve poljuljanih vrijednosti, onakvih kakve mi poznajemo, što znači da smo sudionici turbulentnog događanja u globalnom društvenom, a vidimo, čak i morfološkom smislu. Ekonomija je postala globalna filozofija i svjetski trend, a ne više samo područje u društvenom funkcioniranju. Gauss je govorio o 2,5 % vrhunskih, a danas su svi vrhunski. Ritzer u knjizi Mcdonaldizacija društva prokazuje takvo društvo analogijom ideje brze hrane, preko noćnog profita. Škole postaju uslužne institucije, profesori konobari i pro/edavači – unaprijed predani i prodani, ili otpušteni, jer gost (dijete, roditelj, student) je uvijek u pravu.

Mislim da je područje kulture lakmus preko kojeg najlakše uočite da nešto mijenja pravac kretanja, a ono nam odavno šalje upozoravajuće signale. Ako cijeli svijet postane paraliziran za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva na 20 dana, onda Svijet može postati paraliziran i u bilo koje drugo vrijeme i zbog bilo kojega drugog razloga. I tako onda jest.

Treba se čuvati oportunističkog izostanka otpora i prihvaćanja nadređenosti umreženih interesa bez empatije jer to što bude – predstavlja današnju kulturu

Mi se moramo prvo sami dogovoriti, ako vidimo da je i drugdje klimavo i bezidejno, onda si nemamo što predbacivati ako nismo u tom društvu. Jedino ako nas ne zbunjuje slika o „uspješnosti” kao čisto materijalne naravi. Moramo se odlučiti, da li smo društvo „oko Striegla” ili smo oni koji se smiju (takvoj) umjetnosti ne shvaćajući svoje neshvaćanje.  Opasnost lakoće površne identifikacije uvjetovane kulturno, politički, estetski, umjetnički, itd., pokazuje svu fragilnost i labirintičnost našeg mentaliteta te nespoznajnost kao korak prema destrukciji na apstraktnom planu koja kaos i istrebljenje uvodi kao prihvatljivu stvarnost.

Svaki pojedinac, prošavši iskustvo umjetničke izvedbe, nailazi na razne i iznenadne koruptivne strategije socijalno i kulturno integrirane u postojeće relevantne društvene procese.

Umjetnost se danas kreće između iluzije da umjetnost postoji kao roba unutar globalne homogene slike svijeta kao tržišta i s druge strane razvijene svijesti sastavljene od atribucija – znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i tehnološkog aspekta.

Interpretirati koruptivne stilove je nezahvalno. Pluralizam i „istodobnost poetika” nas demantira prije nego i pristupimo kritičkom analiziranju tržišta interesa. Količina  interesa je danas više nego ikada prije, lako falsificirajuća, samo je pitanje – tog istog interesa, a onda tu materijalni interes kao najstariji u civilizaciji lakoćom određuje pravila koja se ne tiču nužno svih mogućih vrijednosti. Mislim da je prije pitanje, kako se prilagoditi nastalim činjenicama  a ne kako ih osporiti, kao i kako unatoč činjenicama i dalje Bachovu „Muku po Mateju” ili Conradove „Lorda Jima” i „Srce tame” razumjeti kao stvaralački okvir i princip. Mislim da naš anđeoski aspekt bez obzira na sve opterećujuće nagone nesumnjivo prokazuje naše transcendirajuće poslanje kao perspektivu.

Također, hrvatskih umjetnika gotovo da i nema u Europi, a kamoli u likovnim antologijama 20. stoljeća, o prijašnjim razdobljima bolje da i ne govorim. Povremeno neki slikar ili kipar gostuju u inozemstvu. Kako mislite da bi se mogao riješiti taj problem „nevidljivosti” hrvatske umjetnosti, a evidentno je da imamo velikih stvaralaca od povijesti do danas?

Odgojem u obrazovanju. Treba krenuti ab ovo, kao Brancusijeva skulptura Početak svijeta, ako mislimo nešto suštinski promijeniti, treba promijeniti narav našeg društva u smjeru dobronamjernosti, morala i časti, ljubavi i pažljivosti, vrijednosti će onda same po sebi isplivati kao najdragocjenija roba.

Problem je da kod nas za preživljavanje, pogotovo s obitelji, svaštarite da bi odživjeli i preživjeli. U sistemima u kojima pojedinci mogu ostati izolirano posvećeni razvoju svoje sposobnosti, rezultati su veći. Ostanak u Hrvatskoj neminovno vodi u stil «primjenjenog» života za umjetnost, a onda i kao umjetnosti za snalažanje. Pri tom ne mislim niti da dolazi do «prolaska ispod duge» samim prelaskom državne granice u smjeru prema van.

Radite li na novom ciklusu, odnosno što planirate?

Trenutno razmišljam o jednom malom projektu Muzičke slikovnice u kojem sam zadužen za likovni aspekt, ideju, pa i teoretsku podlogu s likovne strane.

Uvijek me jako privuče istraga povezivanja različitih materijala, tehnološke kompatibilnosti, to me prati na spavanje, a sama frekvencija instrumenta kojeg dnevno discipliniram isto nešto znači, nastojim shvatiti što.

Aktivno radim i kao suradnik na jednom EU projektu svaki dan, to je jako dobro i korisno iskustvo.