Svaki grad i mjesto imaju nešto ili nekoga po čemu su prepoznatljivi. Često su to stare građevine ili razna poznata događanja, no vjerujem da ćete se složiti kako ljude koji su „zasebna kategorija prepoznatljivosti“ treba uvijek posebno predstaviti.
Siščani mogu bit jako ponosni na neke posebne i prepoznatljive Siščane. Vjerujemo da svi stanovnici našega grada, ali i šire, dobro poznaju svog postolara Željka Vrđuku i njegovu suprugu Dragicu. Majstor i majstorica plemenitog srca. Većinu čitatelja će oboje odmah podsjetiti na roman o malom postolaru Hlapiću, majstoru Mrkonji i dobroj majstorici. Razlika je samo u tome što je naš, sisački postolar oduvijek bio mekog srca, za razliku od Mrkonje koji to postaje nakon nekih teških životnih događaja.
U Tomislavovoj ulici na broju 4 smjestila se mala postolarska radnja čiji je vlasnik g. Željko Vrđuka. U njoj radi zajedno sa svojom suprugom. Pomaže svojim sugrađanima na razne, javnosti nedovoljno poznate načine. Razgovarali smo s ovim skromnim i radišnim ljudima. Razgovor smo prekidali jer su u radnju gotovo stalno ulazili ljudi. Neki zbog popravka obuće, a neki tek da omiljenom majstoru i njegovoj obitelji požele sve dobro u novoj godini. Promatraču je odmah jasno koliko je topline i poštovanja prisutno u međusobnoj komunikaciji ovih ljudi i njihovih mušterija.

Kako je došlo do toga da postanete postolar? Je li to bila isključivo Vaša želja i odluka ili je na odabir zanimanja utjecao netko od članova Vaše obitelji? Gdje ste stjecali iskustvo postolarskog zanata?
Željko:
U mojoj obitelji mi smo tradicionalno postolari i „šlapari“. Djed mi je bio „šlapar“, izrađivao je pletene šlape, a stric i otac su bili postolari. Ja sam najprije krenuo za „šnajdera“, ali sam se jednom upikao iglom u prst i rekao sam sebi kako t nije za mene i da da ja to neću raditi. Otišao sam u postolare – tako je očito i trebalo biti!
Spletom okolnosti najprije sam radio u Radniku. Dogodilo se da sam imao kraći prekid posla.
Kako je moj otac krajem šezdesetih već imao ovu radnju, ja sam prekid posla u Radniku iskoristio kako bih ovdje, kod oca, izučio postolarski zanat. Potom sam se opet vratio u Radnik i tamo radio ukupno 26 godina.
Otac je umro 1987. Dvije godine kasnije odlučio sam preuzeti njegovu radnju i u njoj radim od 1989. i evo me tu, još dugo, nadam se.

Vaša radnja je doista puna razne obuće, to je znak da posla ima. Ljudi se ne rastaju lako s omiljenim parom obuće, već ju nose k Vama. Koje vrste popravaka najčešće radite? Koliko u prosjeku vremena treba da se popravi cipela, čizma, tenisica?
Željko:
Radim isključivo popravak obuće – sve vrste. Novo ne izrađujem, jer nemam uvjete, a i obim posla je drugačiji. Ovo je isplativije. Radim popravke pete, tumple, sve što ima flekove, popravljam sve što se može popraviti. Izrada pete traje u prosjeku 7 minuta, tumpla je oko pola sata, sat, tako da sve funkcionira. Cijene su umjerene i prihvatljive za sve. Bilo bi dobro da ljudi koji donesu obuću na vrijeme i dođu po nju, da ne stoji dugo ovdje. Ima je puno. Mislim da je razlog tome što neki ljudi imaju dosta cipela, većinom kupe jeftiniju obuću koja se brzo podere i ne može se baš popraviti, a drugi zaborave doći. Jedne sam čizmice čuvao čak 22 godine. Na kraju su završile kao dar kod jednog čovjeka. Imamo ovdje cipela koje stoje i do 5 godina.

