Tko bi, uistinu, napustio Aziju, Afriku ili Italiju i otišao u Germaniju, s njezinim pustim pejsažima, teškom klimom i Rimljaninu teško prihvatljivim običajima?
Napisao je o Germanima Kornelije Tacit, rimski povjesničar 1. i 2. stoljeća.
Germani su bili plemenska skupina koja je u antičko doba obitavala na razmeđi sjeverne i srednje Europe što je uključivalo dijelove današnje Njemačke, Danske, Švedske, itd. Izvorno, sva germanska plemena potekla su iz Skandinavije, ali su se kroz brojne seobe proširili diljem središnje Europe. Ono što ih objedinjuje jest upotreba germanskog jezika.
Sve što danas znamo o Germanima ponajviše dolazi iz pera već spomenutog rimskog povjesničara, a zanimljivo je da on zapravo nikada nije osobno posjetio njihovu zemlju. Naime, Germani su Rimljanima bili, takoreći, prvi susjedi na sjeveru, uzduž granice na rijeci Rajni i Dunavu te su im zadavali brojne muke neprestanim sukobima. Osim toga, smatrali su ih barbarima i divljacima te se nisu odviše zanimali za bolje upoznavanje dotičnih plemena. Iz tog razloga povijest osudijeva podacima o njima. No ipak, ono malo podataka što postoji je bilo dovoljno za složiti sliku o Germanima, njihovim karakteristikama i načinu života.
Izgledom su bili viši od Rimljana, uglavnom svjetlije puti, plave kose i očiju. Germani nisu osnivali gradove već su živjeli u selima, a bili su i nomadi, seleći se u potrazi za plodnijom zemljom. Naime, poljoprivreda i lov bile su im najvažnije djelatnosti i način preživljavanja. Uzgajanje stoke bila je rijetkost, a ono što su i imali, bilo je slabije kvalitete. Živjeli su u šumama te na močvarnim područjima.
Štovali su sile prirode, ponajviše “svete šume” u koje su zalazili te tu održavali obrede žrtvovanja životinja, a nekad i ljudi. Njihova religija nije bila povezana s moralom, kao u kršćana. Prinosili su žrtve kako bi im se bogovi smilovali, a ne kako bi postali bolji ljudi. Njihova vjerovanja bila su raštrkana, kao i nijihova plemena, bez jedinstvenih vjerskih pravila. Nekada bi bogom, nakon smrti, mogao postati i član obitelji. Posebice kakva mudra žena.
Tacit piše kako su germanske žene bile vjerne te obiteljski nastrojene, a preljub je u Germana bio strogo kažnjavan i jedna od najvećih sramota. Često su priređivali nasilne i raskalašene zabave, opijali se dan i noć te gubili imovinu kockajući se.
Germani nisu bili odani nekakvoj generalnoj ideji da pripadaju jednom narodu već pojedincu, plemenskom vođi kojem bi se zaklinjali na vjernost, a velika je sramota bila nadživjeti vođu na ratnom polju. Iz tog razloga bi se, ako bi vođa poginuo, sami predavali u ruke Rimljana. Jedan od najpoznatijih germanskih vojskovođa bio je Arminije.
Bili su izuzetno dobri ratnici, posjedovali su sirovu snagu, ali nisu bili taktički organizirani niti opremljeni kao Rimljani već su njihovi napadi uključivali iznenadne juriše i brza povlačenja što rimskoj vojsci, najvećoj onoga vremena, nije nikako odgovaralo. Iz tog im je razloga trebalo dulje vremena kako bi slomili germanske napade. Ipak, stalni sukobi i svjedočenje rimskom načinu ratovanja uvelike je pomoglo Germanima koji su uz borbu učili kako ratovati. Do kraja 4. stoljeća su Germani bili jednako dobri i vojno organizirani kao i njihovi rimski protivnici. Voljeli su ratovati te su cijenili hrabrost, a kukavice bi kamenovali.
Osim doticaja na bojnom polju, Germani su često prelazili granicu te se nerijetko ženili Rimljankama, učili latinski jezik te se prilagođavali rimskom načinu života. O tome nam svjedoči činjenica kako je nekoliko rimskih careva bilo germanskog porijekla, a Germani su često bili i pripadnici rimske vojske, ponajviše u razdoblju propadanja Carstva na Zapadu. Pokrštavani su u razdoblju između kasne antike i ranog srednjeg vijeka te tako postali dijelom europskog kršćanskog kulturnog kruga.
Fotografije i ilustracije: Renegadetribune.com, Annourbus.com, Wikipedia.com
