“Sanjao sam da bi život trebao biti radost. Probudio sam se i shvatio da je život napor. Radio sam i uvidio da je u naporu radost.”
Rabidranath Tagore
Ove je godine 27. 5. u Glazbenoj školi Fran Lhotka u Sisku održan koncert u čast prof. Stjepana Rupčića u kojem su sudjelovali profesori, učenici i studenti Glazbene škole i Učiteljskoga fakulteta Odsjeka u Petrinji.
Stjepan Rupčić, istaknuti dirigent, interpretator, muzikolog te glazbeni pedagog, rođen je 22. siječnja 1931. godine u Sisku, a preminuo je u Petrinji, 1. ožujka 2005. godine. Svojim djelovanjem obogatio je grad Sisak i okolicu te kao takav zauzeo važno mjesto u afirmaciji glazbe i glazbenom obrazovanju na tom području.
.
“Glazba mi je oduvijek bila apsolutna želja”
Stjepan Rupčić rođen je u obitelji oca trgovca i majke kućanice. Dane osnovne škole u Sisku upotpunjavali su mu satovi klavira, koje je pohađao privatno kod prof. Jendričkog, jer tada u Sisku nije djelovala glazbena škola. Za njega je prof. Rupčić oduvijek govorio kao o simbolu glazbenog izričaja u Sisku. Nakon završene osnovne škole upisuje Gimnaziju koju je završio 1949. godine. Uz glasovir Stjepan Rupčić je tijekom svojih gimnazijskih dana jedno vrijeme svirao i orgulje u sisačkoj crkvi. Glazbenu naobrazbu stjecao je privatnim podukama kod Franje Medrickog i Nikole Jerolimova u Sisku i na Državnoj muzičkoj školi u Zagrebu (srednja škola).
Po zvršetku Gimnazije pokušao je ostvariti svoj dugogodišnji san i upisati se na Glazbenu akademiju, međutim to mu nije pošlo za rukom. Prijemni ispit te godine pokazao je kako puno toga mora savladati ako želi na Akademiju. lako je shvatio kako mu manjka glazbenog predznanja, nije se predao, već je još jače odlučio da će kad tad to upisati. No, taj ga neuspjeh nije obeshrabrio na njegovu putu ka visokoškolskom obrazovanju te je iste godine upisao studij geografije. Ali je njegova neostvarena želja bila i ostala glazba. Svoje znanje je nastavio usavršavati u Muzičkoj školi u Zagrebu, istovremeno izvršavajući sve svoje fakultetske obveze. U takvim okolnostima protekle pune tri godine, no čim se pokazala povoljna prilika upisao je Glazbenu akademiju te prekida studij geografije.
Godine 1952. ipak upisuje studij glazbe na teorijsko-folklornom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu, na kojem je 1956. diplomirao sa temom “Kakva sve sredstva upotrebljava narodni pjevač osim pjesničkog teksta, kod gradnje strofe u muzičkom folkloru”, na teoretsko- nastavničkom odjelu. Nakon diplome, odlsužio je vojnu obvezu, a odmah nakon vojske vratio se u Sisak kao prvi profesor teorijskih predmeta. U tadašnjoj Gradskoj muzičkoj školi (današnjoj Glazbenoj školi Frana Lhotke) zaposlio se 15. listopada 1957. Godine, a od 23. listopada 1975. postaje njen ravnatelj. Tu je dužnost obnašao do 15. listopada 1981. godine. Radio je honorarno kao profesor Glazbenog odgoja na sisačkoj Gimnaziji ˝Vladimir Majder Kurt˝. Na Pedagoškoj akademiji u Petrinji, od njezina utemeljenja 1962. godine, predavao je Glazbeni odgoj kao vanjski suradnik. Od 1981. godine radio je kao docent za predmet Metodike glazbene kulture, a od 1997. obavljao je dužnost privremenog dekana iste Visoke škole. Bio je aktivan u glazbenom životu Siska te je zaslužan za uspjehe pjevačkih zborova.
No, prof. Rupčića ipak su najviše uveseljavali pjevački zborovi, te je djelovao i kao voditelj zbora. Zborovi, najveća ljubav prof. Rupčića, donijeli su mu mnogo uspjeha i priznanja u Hrvatskoj, ali i šire – u Čečkoj, Slovačkoj, Austriji… Iako su mnogi profesori utjecali na njegovu glazbenu karijeru, glavni “krivac” za ono što je postao bio je njegov otac koji ga je usmjeravao i poticao na bavljenje glazbom.