Ono što naši čitatelji možda ne znaju je činjenica kako Vi ovdje besplatno popravljate obuću za svu djecu do 7 godina, kao i osobe starije od 90 godina. Također vršite besplatne popravke za amaterske sportaše i plesače mlađe dobi? Kako ste došli na ovu nesvakidašnju i hvale vrijednu ideju?
Željko:
Vrlo spontano. Htjeli smo ovakvim našim postupkom pokazati djeci da vjerujemo u ono što rade. Neki mladi krenu krivim putem, a drugi se, eto, odluče baviti sportom i plesom, živjeti aktivno i zdravo. Njima smo htjeli poručiti da ih podržavamo i da smo tu da im pomognemo.

Osim ovih kategorija ljudi, znamo da rado pomažete gotovo svakome tko uđe u Vašu radnju. Od Vaših klijenata može se čuti kako puno puta ne želite naplatiti „sitne“ intervencije oko donesene obuće. To svakako treba reći, jer je danas malo ljudi poput Vas i Vaše supruge. Kakva su iskustva po ovom pitanju? Kako ljudi reagiraju?
Željko:
Ja im obično kažem da je to „događaj“. Eto dogodilo vam se i to ne naplaćujem. Oni obično kažu kako se osjećaju dužnima, ali ne obazirem se na to. Ništa nam nisu dužni. To se jednostavno dogodi!
Drugo je kad ja koristim i ulažem materijal u popravak, to naplatim. A cipele na kalup, nešto zašiti, izbušiti rupe, kojekakve sitnice……. To ne naplaćujem. I doista, nikada nitko nije zloporabio našu dobrotu.

Uz svakog muškarca stoji i jedna žena koja mu je bezuvjetna potpora! U ovom slučaju je tako – od riječi do riječi. U postolarskoj radnji je svakodnevno i gospođa Dragica – blaga, draga i plemenita majstorica. Kada ste se i na koji način uključili u rad uz svoga supruga?
Dragica:
Ovdje sam od 1994. godine. Kako sam ostala bez posla u Željezari, došla sam raditi ovdje, zajedno sa suprugom. Ja sam krojač po struci. Obzirom da suprugu rad na mašini i nije baš omiljen…tu sam ja.
A godinama sam radila u trgovini u Željezari pa znam i računovodstvo. Vodim knjige, podvorim mušterije. Rad na mašini mi je blizak i vezan je uz posao koji sam radila. Uz sve to ja jako volim biti s ljudima. Kako sam relativno rano ostala bez posla, bilo mi je teško. Odlučila sam doći ovdje i evo me, radimo.

Puno radite i puno pomažete svima. Znamo da imate zlatno i veliko srce. Kako prepoznajete ljude kojima je najviše potrebna pomoć?
Dragica:
Mislim da oni mene prepoznaju. Ima puno priča i situacija koje život stvara. Sjećam se djevojčice koja je bila u vrlo teškoj situaciji. Tražila je moju i suprugovu pomoć. Danima nas je čekala da se vratimo s godišnjeg odmora. Odmah sam potražila način da pomognem. Uspjela sam doći do gđe. Brajše i uspjele smo riješiti njezinu situaciju. Danas je na sigurnom, zbrinuta i zadovoljna.
Jednom je jedna mlada trudna Romkinja tražila pomoć u obliku prijevoza. Naravno da je moj suprug pomogao. Par dana nakon toga opet se vratila k nama. Obuli smo ju i odjenuli uz pomoć nekih dobrih ljudi. Sjećam se i djevojčice s poderanim cipelama, dobila je nove.
Uporno je dolazio i jedan student, stalno je donosio iste cipele na popravak. Već su se raspadale. Rekla sam da ne mogu više ništa napraviti, a on zamoli da napravim nešto kako bi cipele još izdržale barem jednu kišu… I što sada? Kako se oglušiti? Odeš dalje do nekih ljudi i moliš da se uključe i pomognu.
Nekako mi je najviše žao djece. Odlučili smo ovako!! Ljudi koji imaju viška cipela donesu ih k nama, mi to popravimo pa podijelimo drugima kojima je potrebno. I svi smo radosni jer pomažemo, a oni drugi su sretni i zahvalni.
I tako…jednostavno vas život nosi. Vidite sav jad, vidite i svu raskoš. Neki ljudi misle da uvijek imaju prednost u svemu i da su najbitniji. Imaju posebne zahtjeve. No, ja sam uvijek na strani slabijih.
Jači sami sebi znaju pomoći.

