Životinje treba portretirati a ne slikati, isto kao i ljude…
Više od tisuću Strieglovih radova s temom animalizma može se podijeliti u tri kategorije: životinje u ambijentu, samostalno, i u različitim životnim situacijama: portreti, i simbolično alegorijski prizori.
Pretpostavlja se da su prikazi slikanja životinja i izrada njihovih figura stari koliko i ljudi, a prvi dokazi čovjekovog umjetničkog izražavanja otkriveni su 1868. godine u Altamiri (diluvijalnoj špilji u Španjolskoj).
Na stijenama špiljskih dvorana nalaze se slike i crteži stari oko 14000 godina. Paleolitski umjetnici stvorili su stotine slikarija konja, koza, jelena, veprova, bizona, za koje je, nakon što ih je vidio, Picasso izrekao: „Poslije Altamire sve je dekadencija.“
Animalistički žanr je, dakle, star gotovo kao i čovjek, od njegovih najranijih zapažanja i želje za izražavanjem (u početku u svrhu magijskih obreda), da bi s vremenom počeo predstavljati umjetničku tradiciju, bez obzira radi li se o realnom prikazu životinja u raznim ambijentalnim i životnim situacijama, ili se one pretvaraju u simbol i znak za određene pojmove.
Prikazi životinja se mijenjaju i razvijaju kroz razna povijesna razdoblja (od Asirije – prizori lova na lavove, Egipta – prikazi mačaka, leoparda, goveda, zmija, ptica… , preko slikarija na vazama i posudama rane, te skulpturama klasične grčke umjetnosti, do mozaika i fresaka rimske umjetnosti, pa sve do umjetnosti 19. i 20. stoljeća) da bi naposljetku postali i zaseban umjetnički žanr.
Iako su se poznati umjetnici, kroz povijest, okušali u ovom žanru (od Breughela, Dürera, Delacroixa, Fattoria do Picassa), u povijesti umjetnosti ova je tema ostala pomalo zanemarena.
U hrvatskoj modernoj likovnoj umjetnosti animalistički motivi nisu toliko česti kao u ranijim razdobljima. Kod većine naših slikara životinje se javljaju tek u ponekim prizorima, bilo da se radi o žanr prizorima kao kod Nikole Mašića i Vladimira Filakovca, Vjekoslava Paraća, Marijana Detonija, prizorima iz lova Naste Rojc, ili o mrtvim prirodama Emanuela Vidovića i Ljube Ivančića. Prizore s konjima nalazimo kod Miroslava Kraljevića, Vladimira Filakovca, Oskara Hermana, Fedora Vaića i Milivoja Uzelca; kućne ljubimce, naročito mačke i pse u djelima Đure Pulitika, Ivana Lovrenčića, Dragice Cvek-Jordan, Antuna Motike, Antuna Masle i Miljenka Stančića.
Od kipara tu su Robert Frangeš, Vojin Bakić, Petar Ujević, i kao svakako najistaknutiji kipar animalist Branislav Dešković, koji je (kao strastveni lovac) modelirao pse i konje u različitim pozama i raspoloženjima.
Ipak, u modernoj hrvatskoj umjetnosti, postoji umjetnik koji je slikanju životinja pridavao jednaku važnost kao i ostalim temama. Riječ je o slikaru Slavi Strieglu.
Iako u izboru motiva za svoja djela nije nipošto ograničen (zanima ga sve što vidi i što ga trenutno impresionira: detalji iz prirode, grada i života, svakodnevne situacije), jedan od najznačajnijih segmenata Strieglova djela svakako je njegovo majstorsko slikanje životinja; bilo da je riječ o crtežima, gdje ih „portretira“ s dva, tri poteza olovkom, perom, kredom, kistom, ili o akvarelima i uljima, na kojima ih postavlja u maglovite posavske pejsaže, određene atmosferske ugođaje ili situacije, ili pak, kada toj temi pristupa gotovo posve apstraktno.