Svoje prvo iskustvo rada s pjevačkim zborom, Stjepan Rupčić stjecao je još tijekom studija, kada je od 1953. godine vodio mješoviti zbor sisačke gimnazije (Pjevačka sekcija OKUD-a “Nada Dimić“). Ravnao je Radničko-zanatskim pjevačkim društvom Sloga od njegova osnivanja 1955. i pjevačkim zborom RKUD Ivan Goran Kovačić u Sisku.
Nakon završetka studija, 1957. godine zaposlio se u osnovnoj glazbenoj školi gdje je predavao Solfeggio s teorijom. Te iste godine, odmah po dolasku u glazbenu školu, obnovio je rad školskog zbora i već u svibnju sljedeće godine zastupao Kotar Sisak na Drugoj Republičkoj smotri dječje muzike i osvojio Diplomu za lijepo postignuće zborskoga pjevanja. To je ujedno bilo i prvo stručno priznanje sisačkoj glazbenoj školi.
Dolaskom prof. Rupčića na sisačku glazbenu školu, bila je osigurana redovitost i potrebna kvaliteta teorijske nastave pa je time bila prekinuta praksa slabog stručnog rada zbog stalnih promjena nastavnika. To je bilo presudno za pokretanje Tečaja srednje škole u školskoj godini 1959./60. i utemeljenje buduće škole “Fran Lhotka“ s osnovnim i srednjim stupnjem glazbenog obrazovanja. Od početka rada na školi bio je i pročelnik teorijskog odjela pa je organizirao i nadzirao ostvarivanje programa teorijskih predmeta. Kao nastavnik, u programima srednje glazbene škole ostvarivao je nastavu temeljnih teorijskih predmeta: Solfeggio, Harmonija, Polifonija, Glazbeni oblici, Dirigiranje, Zborno pjevanje, Metodika glazbene nastave te Glazbeni folklor. Do srednjoškolske završnosti, tadašnje mature, doveo je neposredno i posredno, više od trideset učenika teorijskog usmjerenja. Dvije trećine tih učenika, nastavilo je studij glazbe na visokom ili višem stupnju, većina njih se odmah zaposlila u zvanju stručnog učitelja glazbe u Sisku ili okolici gdje je desetljećima nedostajao takav kadar. Osobito je zaslužan za upis prvih učenika sisačke glazbene škole na Muzičku akademiju u Zagrebu, 1963. godine, koji su se, potom, vratili na glazbenu školu kao svjež visoko obrazovni kadar (Ivanka Kraljičković-Novosel i Tatjana Pankratov-Rožanković).
Profesor Rupčić je svojim visokim glazbeničkim zvanjem i raznovrsnim djelovanjem znatno utjecao na razvoj škole i doprinio njezinom istaknutijem mjestu u sisačkom obrazovanju. Godine 1958. pokrenuo je rad ogranka Muzičke omladine i Društva prijatelja glazbe, za koje je u narednim godinama priređen veći broj koncerata s gostovanjima umjetnika iz Zagreba i drugih jugoslavenskih republika te predavanja o glazbi. Radio je kao honorarni nastavnik u gimnaziji ̋Vladimir Majder Kurt ̋ gdje je popularizirao zborno pjevanje u toj mjeri da je nakon toga mogao osnovati Omladinski pjevački zbor (1967.), koji je u Sisku godinama uživao posebnu popularnost, a i danas ima istaknuto mjesto u povijesti sisačke glazbene kulture. Bio je čak i jedan od malobrojnih u Hrvatskoj. Profesor Rupčić je sa Omladinskim zborom obišao sva mjesta tadašnjeg Kotara Sisak i uspješno gostovao u Zagrebu, Celju, Velenju, Kranju i Požarevcu, čime se ostvarivala poželjna kulturna povezanost među gradovima. Profesor Rupčić bio je važan faktor stvaranja glazbene kulture u gradu Sisku. Zbog svog angažmana i sudjelovanja u kulturnom životu grada, nastupima na Tjednima kulture te državnim i republičkim smotrama zborova, lokalnim i državnim povijesnim obljetnicama i drugim događanjima, odlukom Kulturnog vijeća Skupštine općine Sisak, dodijeljena mu je Spomen plaketa za razvitak školstva i kulturne djelatnosti, 1965. godine. Dobitnik je Nagrade općine Sisak “22 Lipanj“. (Rožanković, 1998).
Sjećanje
Prof. Tatjana Rožanković također je bila učenica i suradnica profesora Rupčića. Maturirala je u prvoj generaciji učenika Glazbene škole u Sisku 1964., a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je povijest glazbe. Zaposlenje je pronašla kao profesorica povijesti glazbe i teorijskih predmeta u Glazbenoj školi “Fran Lhotka” u Sisku gdje je ujedno bila i pročelnica teorijskog odjela i na sisačkoj gimnaziji kao profesorica glazbene umjetnosti. Autorica je knjige Glazbena škola u Sisku od 1948. do 1998.
