Još u davno prapovijesno doba čovjek je težio da zaštiti nogu od studeni i nepogodnog tla. To je činio komadom kože, koju je vezivao likom ili kožnim remenjem. Jednu od tih zaštita pratimo u kasnijim povijesnim etapama. Ta obuća se naziva opanak ili (j)opanjak.
U našim krajevima kao svakodnevna obuća opanak se koristi do drugog svjetskog rata, a do danas samo u određenim prilikama. U različitim krajevima Hrvatske nastaju razni modeli opanaka. Najčešće vrste su špagari, remenaši (kaišari), petaši, saraši… Skoro svako selo ima svoj model koji se razlikuje od sličnih u raznim detaljima i ukrasima.
Najstariji tip opanka su remenjaši, remenaši ili kajišari. Sprijeda su imali kapicu, po čemu su nazvani i kapičari, a odostraga povišeni đon tzv. vrnđanje, provlačenje petnog dijela đona prema gore i otplitanje remenjem, tako da na peti nije bilo zapetka. Prednji dio se ukrašavao raznim jezičcima – fucmanima ili resama-šruncelama.
Drugu vrstu čine opanci tipa cipele, zvani pleteni, prišiti, lakirani ili svetečni. Oblikovani su prema nozi prednjeg dijela i đona, sa povišenom drvenom ili kožnom peticom. Ovu obuću nosile su samo žene. Opanci saraši su bili poput visokih cipela, sprijeda sapinjani kožnom trakom- šivačom. Početkom 19 st. u vrijeme postojanja značajnog Ivanečkog čizmarskog ceha, trgovačkim putem iz Kordobe u Španjolskoj stizala je meka ovčja koža, od koje su majstori izrađivali glasovite kordovanske čizme.
Za blagdane i svadbe, od početka 19 stoljeća, bez obzira na narodni kostim, na nogama se nisu obuvali opanci, već obuća građanskog tipa.
Izvor fotografija: S.M.