Strieglov interes za životinje proizlazi iz činjenice da je odrastao u dvorištu očeve mesnice, gdje je neprestano bio u njihovu okruženju.
„Prvo sam crtao svog cucka Bobija, pa onda sve životinje koje je otac imao u štali i dvorištu: koze, ovce, krave, perad, svinje…“ Otac je imao i konje, nekoliko ih je služilo za svakodnevne poslove, a crni pastuh Vranac bio je „paradni konj“ namijenjen isključivo odlascima na sajmove. Slavo je volio crtati Vranca,„ jako temperamentno stvorenje; nitko osim konjušara mu nije mogao prići, nije bio siguran u njegovoj blizini, a ja sam mogao raditi što sam htio; mogao sam se igrati njegovim repom, provlačiti se ispod njegovog trbuha, a on bi samo zadovoljno rzao; sprijateljio sam se s Vrancem; dopustio mi je da ga jašim.“ Jednog dana našli su Slavu kako leži ispod njega s olovkom i papirom, crtajući ga „odozdo“.
Sjeća se Striegl i jedne male svrake koja je ispala iz gnijezda i nije se mogla vratiti natrag. „Nju sam othranio i kad god bih viknuo „kvak“ ona bi mi doletjela na ruku.“ Kasnije će rado crtati svoju svraku kada se na njega ljuti dok ju zadirkuje.
„Imao sam jednog jarčića, koji bi, čim bi me ugledao, radosno dotrčao, propeo se na stražnje noge, a prednje podigao prema meni.“
Je li se ta ljubav prema životinjama od djetinjstva „zasjekla“ u Strieglovu svijest i zbog toga što ih je svakodnevno viđao „kako nesretno završavaju na mesarskom pultu“, ili ga je fasciniralo nešto drugo, teško je precizirati, no Striegl ih i dalje crta neprestano, tijekom dječaštva i školovanja, pa sve do danas.
Atelje koji mu otac, nakon upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, nadograđuje uz kuću, imao je velike prozore okrenute prema dvorištu, tako da je Slavo s lakoćom mogao promatrati svakodnevne aktivnosti vezane uz životinje i mesarski obrt. Prizore ubijanja izbjegavao je koliko god je bilo moguće.
Preko tjedna, kad god bi „uhvatio“ vremena između predavanja, odlazio je u zoološki vrt i „krokirao“ lavove, vukove, antilope, jelene…“ Kada sam od tamo odlazio bio sam pun sjete, jer znao sam da imaju hranu i vodu, ali da sanjaju slobodu.“
Vikende je Slavo provodio u Sisku. „Subotom sam kod kuće krokirao životinje, pokušavajući „uhvatiti“ njihove pokrete, a nedjeljom sam slikao Kupu i čamce.“
Striegl životinje, već na početku studija, slika na tako svojstven način da to ubrzo zamjećuju njegovi profesori i kolege.
Matko Peić kasnije ističe: “Striegl je počeo svoj slikarski razvoj crtanjem životinja. Pojedini njegovi krokiji konja, ovnova ili pijetlova mahom su ga stavili među najbolje animaliste u hrvatskom suvremenom slikarstvu… Striegl nije zaostajao u, da tako kažem, materijalnim, dokumentacionim elementima. Želio je rafinirani i, odmah recimo, izuzetno personalan tip crtačkog i slikarskog animalizma. Riječ je o originalnoj Strieglovoj sposobnosti da umije u crtanju životinja ujediniti inače dva suprotna stanja: brutalnost i rafirman. Zato njegov pikturalni animalizam nije vlamenkovski sirov niti sutinski morbidan. On je vandogenovski vitalan i elegantan. To osobito dokumentira “Ovan”, lavirani tuš iz 1947. godine. Njemu treba pridodati i akvarel “Čovjek i bik”. Baš u takvim trenucima kad olovkom titra između brutalnog i elegantnog ili kad akvarelnim kistom prelijeva sirovo zeleno u rafinirano ljubičasto – Slavo Striegl je u magistralnim trenucima svog stvaranja. Krene li samoj eleganciji (“Violinist”) ili samoj brutalnosti (“Bik”) – udaljava se od ranije magije koja od njega stvara nesvakidašnji primjer kako se mogu crtati i slikati životinje rafinirano, a da se pri tome ne ubije u njima elementarnost kobilinih sapi ili rudimentarnost ovnova profila…”
Radi jednostavnijeg uočavanja Strieglovih interesa i praćenja njegovih likovnih promišljanja, korisno je napraviti i podjelu unutar životinjskog svijeta.
