Samuraj
Fizički dojam, dojam tijela Striegla doživljavao sam kao njegovo lice, svjetlo plave oči i pijanističke ruke – neobično dugih prstiju. Njegovo kretanje, u poznoj dobi, iskrivljenost laganog tijela, bilo je u potpunoj suprotnosti sa stanjem njegovog duha. Izvana star i potpuno osušen, a iznutra apsolutno svjež, mlad (što god to značilo), spreman na sve vrste zafrkancije, polemičan, britak i uvijek, kako volimo reći, dobre volje. Na njegovom primjeru možemo shvatiti o čemu je riječ kada za nekoga kažemo da je uvijek dobre volje: on je samo dosljedan, logičan, uporan do stanja vjerovanja u ono – što i kako živi. Uvijek sam imao dojam susreta s budističkim svećenikom koji nije na obronku Himalaye nego na obali Kupe.
Uostalom, pogledajte njegove tuš-lavirane ili akvarelske croquis-e, pa onda iste pogledajte kod zen majstora dalekog istoka. To je potpuno isti duh. Uostalom, svaki njegov potez u akvarelu je imao bokusekijevsku meditativnu potku. Zato je svojevremeno sisačka malograđanska svijest komentirala njegove radove «Štrigl mahne dva put po papiru, to može i moje dijete…», ne shvaćajući pri tom da vidi površinu naslikanog, ali ne shvaća suštinu.
Jednostavnost, koja nije malograđanska suzdržanost, učena pristojnost, fini gospodin-stil…nego dramatična veza s Prirodom, osjećanje Stvarnosti kao intenzivno i turbulentno gibanje. Našštrigl – često spominjana sintagma koja je trebala značiti našu odanost njemu, naš osjećaj bliskosti s njim, shvaćanje da smo bliski s njegovim načinom rada, da ga razumijemo i da smo ga smjestili u naš unutarnji prostor na fiksno mjesto. No, što ako je profesor, našštrigl…bio samo fizički dostupan takvim dojmovima, što ako je on živio u svijetu u kojem je drama notorna zbilja, (i) bol svakodnevan, intenzitet doživljaja toliko jak da nije podijeliv ni sa kim iz tzv. stvarno-dnevnog svijeta. Zato je i razumljiva njegova blagost prema ljudskim brigama kojima smo ga okruživali. Inicijacija drame u duhu tijekom križnog puta u kojem je izabrao slikanje u duši kao Stvarnost nasuprot stvarnosti oko sebe u kojoj je zlo, patnja, slabost, snaga, strah…izjedalo i mrvilo duše živih pretvarajući ih u zombije opčinjene užasom i bezizlaznošću. Tada je Striegl pronašao otvor prema Svjetlosti, prema Ljubavi bez osobnog interesa, i od tada traje ta njegova snaga, snaga prosvjetljenog duha pomirenog u sebi kroz aktivni odnos stvaranja, nastojanja da iskaže – još ne kazano, a odrazom iskreno. Njegova plaha samoća, prisutnost koja ne opterećuje nikoga, njegova trenutna reakcija na bilo kakve forme pristupanja, bila je kao zrcalo: trenutna i potpuno adekvatna. Uvijek uravnotežen, duh mu je bio u stalnom stanju sredine, spreman u svakom trenutku na reakciju. Zato mi nikada pjevno-sisačko i pokroviteljsko spominjanje njega na način kao nekog apsolviranog, shvaćenog, fiksno postavljenog… nije bilo niti blizu onog što sam ja osjećao u odnosu s njim. On je bio najoštriji i najprecizniji opservator kojeg sam imao priliku upoznati u životu. Toliko hrabar u svojim komentarima da bi mnogima zvučao oporo i presnažno, da su čuli takvog Striegla. Neuhvatljiv na način da ga imate već smještenog, naprotiv, do njega je najdirektinije dolazila aktivna i istražujuća misao, tada bi on trenutno krenuo u bujicu primjedbi i asocijacija. Promišljao je o svemu, o svemu imao stav, a svijest mu je često bila kao da nije s ovoga svijeta, potpuno točna, analitička, sućutna na neki nadnaravni način, kao da je vladao principima, a ne osjećajima. O boli je govorio da je ljudi prenaglašavaju u negativnom kontekstu, da je ona postavka data od Prirode kao i sve ostale i da bez nje duše ne bi mogle zreti.
