Povijest satova seže u daleku prošlost. Prva budilica koju je čovjek poznavao bilo je Sunce.
Upravo zahvaljujući Suncu, još su stari Sumerani prije više do 5000 godina odlučili napraviti prvi sat , danas svima nama poznat kao sunčani sat.
Narod Rimljana i Grka jako je volio točnost i vrijeme te se nije mogao zadovoljiti samo sunčanim satom, zbog toga su nastali vodni satovi i satovi svijeće.
I od tada je počeo nagli razvoj satova. Mijenjali su izgled kroz vrijeme prateći modu, postajući moderniji, razvijeniji, ali uvijek nezamjenjivi.
Satovi svih vrsta, veličina, skupocjeni, ženski, muški, zidni, ručni. Često puta dar za važne poslovne i životne događaje.
Zamislite svijet bez satova!? Nemoguće! Nakratko, da se odmorimo, funkcionira, ali na dulje staze ne!
U našem gradu, nema mjesta brizi. O satovima i tome da oni dobro rade i točno očitavaju vrijeme, zdušno i izuzetno profesionalno, već 65 godina, brine poznata obitelj urara, obitelj Franić!!
Urarski zanat i radnju predstavio nam je Bruno Franić, najmlađi urar u svojoj obitelji!

Možete li našim čitateljima za početak reći koliko dugo je urarski zanat prisutan u Vašoj obitelji? Kako je započela priča o satovima u obitelji Franić i od kada postoji ova radnja u našoj popularnoj „Drugoj ulici“?

Naša radnja postoji od 29.01.1954. kada je djed Juraj Franić dobio rješenje za vođenje samostalne urarske radnje u ulici koja se tada zvala Maršala Tita 31 današnja Stjepana i Antuna Radića! Djed je bio vlasnik obrta do 1983. g. kada ga je preuzeo moj otac Željko Franić! Ja sam vlasnik obrta od 2013. g. Znači obrt posluje na istoj adresi i u kontinuitetu već 65 g.

Jeste li sebe oduvijek „vidjeli“ u ovome poslu kojim su se bavili djed i otac? Kako ste se pripremali za ovaj posao? Tko je bio Vaš glavni „mentor“?

Ja sam oduvijek znao da ću nastaviti tradiciju obavljanja urarskog obrta i tako sam se odmah, nakon završene srednje škole 2000. godine, zaposlio i počeo učiti kod svoga oca Željka koji mi je ujedno bio i mentor!

Predstavite nam Vašu urarsku radnju. Kakve sve ure imate i koje vrste popravaka vršite najčešće?

U našoj radnji se najviše bavimo popravcima svih vrsta satova od starih ručnih, mehaničkih preko zidnih pa do satova na baterije! Mada, danas ima sve manje mehaničkih satova, a sve više satova na baterije i u zadnje vrijeme pametnih satova!

Ako se vratimo u malo u prošlost pa povučemo paralelu s današnjim vremenom – kako sve to izgleda iz Vaše perspektive ili onoga što su Vam djed i otac pričali? Zasigurno je način života drukčiji, ljudima su dostupni razni satovi različite kvalitete. Što kupuju današnji kupci, za razliku od onih prije, što im je bitno pri odabiru sata?

Prije su svi imali mehaničke kvalitetne satove i obično su im to bili jedini koje su imali i svi su ih nosili zbog toga što je to bio jedini način da znaju koliko je sati! Po pričama djeda, a poslije i oca, ti su satovi bili jako skupi, jedna do dvije plaće, a većina ljudi ih je dobivala od brojnih firmi koje su poslovale u Sisku za jubilarnu nagradu(za 10,20 godina rada)
I zbog toga je normalno posla bilo jako puno! Samo u Sisku je bilo 7 urara i svi su živjeli i poslovali odlično!

Kakvo je Vaše viđenje budućnosti urarskog zanata? Vi, kao mlad čovjek, zasigurno razgovarate s prijateljima i mladima u našem gradu. Kako gledaju na ovo što radite? Ima li interesa za urarski zanat među njima?

Ovo je zanat koji polako izumire! Mijenjanje baterija i remena na satu nije urarstvo, tu i tamo koji zidni mehanički sat i budilica i to je to! U bogatim zemljama se još uvijek nose mehanički i automatik satovi i to je kod njih normalno, a kod nas, s današnjim standardom, dati dvije tisuće eura za jedan najjeftiniji švicarski mehanički sat je nemoguće!
Moja obitelj cijeli život živi i radi u ovom našem gradu i ja se nadam da ću i ja uspjeti dočekati bolju budućnost i mirovinu u našem Sisku!
Mi opstajemo zahvaljujući tradiciji, ali da netko mlad pokuša otvoriti urarski ili bilo kakav obrt u ovoj situaciji je jako teško!

Danas u našem gradu, ali i u mnogim drugim gradovima, ima vrlo malo obrta. Mnogi su se ugasili. Zašto je to tako? Vjerujemo da Siščani žele i trebaju kvalitetne postolare, krojače, urare, cvjećare i sve one obrte kojih u Sisku više nema.

Da, nažalost, stari obrti se zatvaraju i sve ih je manje! Po meni je najveći problem financijska situacija! Kao što sam već rekao, kvalitetnih satova koji se isplate popravljati je sve manje, tako je vjerujem i s obućom, odjećom i drugim zanatima! Puno jeftinih artikala je u ponudi tako da se ne isplati popravljati stare nego se odmah kupe novi! S druge strane je nedostatak kvalitetnih majstora, a ono malo što ih i ima odlaze raditi van gdje se njihov rad isplati i zna cijeniti!

 

Kakvu biste poruku uputili Vašim sadašnjim i budućim mušterijama te svim našim sugrađanima?

I na kraju bih se htio zahvaliti svim mušterijama koje su tijekom svih ovih godina dolazile u nasu malu radnju, kao i onima koje će tek doci!