ŽIVOTINJE U AMBIJENTU
U gimnazijskim crtežima i slikama pojedinačan je tematski prikaz vođen estetikom. Prisutna je težnja za što realističnijim prikazom fizionomije određene životinje, za što vjernijom interpretacijom životinja.
Dolaskom na Akademiju likovnih umjetnosti, Striegl gubi interes za realističan i detaljan prikaz. Iako su i tada prisutni jasno naznačeni oblici fizionomije određene životinje, njegov interes širi se sve više na likovne vrijednosti. Pokreti životinja, zaustavljeni u određenom trenutku i dinamika njihovih kretnji, su u centru njegovog promatranja i stvaralaštva.
Iz tog razdoblja sačuvani su sjajni krokiji crtani olovkom, kredom i kistom (pas, konj, guska raširenih krila…).
Nakon Akademije, osim pokreta i gesti životinja koje slika, Striegl prikazuje i njihovu ćud i raspoloženje.
„Životinje, kao i ljudi, imaju različita raspoloženja, jedanput su mirne i nezainteresirane, ravnodušne, drugi put nervozne ili razdražene…“
Nastaje niz vrlo reduciranih krokija u koje je utkano svo Strieglovo majstorstvo; kada savršeno pokazuje istančanost svojih čula i usredotočenost na svaki titraj viđenog, savršena suradnja ruke, oka i misli.
Iako anatomija i beživotni komadi mesa nisu bili predmet njegova interesa, u Strieglovom likovnom izrazu postoje radovi koji pokazuju „rastrančirane“ životinje na mesarskom stolu.
„To je bio više revolt na ubijanje životinja, nego puki interes zbog motiva.“
Među te radove ide jedna sličica, maleno ulje pod nazivom „Mrtve zimovke“. „Prikazivala je dvije uginule sive ptičice s rumenkastim grudnim perjem. Majstorija kojom je kist mladića Striegla postavio dvije pjege cinobera na sivu podlogu – učinila je od ove slike gotovo pikturalni fantom. Ne samo da bi ta sličica mogla stajati na istaknutom mjestu u svakoj našoj galeriji nego bi mogla biti i u mnogoj svjetskoj galeriji. Upravo grandiozna kompaktnost tona starog Corota i mladog Deraina! Samo da je u životu naslikao tu jednu jedinu sliku Slavo Striegl bi zaslužio da ga se smatra izuzetnim slikarom.“ (Matko Peić)
Kada slika stada krava u poljima, na ispaši, na kiši ili u magli, životinje koje jednostavno miruju u hladu drveća skrivene od sunca, ili konje u igri, Striegl osvježava sjećanja na viđene prizore, trenutke u prirodi. On traži smisao i vrijednost, ne u sadržaju viđenog, već u sugestivnosti doživljaja, „otkrivanju kolorne atmosfere kojom se otkriva optika dana na nebu, zemlji, na životinjama. Oni su jednostavno ušli u Strieglov izraz.“
(Matko Peić)
Striegl u svojim prizorima životinja u njihovu okruženju, u zagrljaju prirode, želi produžiti tu ljepotu i nedodirljivost, barem negdje u vlastitom svijetu. On to doživljava i prenosi u svoja djela više emocionalno nego vizualno – slika osjećaje zapaženih trenutaka.
