Prestankom vladavine hrvatskih narodnih vladara i dolaskom mađarske dinastije Arpadović na hrvatsko prijestolje početkom 12. stoljeća, započinje razdoblje jačanja utjecaja hrvatskih plemićkih obitelji.
Kako bi što uspješnije vladali, Arpadovići su davali povlastice hrvatskom plemstvu i tako kupovali njihovu vjernost. Ono na što nisu računali jest da će upravo to plemstvo toliko ojačati da će u jednom trenutku postati utjecajnije od samog vladara. Imali su brojne povlastice, a i značajan utjecaj na odabir novoga kralja.
Jedna od najznačajnijih obitelji bili su Šubići ili knezovi Bribirski čiji je Pavao I. Šubić bio toliko utjecajan da je de facto vladao kraljevskim ovlastima. Njihovu moć slamaju Anžuvinci koji obnavljaju kraljevsku vlast u Hrvatskoj, a neke velikaške obitelji im predaju svoje utvrde. Tako su Šubići, u zamjenu za utvrdu Ostrovicu (pokraj Zadra), od vladara dobili utvrdu Zrin u (tadašnjoj) Slavoniji. Otada će se ova grana obitelji nazivati Šubić Zrinski.
Srednjovjekovna utvrda (burg) Zrin smjestila se na južnim padinama Zrinske gore u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji. Kao mjesto banskog stolovanja i vlastelinstvo spominje se tek od 1295. godine, za banovanja Stjepana Babonića koji je pripadao utjecajnoj slavonskoj plemićkoj obitelji. No, ipak, Babonići gube Zrin u trenutku kada ga je Ivan Babonić založio za 250 maraka bečkih dinara na jednu godinu, ali se nikada više nisu vratili u utvrdu. (Djuro Szabo, Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji).
Godine 1347., utvrda je pripala obitelji Šubić i to nakon što ju je kralj Ludovik I. Anžuvinac oduzeo županu Vašvarske i Šopronske županije (nazivi prema gradovima u današnjoj Mađarskoj), Lovri Tothu. Otada utvrda doživljava procvat, a Šubići ju i proširuju te ona postaje njihov najvažniji posjed, a bilo ih je mnogo. Osnovali su i franjevački samostan s pripadajućom gotičkom kapelom sv. Marije Magdalene. Između ostalog, tu se rodio i najslavniji pripadnik ovog plemićkog roda — Nikola Šubić Zrinski.
Posjed će izgubiti tek u drugoj polovici 16. stoljeća, tijekom sukoba s Osmanlijama. Točnije, osvojit će ga Ferhad-paša Sokolović. U kršćanske ruke vratit će se tek krajem 17. stoljeća, kada Osmanlije bivaju zauvijek protjerane s ovog područja. Utvrda je obnovljena sredinom 18. stoljeća, a u razdoblju dok je ovo područje bilo u sklopu Vojne krajine, u Zrinu se smjestila satnija.
Početkom 19. stoljeća je stradala u požaru, ali je i obnovljena. Sve do 1942. godine kada ju teško oštećuju partizani, a ne smijemo zaboraviti niti partizanske zločine nad hrvatskim stanovništvom podno same utvrde, u istoimenom selu Zrin.
Utvrda se smjestila na brežuljku, a okruživao ju je jaki zid. Kraj samog ulaza u burg, nalazila se branič-kula koja je služila za obranu i stanovanje. Prema istraživanjima, unutar zidova se nalazila još jedna utvrda s dvije kružne kule. Utvrdu je činilo i nekoliko zgrada koje su služile za smještaj vojske, ali i stanovanje. U burg se ulazilo preko pokretnog mosta, važnog elementa same obrane.
Danas od gradine nije ostalo puno, tek samo ruševine. Godine 2017. započeli su radovi na obnovi i konzervaciji ove nekada politički i strateški važne utvrde.
Foto: Wikipedia.com