Prof. Rupčića pamti od 1957. godine kada je došao raditi na školu; bila je tada učenica četvrtog razreda osnovne glazbene. Profesor je izazvao veliko zanimanje među učenicima jer su tada prvi put saznali da postoji zvanje teoretičara, da se to studira na Muzičkoj akademiji i da se može raditi na glazbenoj školi.
Pamti ga kao uglađenog, mladog profesora koji je ulijevao povjerenje jer se jasno naslućivalo njegovo obrazovanje. Solfeggio, koji je svima bio težak pa i mrzak predmet, odjednom je dobio novu dimenziju, jer je profesor unio novu energiju i maksimalno se trudio nadoknaditi propušteno. Njegov je cilj bio pokrenuti stupanj srednje glazbene kako bi mogao raditi svoje stručne predmete. Za takvo što trebao je dobiti podršku gradske i kotarskih vlasti (podršku tadašnjeg direktora Božidara Medakovića je imao), što nije bilo nimalo lako jer je taj program bio nepoznat u njihovoj sredini. Zahvaljujući njegovim aktivnostima u gradskoj kulturi te sa zborovima glazbene škole i gimnazije, pridobio je njihovu naklonost dokazima da na ovom području kronično nedostaje kadar u glazbenom obrazovanju i da ima zainteresiranih učenika za takvo obrazovanje i zvanje.
U 1. razredu Tečaja srednje škole bilo ih je sedmero, a samo iznimnim trudom prof. Rupčića četvero ih je stiglo do mature. Polaganjem toga završnog ispita stekli su se uvjeti za utemeljenjem Glazbene škole što je podrazumijevalo programe osnovnog i srednjeg stupnja glazbenog obrazovanja. Iza njihove prve generacije upisivalo se sve više učenika koji su dolazili iz osnovnog programa, a za sve je u cijelosti bio zaslužan prof. Rupčić. Kada se vratila sa studija muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, srednja škola je već imala dokazan i uhodan srednjoškolski program pa je tako i prof. Rožanković došla kao prvi profesor muzikoloških predmeta, prije svega povijesti glazbe. Tako joj je prof. Rupčić postao i kolega. Kao nastavnika, pamti ga po želji i ustrajnosti da učenicima otvori nove poglede u glazbu, jer su o glazbi malo znali i nisu imali iskustvo glazbe kakvo su mogli steći njihovi vršnjaci u većem gradu s glazbenom tradicijom, poput Zagreba, Varaždina, Rijeke ili Osijeka.
Prof. Rupčića pamte brojne generacije sisačkih gimnazijalaca, glazbenika i studenata po uzbudljivim i veselim događanjima na zborskim probama i koncertima u Sisku; redovni godišnji koncert u Sisku (dvorana današnjeg Doma kulture) bili su atrakcija u tadašnjem Sisku, nešto što je postajalo tradicija i po čemu se generacije mladih iz tih godina bitno razlikuju od današnjih, koji, nažalost, nemaju priliku iskusiti nešto tako sadržajno i mladenački lijepo.
„Prof. Rupčić je bio zaljubljenik u zborsku glazbu, podjednako u klasičnu i glazbu folklornog idioma, izvornu ili obrađenu te duhovnu. Tako su se na programu uvijek nalazili poznati operni zborovi (Verdija, Bizet, Beethoven, Lisinski, Gotovac, Odak), oratorijska Händelova Alleluja, Mozartov motet Ave verum, poneki Bachov koral, Vivaldijeva Gloria i Pergolesijeva Stabat Mater (za ovaj izbor je prof. Rupčić morao više puta dokazivati gradskim vlastima da se ne radi o iskazivanju religioznosti već samo o umjetničkoj glazbi) te brojne zborske pjesme domaćih i stranih autora. A folklor je bila posebna inspiracija i profesoru i nama; prof. Rupčić je bio iskreni poklonik narodne, hrvatske, osobito posavske i slavonske glazbene tradicije te drugih krajeva Hrvatske, ali je taj izbor zaokruživao i pjesmama drugih naroda i narodnosti tadašnje Jugoslavije pa i svijeta. Bio je štovatelj znamenitih sakupljača i aranžera hrvatske narodne glazbe, Vinka Žganeca i osobito Emila Cossetta, čiju je izričajnost slijedio te u naša pamćenja usadio mnoge narodne pjesme koje inače ne bismo znali niti pamtili cijeli život (Moja diridika, Posavski drmeš (Kiša pada), Tri jetrve, Oj, rastiću šušnjati, Letovanić (pjesmu Letovanić je pjevao prof. Branko Čačić, petrinjski slikar, jednom prigodom poslije koncerta u Petrinji, naučili smo je tom prilikom i prof. Rupčić ju je uvrstio u repertoar Omladinskog zbora, a Cossetto potom obradio za zbor i tamburaše te uvrstio u svoj repertoar); Oj, Petrinjske uske staze, Prosijala sjajna mjesečina, Vijala se bijela loza vinova, Oj Savice tija vodo ladna, Mura, Mura, Brala Jana kapini, Prišla bo pomlad …).”
