Kao što znamo, prevencija poremećaja govora usmjerena je na sprečavanje nastanka patoloških promjena ili stanja u govornom sustavu djece i odraslih. Većina poremećaja govora nastaje u razdoblju ranog djetinjstva i često traje više godina.
Postoji mišljenje da malom djetetu govorna teškoća ne smeta jer se ono na nju postupno navikava. Međutim, dijete osjeća svoju poteškoću i kad mu ona ozbiljno sprječava komuniciranje s okolinom (u slučaju mucanja i težih poremećaja izgovora). Pritom to iskustvo djeluje i na kvalitetu budućeg življenja i razvoja.
Poznato je da je najvažnija funkcija govora upravo komunikacija pa svaki poremećaj govora negativno djeluje na proces komunikacije s okolinom. Zbog toga je važno usmjeriti svu svoju pažnju na sprečavanje nastanka bilo kojeg odstupanja u jezično-govornom razvoju u djece. Naravno, to nije uvijek moguće jer neki poremećaji imaju složeno porijeklo u strukturama mozga (npr. u slučaju disleksije), ali čak i u tim slučajevima preventivan rad temeljen na prepoznavanju predispozicija pojedinog djeteta takvom govornom ili jezičnom poremećaju, pomaže značajno ublažiti teškoće i skraćuje vrijeme koje je potrebno djetetu za terapiju, odnosno pravovremenu inetrevenciju i rehabilitaciju.
Prije svega moramo znati kako brigu o zdravlju, uključujući i brigu o govoru, potrebno je započeti od samoga sebe. S prevencijom poremećaja govora valja započeti dugo prije djetetova rođenja jer roditelji na svoju djecu genetskim mehanizmima djelomično prenose govor, ponašanje i umijeće komuniciranja.
Preventivni postupci uključuju genetsko savjetovanje (u slučajevima kada se ukaže potreba) i stvaranje kvalitetnih uvjeta tijekom cijeloga razdoblja trudnoće. To se osobitom odnosi na prvo tromjesečje, kada se formiraju živačni sustav i lice djeteta. Genetsko savjetovanje nužno je u slučaju genetskih bolesti u obitelji, abnormalnog razvoja prethodnog djeteta, trudnoće nakon 35. godine, dugoročne upotrebe opasnih lijekova i terapija… Većina malformacija lica i govornih organa (rascjepi usana i nepca, nepravilnosti zuba, vilica…) nastaje tijekom embrionalnog razvoja i može biti prouzrokovana raznim vanjskim čimbenicima (pušenje, konzumiranje droge i alkohola, psihičke ili fizičke traume majke tijekom trudnoće…).
Govor, kao najmlađa moždana funkcija, posebno je osjetljiv na negativne utjecaje. Zbog svega navedenog, zdrav psihički i fizički život dugo prije i tijekom trudnoće iznimno je bitan dio prevencije poremećaja govora.
Još davnih 60-ih godina u znanosti se pojavio pojam “čimbenik rizika“ koji podrazumijeva različite biološke i socijalne čimbenike iz okoline ili individualne značajke reaktivnosti organizma, koje manje ili više podupiru nastanak poremećaja govora. Drugim riječima, djeca s “čimbenikom rizika“ su sklona odstupanju u govornom razvoju pa zahtijevaju intenzivnu i specifičnu prevenciju.
Na primjer, zaostajanje u razvoju fine psihomotorike i prostorne percepcije, prekomjerna osjetljivost živčanog sustava, rana emocionalna i senzorna deprivacija, odstupanja u govoru članova obitelji ili osoba koje se brinu o djetetu, djelovanje određenih toksičnih i drugih štetnih čimbenika povećavaju rizik nastanka poremećaja govora te uključuju takvo dijete u “rizičnu skupinu“. Sustav specifičnih preventivnih mjera za dijete s “čimbenikom rizika“ procjenjuje se stručno za svaki pojedini slučaj, a roditelji pritom trebaju maksimalno sudjelovati.
Život djeteta u kojeg postoji rizik od poremećaja govora mora biti tako organiziran da svaka aktivnost podržava pravilan razvoj govora i cjelokupne psihe. U većini slučajeva biološki i socijalni rizični čimbenici su isprepleteni.
Izvor: F. I.
Foto: pixabay