Ponekad bi uhvatio simboličnost, ponekad nešto nestvarno, nevidljivo. Tako je prvotna ideja prizora „borbe pijetlova“ gdje je prizor dva pijetla u borbi komponiran u nijansama crvene boje oko njih (krv koja pršti na sve strane) prerastao u kompoziciju koju je nazvao „BLJESAK“. Želja je bila prebaciti na platno onaj trenutak „sudara“, kada im od siline udarca „zablješti u glavama“ i tada se crvena boja mijenja u „nijansirana blještavila“ bijele boje.
Kod gradnje slike ne ispušta snagu i bit svih elemenata. Analitički odnos uvijek je prisutan unutar zapaženog, doživljenog i slikanog. Ne robuje kolorističkoj gami koju pruža prizor, nego pronalazi rješenja u sintezi viđenog. Boja Strieglu služi kao izraz unutrašnjeg doživljaja, odraz duše, onaj element slike koji se mora prilagoditi trenutnom raspoloženju umjetnika, bez obzira na realnost i njen kolorit. Strieglova gama uvijek je vezana uz stvarnost, ali onakvu kako je on vidi. Kao što je rekao Vlaminck: “Ako vidiš crveno, naslikaj čistim cinoberom, ako vidiš plavo – čistim ultramarinom“. Kao primjer naveo bih sliku “Crveni konji u borbi”, koja je rađena snažnim koloritom, ali ne u nadmetanju žarkih boja, već intenzitetima same crvene boje. Unutar tog crvenila Striegl gradira valere koji će postepeno prijeći u narančaste, žućkaste i zelenkaste tonove. Sve biva podređeno željenoj atmosferi.
U slikanju životinja u pejzažu svi elementi su za Striegla iste vrijednosti i slika ih istovremeno. Da bi postigao ravnotežu između izgleda i sugestije prikazanog motiva često koristi svjetlost, kao bitan element kojim ističe i naglašava doživljaj.
Prostor prirode, dakle i prostor svijeta životinja, sasvim je otkriven osjetljivoj osobi kao što je Striegl. U tom kontekstu, njegova osnovna odgovornost je mudro promatranje fizičkog objekta nadahnuća, kako bi u završnom radu (na papiru, staklu ili platnu) postigao jednaku emociju doživljenu u trenutku percepcije.
Upravo u tome je Strieglova veličina i umijeće; na sebi svojstven i originalan način, on stvara prizore pune snage i ljepote, ali i situacije iz kojih se “čita” nemir i senzibilnost umjetnika. Bez suvišnog precrtavanja, bez suvišnih detalja, nastaju likovne bilješke tog pastoralnog svijeta.
Kod Striegla slike životinja nadilaze vizualno iskustvo. Jer svijet prirode nije ograničen samo na ono što se može vidjeti: Granice su proširene toliko da mogu obuhvatiti spiritističku realnost, poput misli, mašte i snova, čije postojanje ne može biti porečeno (nevidljivo pretvoriti u vidljivo). Vizualni doživljaj pruža mašti svijet koji se otkriva kroz umjetnost slikanja, ponekad neodređenim, iracionalnim oblicima koji bježe zakonima prirode. To je svijet pun odnosa koji su neobjašnjivi pojmovima racionalnog, ali spoznatljiv umjetničkom intuicijom. Tako je i Striegl, u krajnjoj kreativnoj želji, koristeći potpunu slobodu umjetničkog izražavanja, mogao kreirati radove koji prelaze u znak, one koji su na granici apstrakcije ili potpuno apstraktne radove, iako su bili inspirirani životinjama.
PORTRETI
U stvaranju portreta Striegla zanima ponajprije psihologija osobe koju portretira: “Gledam čovjeka izvan te ljuske”. Da bi to postigao on je osobu koju želi portretirati morao i dobro upoznati, ali i uočiti niz njenih karakterističnih pokreta, gesta i mimike; govor lica i tijela; zamijetiti na njoj kada je tužna, raspoložena, zabrinuta, iznenađena ili zamišljena; primijetiti pokrete tijela koji odaju veselje, ljutnju ili žalost.