Profesorica Tatjana prisjeća se kako su uz Omladinski zbor često nastupali i tamburaši te učenici i profesori glazbene škole. „Dakako, ono što je neodvojivo od života mladih, druženje i putovanja bili su jaki motivi za dolaženje na probe zbora, a prof. Rupčić se hrabro nosio s programima, koji su nam ponekad bili teški, ali i s nama, često neozbiljnima i neodgovornima. Tako i danas, kada se nađemo na obljetnicama, s veseljem prepričavamo zgode i nezgode, oponašamo profesora koji je šarmantno zamuckivao kada bi teško savladavao našu neposlušnost, i kada bi u trenutcima borbe s nama znao reći: ‘Koji vas je idiot doveo u ovaj zbor!’ I svi bi se zajedno tomu veselo smijali.”
S nostalgijom se prisjeća prestanka postojanja zbora kada je neshvatljivo nestalo zanimanje grada za financiranje dirigenata te tako netragom nestao jedan prirodan oblik glazbene kulture u Sisku. „Danas sa žaljenjem svjedočimo zaboravu tih događanja. Baš nitko od glazbenika nema dovoljno hrabrosti pokrenuti zbor u Gimnaziji (i Glazbena škola muku muči s nastavnicima koji to baš ne žele raditi), zato i sisačka Danica nema priljev mlađih članova.”
Ističem dva značajna repertoarna i glazbena postignuća u karijeri prof. Rupčića:
- prosinca 1979. na koncertu Stara talijanska muzika, u dvorani glazbene škole, ravnao je izvedbom oratorijskog djela Gloria Antonija Vivaldija u izvedbi sisačkih umjetnika: Omladinski pjevački zbor, prof. Marica Pernar (sopran), Maja Lukas, gost (alt), Ljubica Kolarec (sopran) i prof. Olga Kovačević (klavir). Bila je to prva izvedba ovoga djela u Sisku, uspješna i atraktivna, za povijesno pamćenje.
- prosinca 1998. u povodu obilježavanja 50. obljetnice rada sisačke glazbene škole, na završnom velikom svečanom koncertu izvedena je slavna kantata Giovannija Battiste Pergolesija Stabat Mater, opet u izvedbi sisačkih glazbenika, nakon što je prof. Rupčić pristao pripremiti djelo i još jednom dirigirati pred sisačkim slušateljstvom. Sudjelovali su: Djevojački zbor Glazbene škole (zbor pripremila prof. Zorana Drobac), Marica Pernar, prof. (sopran), Viktorija Badrov, prof. (mezzosopran) i Sanja Furlan, prof. (klavir). “Ova je izvedba dostigla u svim sastavnicama vrhunsko postignuće i ide u red najvažnijih glazbenih događaja u Sisku, sve do danas. I opet, to ne bi bilo moguće bez iskustva i angažmana prof. Rupčića.”
Ostale životne radosti
Njegova je posebna ljubav, uz glazbu, bila i imanje na Letovanskom vrhu, koje je naslijedio.
Stjepan Rupčić bio je otac četvero djece. Gotova sva njegova djeca naslijedila su profesorovu ljubav prema umjetnosti i odabrali umjetnost kao svoj poziv. Njegov najstariji sin Stjepko, završio je srednju glazbenu školu – violina, priznati je sisački akademski slikar, predaje na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu – Odsjek u Petrinji te je desetak godina predavao u sisačkim školama. Očevim stopama pošla je i jedina kćer Davorka koja je diplomirala na Glazbenoj akademiji u klasi prof. Radića te postala profesorica klavira, radi u školi Fran Lhotka u Sisku. Sin Natko je diplomirani učitelj s pojačanim glazbenim, radi na osnovnim školama u SMŽ kao nastavnik glazbenog odgoja a naslijedioje oca i u brizi o vinogradu. Najmlađi sin Branimir je posvećen poljoprivredi, uzgoju junadi – poslu u kojem je naslijedio oca.