Imate doista veliki broj klijenata. To govori o tome kako postoji potreba za zanimanjem postolara. Vidite li sebe u toj priči? Sigurni smo da biste s Vašim profesionalnim iskustvom, nadasve pozitivnim životnim stavom i „veličinom čovjeka“ u punom smislu te riječi obučili jednog ili više stručnih mladih sisačkih postolara?
Željko:
Mislim da mogu pomoći. Javio sam se Obrtničkoj komori i Zavodu za zapošljavanje s idejom i prijedlogom da svi zajedno obučimo barem 20 ljudi za zanimanje postolara. Mislim da nisam naišao na interes ni razumijevanje. Zapravo, još čekam odgovor. Moj prijedlog je da se u suradnji sa školom, dakle obrazovnom institucijom obuče odrasli ljudi, da se prekvalificiraju. Puno je ljudi koji su još kao mladi ostali bez posla, npr. u Željezari. Danas su to ljudi u relativno zrelijim godinama. Oni bi za 4 mjeseca mogli naučiti raditi.
S 20 postolara pokrili bismo cijelu županiju. Naporno mi je, s Petrinjom imam oko 50 tisuća ljudi, a radim 4 sata na dan. No uskoro će se u Petrinji otvoriti postolarska radnja pa će nam biti lakše.
Posao postolara nije težak, on je zarazan. Mislim da bi ljudi, kad vide da svako malo zarade 20, 30 kuna koje sada nemaju, zavoljeli ovaj posao.
Znate, ja sam sve probao! Jeo sam kruh i mast, ali i rakove i škampe. Uvijek sam imao novaca zahvaljujući ovome što danas radim.

Osim zanimanja postolara, koji stari zanati nedostaju našem gradu?
Željko:
Nema brusača, kišobranara, torbara, remenara. Nedostaje dosta tih zanata koji su u biti izumrli ovdje kod nas.
Dragica:
Nemamo gdje kupiti kapu i šešir, gdje popravit kišobran, trebalo bi više majstora koji znaju popravljati bicikle. Bicikla je sve više na cesti, što iz promjena životnih navika, ekološke osviještenosti ili neimaštine ljudi.
Problem je u Sisku taj što se otvaraju banke, kladionice i trgovine – sve što troši novac, a ništa što bi donosilo zaradu. Ne zarađuje se.

I za kraj razgovora, kakvu biste poruku poslali svim svojim sadašnjim i budućim klijentima te svim Siščanima?
Željko:
Dragi ljudi, vodite brigu o svojim cipelama, dođite po njih kad su gotove, da i mene rasteretite. Ja radim za vas, a ne kako bih sakupljao cipele! Popravljam ih za vas, ne skupljam ih!!
Vi, djeco, uključite se u ovaj posao kada dođe vrijeme za odabir zanimanja, on je izuzetno dobar i plodonosan. Računala će vam naštetiti prije nego ovakav posao! On će vam dati kruh.
Dragica:
Meni su mušterije kruh, a kruh se poštuje. Hvala im što dolaze, jer da nema njih ne bi bilo ni nas.

Foto: siscia.hr