Kada se radi o životinjama Striegl se vodi istim principima: „…Životinje treba portretirati a ne slikati, isto kao i ljude…“
Kada govorimo o portretiranju životinja, primijetit ćemo da je u tim ostvarenjima Striegl težio istaknuti njihovu osobnost, pa je uz gestualnost i fizičku određenost nastojao prenijeti odraz stanja u kojima se životinje nalaze u raznim životnim situacijama.
Jak dojam ostavile su na Striegla scene kada se životinje iskorištavaju do krajnjih granica. Urezali su mu se u pamćenje prizori kada konji vuku kola natovarena pijeskom po mekanom tlu korita Kupe pri niskim vodostajima. „Iz konja je probijao znoj koji se pretvarao u pjenu, a kirijaši su ih iznemogle šibali.“
Te izraze pune grča i bola na njihovim glavama prikazao je Slavo u mnogim „portretima“ konja koje će kasnije koristiti u svojoj ikonografiji kao simbole ispaćenih i ranjenih ljudi u potresnim prizorima ciklusa „Cvjetovi rata“.
Njegovi prikazi životinja više su narativni nego deskriptivni, bitna je gesta u izrazu glave, na koju je utjecao određeni refleks, traži se trenutačno psihičko stanje životinje, bilo da se radi o boli, tuzi, radosti ili nečem drugom. Ni na jednom Strieglovom radu, čak ni iz najranijih razdoblja stvaralaštva, nema težnje za „realnim“ i „deskriptivnim“ prikazom kakvi se javljaju kod nekih modernih animalista koji „otkrivaju“ egzotične životinje sa svim fizičkim pojedinostima.
SIMBOLI
U mnogim svojim djelima Striegl likove raznih životinja predočava u vidu simbola, kojima se služi kada određene događaje, prizore i duševna stanja, želi prikazati metaforično, indirektno.
Čovjek, htio to ili ne, koristi simbole svakodnevno, svjesno ili nesvjesno. Simboli oblikuju naše želje, potiču nas na djelo, obilježavaju ideje. Jezikom simbola ljudi su međusobno povezani, on postoji oduvijek, duboko u našem umu, mašti, osjećajima, intuiciji i snovima.
Percipiranje simbola, koji proizlaze iz prirode, individualno je, jer proizlazi iz cjelokupne osobnosti i iskustva pojedinca samog.
Kada promatrač spozna što u Strieglovoj umjetnosti simbolizira pojedina životinja, počinje drugačije promatrati njegova likovna ostvarenja, koja ukazuju na dvostruki aspekt slikanja određenog prizora.
U većini svojih radova figuru BIKA koristi na više načina, ovisno o kontekstu umjetničkog djela. S jedne strane kao simbol muževne snage, plodnosti, a s druge pak strane, kao simbol neobuzdanog, nasilničkog bijesa i razaračke ubojite snage. Kod njega je jasno razrađena dvosmislenost: on oplođuje i ubija. Eros i tanatos.
U djelima s erotskim prizorima bik je simbol seksualne moći i strasti; on ima posredničku ulogu u iskazivanju potisnutih želja, povezujući zbilju i san. Prikazani ženski aktovi u ovim djelima žude za seksualno moćnim ljubavnikom. Zato bik na ovim Strieglovim radovima često ima ljudsku fizionomiju. U djelima bik je simbol niskih strasti, ljudskog nagona za bludom i razvratom, bez emocija, koji prelaze granice čovječnosti.
Glava bika u prizoru uz glavu slikara simbol je skrivenih želja, skrivenih strasti umjetnika. Slikar je prikazan s dva lica; on promatra model u ateljeu kao predložak za likovno djelo (akt), ali u isto vrijeme u njemu se javlja žudnja i strast prema ženskom tijelu. Simbolizam je to koji otvara i potiče maštu.
