Posavčeva umjetnost je kompleksna i zato on nastoji da sve ostalo bude što jednostavnije. Ali to ne može uvijek biti tako, i kako on sam kaže: „Na neka pitanja jednostavno nemaš odgovor.“ I dok bez puno filozofiranja prihvaća različite novinarsko-fotografske zadatke, uvreba trenutak kada stvara čisti art i vanvremensku emociju. Tako rade veliki.
Za generaciju maturanata ’81., „Polet“ je bio okvir. Uz Novi Val Polet je bio reper i gotovo da je imao ulogu krajputaša dajući sceni smjer. To je bilo to što smo trebali. Fotografija, uz strip, bila je dio svega. Važna kao i tekst.
Ivan Posavec, uz Miju Vesovića, rano se u cijeloj toj priči izdvojio kao netko čije se fotografije sa znatiželjom iščekuju. Događaji, poznata lica i realne, ali pomaknute situacije. Jedna fotografija i sve vam je jasno i prije nego što čitate tekst. Tekst je zatim čisti užitak jer ste već ušli u bit i kao da vladate situacijom. To nam je davao Ivan Posavec.
Kasnije sam vidio nešto drugo od Ivana Posavca. Granu drveta s paučinom i imelom. Prizori arhitekture iz čudnog ugla. Cjelina i detalj, estetika i nenametljivost, skoro nevažnost prizora i samo sjećanje i mjesto u pamćenju. I sve to na izložbi „Polaroidi“ 1996. – 2003. u Galeriji „Miroslav Kraljević“ gdje sam dugo razgovarao s voditeljem galerije Brankom Franceschijem.
„Dolazi autor, pričekaj da ga upoznaš, on ti je jako jednostavan.“ Pričali smo o Turopolju, Posavini i njegovim fotografijama. Na kajkavskom, on turopoljski, ja posavski, s neznatnim razlikama.
Uvijek su mi bile fascinantne njegove fotografije kojima je dokumentirao rad Toma Gotovca i drugih umjetnika.
Posebno mi je dirljiva Posavčeva fotografija iz 2011. koja pokazuje mog profesora Josipa Vaništu u trenucima odlučivanja o prodaji slike Ljube Babića „Crna zastava“ iz 1916. godine. Josip Vaništa bio je student Ljube Babića i prodavao je sliku svog profesora iz nimalo romantičnih, egzistencijalnih, razloga kako je o tome pisao Miljenko Jergović. Fotografija donosi Josipa Vaništu u bolnom grču tjeskobe, a vjerojatno i srama, zbog čina u kojem prodaje vrhunsko umjetničko djelo za koje je emotivno vezan.
Prošle godine imali smo izložbe u galeriji Forum jedan za drugim. Prvo ja pa on. Tako da su slijedila i druženja. Za moju izložbu „Čovjek iz Železnog“ zajedno s Feđom Gavrilovićem putovali smo u Posavinu budući da sam radove radio u starom obiteljskom štaglju. Riječ je o radovima nastalim od automobilskih hauba tako da mi je trebalo puno prostora što u Zagrebu nisam mogao naći. Ali zapravo razgovarali smo o njegovoj izložbi i njegovim radovima. „Črna šuma bele babe“, tako se zvala njegova izložba. Naziv je posebna priča i o tome je pisala Patricija Kiš za Jutarnji list, a nastao je na tom putu.
O izložbi je kritika pisala kao o prikazu egzistencijalne tjeskobe u životu suvremenog čovjeka. I o šumi kao polju sloboda i uranjanju u mrak. Svekoliki, pretpostavljam. A meni se činilo da ja tu prije svega vidim elementarne želje bez suvišnog photoshopa stvarnog ili mentalnog, arhetipski moment bez vulgarnosti nametanja i nepotrebnosti da se razotkrije tajna, čak da se u njoj uživa. Fotografije su me podsjetile na priče i komentare starijih muškaraca u mom djetinjstvu. Na povjerljive riječi kad bi zaboravili na prisutnost mlađih. Iskustvo sjećanja. Znao sam da za Posavca šuma ima gotovo mitsko značenje. „Šuma je važna, ne zatrajaš ju sam tak, za to mora biti silna nužda.“ Prepričavao mi je i svoje razgovore s ocem, odnos prema zemlji, šumi, nešto što je tradicija, stav, i na momente mi se činilo da mu je to gotovo iznad svega. Naravno i golo žensko tijelo i bjelina, još jače izražena zbog tamne pozadine u kojoj bi tako lako mogla nestati. „Šuma je meni značila nešto što je obiteljsko nasljeđe, zlato. Šuma istodobno daje određenu slobodu da se makneš od radoznalih očiju kada želiš, nosi mnoštvo simbolika u sebi” govorio je Posavec. Fotografije su nastale u Dužici i u turopoljskim šumama pokraj Siska.
A mi danas kao da živimo u virtualnom svijetu i na našim zaslonima bombardirani smo novim i novim slikama, sve veće i veće jasnoće i sve nebitnijeg sadržaja. Kao da ništa ne blijedi, podražaj je sve veći. I nema pauze. Sjećanja ne blijede, već ih potiskuju nova ili ih prebrišu. A na Posavčevim fotografijama vidite sve: i talog vremena i događaje koji kao da su oduvijek tu, samo su se vratili, da nas podsjete na lijepo.
Posavec je fin i suptilan, pun je obzira pa je za Jutarnji list izjavio: „Nešto ti se izokrene u životu u nekom trenu. Nakon toga, uvijek postoji novi početak. Tako je bilo i s modelima koji su na snimkama, a projekta, moram reći, ne bi bilo bez njih. Fotografije su moja posveta ženskoj hrabrosti da se skinu pred kamerom, liše se svoje odjeće, krenu ispočetka, da nešto naprave prvi put. One su moje divljenje prema slobodi tih žena. A što one rade u toj šumi, to ne znamo”.
Ili znamo. Ili tek volimo da si utvaramo, kako bi rekao Ćiro Blažević.
Ivica Plavec
*Posavec, Ivan, hrvatski umjetnički fotograf (Dužica kraj Siska, 6. VI. 1951).Gimnaziju završio u Sisku. Diplomirao filmsko snimanje 1980. na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu (u klasi N. Tanhofera). Fotografije objavljivao u Poletu, Studentskome listu, Danasu, Pitanjima, Globusu, Gloriji i dr. Isprva su se njegove fotografije odlikovale realističnim pristupom motivu, s misaonim sadržajem bliskim konceptualnoj umjetnosti, potom tehnički dotjeranim kadrovima bilježi ljepotu prizora.
Ivica Plavec