Od trenutka kada mu umire otac na njega pada teret brige za obiteljte od tada traje njegova opsesija radom, I to bez obzira o kojoj je vrsti rada bila riječ. Od tada mu i jedan od nadimaka Braco, budući da se kao maloljetnik i adolescent družio s odraslim ljudima obavljajući potrebne poslove. Drugi nadimak Šampi kojeg su koristili brojni njegovi učenici i student nastaje u njegovoj jako ranoj dobi kada ga je nešto stariji susjed naučio potpuno izmišljenu pjesmicu koju je recitirao i koja je imala u sebi riječ šampi i koja nije imala nikakvo značenje kao niti ostale riječi koje su samo međusobno rimovale.
Nerijetko je ustajao u 4 sata ujutro i jedan dio svog posla u vinogradu i “štali”, udaljenima dvadesetak kilometara od Siska, obavljao prije svoje prve nastave u glazbenoj školi ujutro, da bi poslije podne obavio nastavu u Petrinji na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji a navečer bio na probi zbora. Njegova vedrina je imala još jednu prateću osobinu – dobro opažanje i pamćenje, posebno situacija i anegdota vezanih za siščane i njihove obiteljske kontekste, kolege, povijesne ličnosti. Marljivo je pročitao gotovo svu biografsku i autobiografsku lliteraturu dostupnu u tadašnje vrijeme te tako upotpunjenu svoju sposobnost pripovjedača s još većim šarmom i zanimljivošću redovito demonstrirao u društvima u kojima se kretao.
Bio jedan od prvih pasioniranih skijaša u Jugoslaviji, biciklom išao na more (Makarska) daleke 1954., vozio je džip dok se još takvi automobile nisu proizvodili, smatrajući ih najboljim vozilima za sigurnost u prometu, nabavljajući ih iz zaliha ruske vojske u Mađarskoj (GAZ, UAZ), prve motore – mopede, sedamdesetih kampirajući kamp prikolicom proputovao cijelu Evropu do Norveške, prije toga Jugoslaviju do Ulcinja s “fićom”. Među prvima je krenuo u uzgoj teladi koja je izvožena na milansko tržište kao posebno kvalitetna junetina i time se bavio uz svoju dotadašnju brigu oko velikog vinograda i voćnjaka.
U velikoj količini raznih podataka koji govore o čovjeku kao društvenom biću, dio profesionalnih učinaka izmiče točnijoj i opširnijoj opservaciji budući da su svjedoci njegovu aktivnost doživljavali holistički kao dio njegove ukupne osobnosti. Život tako aktivnih ljudi kao što je prof. Rupčić je nazočan u svim tada aktualnim procesima u kojima je sudjelovao: obrazovnju – razvoju glazbene škole, razvoju Pedagoške akademije koju je “doveo” do statusa fakulteta (Visoke učiteljske škole) te kulture zborskog pjevanja koju razvija od svojih studentskih dana do samog kraja svoga aktivnog života.
Čovjek koji je svoj enormni entuzijazam pretvorio u svoj životni moto dijeleći svoju konstantnu vedrinu u svom okruženju što je posebice bilo dobrodošlo u njegovom radnom okruženju u kojoj je bio omiljen kao apsolutno nekonfliktan i isključivo optimističan.
Prof. Stjepan Rupčić zaslužan je za uspjehe pjevačkih zborova gdje je osobito uživao popularnost sisačke mladeži. Siščani će zauvijek pamtiti Šampija kao čovjeka čiji je utjecaj utjecaj bio osobito važan u stvaranju glazbene kulture u gradu Sisku.
Literatura:
Knežević, Maja . (1997).Povijest Pedagoške akademije u Petrinji te život i djelovanje profesora i glazbenika Stjepana Rupčića.
Lozančić, Ana (2018). Diplomski rad: Povijest Pedagoške Akademije u Petrinji te život i djelovanje profesora i glazbenika Stjepana. Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova ZIR Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Rožanković, T. (1998). Glazbena škola u Sisku od 1948. do 1998. Sisak: Glazbena škola „Fran Lhotka“
Težak, D. (2005). Učiteljska akademija u Zagrebu 1919.-2000. Zagreb: Učiteljska akademija u Zagrebu.
Zorko, Đ., Jagačić-Borić, J. (2006). Sisački biografski leksikon. Sisak: Narodna knjižnica I čitaonica Sisak
Izvor: Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova ZIR Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu: Povijest Pedagoške akademije u Petrinji te život i djelovanje profesora i glazbenika Stjepana Rupčića. Maja Knežević 1997.
