Ako napadnemo Kubu, oni [Sovjeti] će napasti Berlin, a Berlin je NATO — i u ratu smo. Misli su to američkog predsjednika John F. Kennedya tijekom najneizvjesnijeg hladnoratovskog sukoba koji je svijet doveo do ruba nuklearnog rata — Kubanske krize.

Kada govorimo o Hladnom ratu, tada moramo uzeti u obzir kako je to naziv koji je ponajviše opisivao stanje u kojem se svijet nalazio od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. To je rat koji se vodio međusobnim zastrašivanjima i neprijateljstvu dvaju strana (SAD koje su predvodile Zapadni blok i SSSR koji predvodi Istočni), ali bez izravnog ratnog sukoba. Obje su strane željele prošiti svoju sferu utjecaja (Zapad širi slobodno društvo i kapitalizam, a Istok komunizam), a pritom su nastojale sklapati saveze sa zemljama ključnog geografskog položaja.

S obzirom da su SAD geografski odvojene od europskog i azijskog kontinenta, samim time su više od stoljeća bili pošteđeni vođenja rata na vlastitom teritoriju. U samoj američkoj svijesti nije bilo osjećaja izravne prijetnje koja je mogla rezultirati uništenjem američkih gradova, sela te tipičnog američkog načina života.

Njihovu iluziju o nedodirljivosti raspršio je 1962. godine Sovjetski Savez tako što je u tajnosti, a u suradnji s komunističkom Kubom, na ovaj karipski otok postavio balističke rakete srednjeg dometa. One su mogle dosegnuti gotovo cijeli američki teritorij izuzev Aljaske i Havaja. Time se opasnost po prvi puta pojavila u tzv. američkom dvorištu. Sovjete je tada predvodio Nikita Hruščov, čiji su diplomati u Ujedinjenim Narodima isprva negirali kako rakete uopće postoje, a kada se pokazalo da to nije istina, onda su svijet uvjeravali kako im cilj nije napasti SAD već pomoći obrani Kube.

Sovjetski potez zahtijevao je američki odgovor, a ova opasna igra popuštanja i potezanja trajala je trinaest dana (od 16. do 28. listopada iste godine). Američki politički vrh je imao jedan cilj — potpuno ukloniti rakete, ali su bili svjesni kako i najmanji krivi potez može dovesti do nuklearnog rata. Većina vojnog vrha se zalagala za izravan napad, ali je Kennedy poslušao glavnog tajnika obrane Roberta McNamaru koji je predlagao vojno-pomorsku blokadu Kube čime bi sovjetskim brodovima bilo onemogućeno daljnje dovoženje oružja na Otok.

Tijekom krize su Kennedy i Hruščov izmijenjivali poruke, a ishod se nije znao do samoga kraja te je američka javnost bila u paničnom strahu. Škole su puštale filmiće koji su prikazivali što učiniti u slučaju nuklearnog napada (tzv. duck and cover), ljudi su pripremali skoništa te neprestano pratili vijesti. Slika koja najbolje opisuje duševno stanje su dugi redovi ispred katoličkih crkava gdje su ljudi čekali na ispovijed misleći kako im je to posljednja.

Krizi je došao kraj time što su Amerikanci obećali kako nikada neće napasti Kubu te će povući svoje rakete iz Turske, a Sovjeti će zauzvrat povući svoje rakete s Kube. Dogovor se ispoštovao po svim točkama osim po pitanju raketa u Turskoj.

Nakon ove krize dolazi do postupnog smirivanja napetosti, a hvalile su se diplomatske sposobnosti dvaju svjetskih lidera. Ipak, sovjetski politički vrh je smatrao kako je Hruščov osramotio Sovjetski Savez time što je popustio pritiscima Zapada, a dvije godine poslije prestaje biti na čelu SSSR-a.

Kako bi upotpunili sliku o ovoj hladnoratovskoj krizi, preporučam pogledati izvrstan američki film Trinaest Dana koji se uvelike temelji na stvarnim, povijesnim transkriptima iz Bijele kuće.

Izvor fotografija i ilustracija: Wikipedia.com, TheAtlantic.com, SFgate.com