U motivima Strieglovih radova povijesne tematike: „Progoni kršćana“, „Cvjetovi rata“… bik je ponovo simbol snage, korištene za razaranje, ubijanje i neobuzdane agresivnosti.
„Masakr“ je djelo vezano uz rano kršćanstvo, progone i nasilje nad prvim kršćanima. Slikom dominira razjareni bik, koji je simbol zvjerskog uništavanja ljudskih života. Isto se odnosi na brojeve u ciklusu „Cvjetovi rata“. Nasilje agresora koji ne preza ni pred čim i uništava sve pred sobom, prikazao je Striegl likom bika.
Likovi KONJA s ispaćenim izrazom lica u prizorima iz ciklusa „Cvjetovi rata“, uglavnom simboliziraju napaćeni narod. Striegl smatra konja plemenitom životinjom, simbolom čiste duše i uzvišenih osjećaja.
U prizorima „Bitke kod Siska“ konj ima dvostruko simboličko značenje. U prikazima s jahačem je zbog svoje divlje, neukrotive snage simbol pobjednika, ali i simbol poraženog, ranjen, s bolnim grčem u prikazu glave.
VRANA se javlja u motivima koji tumače smrt, bilo da se radi o smrti kao svakodnevnoj, prirodnoj pojavi („Na odru“, „Sprovod“, „Smrt“) ili u prizorima ciklusa „Cvjetovi rata“. Vrana je simbol smrti, pratiteljica rata i razaranja. Crna je ptica zloslutnica, donosi zlo i uz zlo je uvijek prisutna.
PAS se u Strieglovim potresnim kompozicijama javlja kao simbol vjernosti, ali i tuge; ili pak simbol popratnih posljedica ratnih razaranja: „Plač“.
U radovima gdje su životinjske glave dodane na ljudska tijela događaju se metamorfoze, vidljivo se razilazi vanjsko i unutarnje, san i java. Takvi radovi prikazuju „drugo lice čovjeka“ i njegove skrivene, potisnute želje.
Glava razjarene životinje na tijelu uzbuđenog muškarca prikaz je silovateljeva zvjerskog nagona. U crtežu koji nosi naziv „Požuda“ naslikana je žena s glavom srne (simbolom nevinosti i čistoće), koja prepuštena strastima nudi svoju požudu.
Određene životinje i njihova simbolička značenja Striegl uvodi i u „slikovite priče“. Tako će ribarske priče – „uhvatio sam ribu kao noga“ slikovito pokazati tako da ribiču doda jednu nogu u obliku ribe, ili će hvalisavcima staviti da samo nose masku životinje čijom se simbolikom lažno predstavljaju: muški lik stavlja pred sebe masku bika, kao simbol muževne snage, kako bi se razmetao pred ženskim likovima.
Tražeći ljepotu postojanja u čudesnoj svakodnevici „običnog“ života (pokupska i posavska sela koja nestaju u maglama, okružena livadama na kojima počivaju stada goveda, konja, svinja; grabe bogate ribom, žabama i kukcima) Striegl stvara izvrsne prizore prozračnih svjetlozelenih pejsaža s ucrtanim likovima životinja, tim vječnim arhetipskim znakovima.
„… U Strieglovom posavskom bestijariju crtačke i kolorne metamorfoze bile su posebno poglavlje. Posavac s tijelom bika, okom rodina mužjaka, brkom soma ili Posavka u potkoljenici čaplja, u boku kobila i u obrazu gljiva mliječara, puhara. Posavski pejsaž u ovoj Strieglovoj posavskoj šagalovštini smanji se, pa ga konjar vidi kao krastavu žabu, daždevnjak. I Posavca u čamcu daljina smanji pa ga Striegl minijaturira sitnog kao kukca: pa stoji tako uz staju poput malog smrdljivog Martina, uz gnojnicu kao sitan balegan, uz đeram kao neznatan božji volek, na horizontu kao božja muha. Daleka mala posavska naselja u tom gotovo nadrealnom izmješanom Strieglovom panoptikumu ukazuju se kao kuglice divljeg zeca, krpelj na sisi kuje, gljive panjevčice.„ (Matko Peić)
Sve životinje koje se svakodnevno nalaze u ambijentima pokupskih i posavskih sela i polja simboliziraju život ili smrt.