Posljednji njegov posjet mojem atelijeru je bio u vrijeme kada je prešao devedesetu, kada je već bio slijep, kako je on za sebe govorio. Sreli smo se na Šetnici, a na njegovo pitanje što sada radim, pozvao sam ga preko ceste da sam vidi, na što mi je rekao da on ne vidi. Slika koju smo gledali na štafelaju bilo je platno veliko skoro dva metra, iz serije u kojoj sam muku mučio s idejom perspektive i tada je rekao da bih mogao riješiti problem «na način da…», i tako mi je pomogao riješiti problem. Zadnji kolega koji mi je prije toga bio u atelijeru je bila Spomenka Zadrović, koja mi je svojim zapažanjem riješila likovnu prepreku u izvedbi (koje u svojoj zarađenosti nisam bio ni svjestan). To su inače, uobičajeni (bili!) načini kako smo jedno drugom pomagali, jer svježe i neopterećeno oko likovnjaka konkretnim radom na specifičnom zadatku je lako uočavalo kod drugog ono što sam autor trenutno nije mogao vidjeti. Naravno da su nam takvi komentari bili (i) stresni, ali svakako dragocjeni. Tada je slijepi Striegl vidio sve što je trebalo na toj slici, njegovo sljepilo bilo je u oku, no on je već odavno koristio puno više osjetila za zapažanje.
U to vrijeme nastali su, inače, i njegovi kolaži. Zanimljivo je s tim kolažima, ne znam baš umjetnike da su ih tako radili, kao jedinstvenu tehniku – čistih obojenih ploha kolaž papira, nego više onako kao što je još Picasso počeo u kubizmu, Arp u materijalu, Matisse kao kompoziciju čistih ploha i kolorističke ravnoteže. A opet, ljepše kolaže od Strieglovih nisam vidio u svom životu. Raspuknute plohe koje proizvode skalpelno precizne crteže, obrise, kontraste, stilizirani oblici koji su u biti optimalne ideje formi životinja, ili drugih oblika. Koje je izradio slijep. Na isti način je svojevremeno pokazao kako se može iskoristiti masni/voštani pastel na glatkom bijelom papiru. Isto tako, nikada nisam vidio da je netko tako kvalitetno likovno izradio sliku tom školskom i nezahvalnom tehnikom i to na glatkom bijelom papiru (!).
Bio je živi kompendij svih doživljenih situacija, mislim da ništa nije zaboravljao što bi proživio. Da je pisao dnevničke zapise bili bi vjerojatno vrhunski i stilski i sadržajno.
Njegov odnos prema tehnici akvarela je evoluirao od mokro na suho u ranim portretima do gestualnog rješavanja ideje, čak i povremeng korištenja drvenog dijela kista kao utiskivanja u papir nevidljive crte na naslikanu površinu koja bi postala vidljivom povlačeći u sebe još mokri pigment. Njegov istančani sluh za stišani kolorit je pretvarao površinu obojane plohe u osjećaj molski zapretene boje u sfumatično sive tonove koje su u biti prepune obojenosti, bogatstvo nijansi se povećavalo na jazzistički način, a on je improvizirao s nijansama stišanog tona beskonačnom strašću.
Nitko nije mogao portretirati konja kao on. Neću spominjati neke poznate slikare koji na svojim slikama prikazuju konje kao čest motiv, i svaki put se iznenadim koliko je to lošije od Strieglovog prikaza. Njegovi su konji izraubane posavske i pokupske sudbine u kojima skelet nosi istrošeno tijelo, u kojem se vidi težina života, a osjeća mudra pokornost, nestvarna strpljivost koju je i sam imao i koju je prepoznavao.
Nitko nije sebe tako portretirao kao on, s takvom okrutno naglašenom karakternošću i iskrivljenošću koja doriangrayovski bolno i nepogrešivo pogađa suštinu duševne slike koja čuči ispod fizičke površine.
Često ljudi svoje fizičko poznavanje neke osobe izjednačavaju s razumijevanjem te osobe, pa čak i njihovog rada, pogotovo je to čest slučaj kod umjetnika, i koji su u pravilu shvaćeni/prepoznati onoliko koliko ih mediji prezentiraju kao takve.
Mogao bih pisati o likovnim posebnostima u njegovom radu, ali bilo bi previše strukovno, nastojao sam spomenuti više načelno općih karakterističnosti ovog vječnog čovjeka. Sisak jednog dana sigurno neće patiti od «tu je izučavao zanat…», nego će biti grad u kojem je rođen, u kojem je živio i kojeg je volio Striegl. Striegl je Sisku ono što je Gaudi Barceloni, Schile Tullnu, Dali Figuerasu, Stančić Varaždinu…i da, isto tako, dolazit će se i u Sisak samo zbog njega.
Stjepko Rupčić