Konj je taj koji kod Strieglovih radova s ovom temom nosi život u Pokuplju i Posavini. On grčevito čuva pod sobom kuću i dvorište – on je simbol ovog kraj.
Zbog toga što kukuriče u zoru, pijetao je glasnik rađanja ili ponovog rođenja u pokupskim i posavskim dvorištima, dok mrtvi pijevac koji pada u vodu simbolizira propast posavskih sela.
Rode, kao česti stanari na krovovima i dimnjacima drvenih posavskih i pokupskih „korablji“, u Strieglovim djelima simbol su sreće i rođenja, glasnici novog života.
Kostur ribe na pojedinim prizorima upozorava na odumiranje života uz ove rijeke (Kupu i Savu), toliko zagađene „da nestaje život i u vodi i uz vodu.“
DIZAJN ILUSTRACIJE
Striegl je u vrijeme rada na Gimnaziji, a i kasnije, bio vrlo aktivan u radu na ilustracijama za sisačke novine, zbirke pjesama, dizajnerskim rješenjima vezanim uz sisačka poduzeća (INA, Željezara Sisak, Herbos i druga), te za poznate ugostiteljske objekte (Mali Kaptol). Dizajnirao je razne plakete, povelje, diplome, priznanja, plakate za određene prigode (Izložbe golubova i ptica). I u tim radovima životinje su bile čest motiv; radilo se o simboličnim rješenjima ili naprosto opisnom ilustracijom. Okušao se i u drugim, neslikarskim tehnikama: na zgradi Malog Kaptola nalazi se sunčani sat od metala kojim je Striegl na simboličan način prikazao izlaz i zalaz sunca (na početku luka glava pijevca najavljuje zoru, u nastavku su označeni sati, a na kraju luka lik šišmiša zaključuje dan).
ZAKLJUČAK
Savladavši tajne anatomije i fiziologije životinjskog svijeta u svim svojim radovima vezanim uz animalizam uočit ćemo da Strieglu nije bio cilj pokazati životinje anatomskom vjernošću, već da ga je isključivo zanimao pokret i “karakter” životinja koje je slikao. Portretirao je životinje izbjegavajući opisnost, a ipak ostavljajući glavne karakteristike tipa i jedinke, pokazujući ih uvijek u nekom novom prizoru, “hvatajući” njihove kretnje u raznim situacijama: igri, borbi, naporu, odmoru, na paši, dok se hrane, piju vodu, ili dok su samo mrtva tijela pripremljena za mesarske radnje.
Na temu animalizma ostalo je sačuvano mnoštvo dijela. Radovi su to koji, kao i ostali, prate Strieglov put od akademijskih crteža do eksperimenata u akvarelu i ulju (pod utjecajem kubizma), preko primjese simbolizma, ili čistog i zasićenog kolorita ekspresionizma, do reducirane Strieglove figuracije. Uvidom u sve te radove nametnule su se četiri različite tematske cjeline (životinje pojedinačno i u ambijentu, portreti životinja, simbolični i alegorijski prikazi, te dizajn i ilustracije).
Većina ih je nastala u dahu, spontano, pokazujući veliku sposobnost zapažanja života prirode. I još više od toga – sposobnost da zapažanje prenese na svoje slike i crteže, dajući prizore životinjskog svijeta koji ga opravdano stavljaju u sam vrh hrvatske animalistike.
Izvor: Striegl – ANIMALIZAM / Zorana Burojevića
