Vrijedne ruke naših baka, majki i kćeri zaslužne su za bogatstvo narodnih nošnji koje su se generacijama zadržale u našim obiteljima i domovima Grede Sunjske. Umijeće tkanja i ukrašavanja prenosilo se s koljena na koljeno. Osnovna sirovina za izradu narodnog ruha je bila lan (predivo) s lanenom niti (pređom) i to je bio isključivo ženski posao. Tkalo se na tkalačkom stanu u „polama“ koje su se spajale pri izradi nošnje. Jedna pola je širine tkalačkog stana.
Pri ukrašavanju narodne nošnje posebno se pazilo na čistoću jer se vezovi izvode na „nemoćnini“ – ne peru se. Postoji više načina ukrašavanja narodne nošnje – od „lozanja“ i „necanja“ do napoznatijeg, „tveza po tvezu“.
Posebnost nošnje sunjskoga kraja leži u tome što je rađena „belo po belom“. To konkretno znači bijeli vez na bijeloj podlozi. Nošnja je u prošlosti imala izvezene detalje u boji, međutim to se izgubilo tijekom vremena. Priča kaže da je razlog tome masovna pogiblja sunjskih mladića pred čestim najezdama Turaka. Kako je bijela boja bila boja žalosti, žene su pri izradi ruha izostavile sve druge boje u spomen na poginule.
Glavni dijelovi ženske narodne nošnje su opleće, rubača i zastor. Kako se tkalo u polama, rubača je sastavljena od 5-6 pola našnitanih u okomite šnite. Zastor je isto tako našnitan i sastoji se od 3-4 pole. Opleće ima karakteristične široke rukave sa sitno narancanim prednjim i stražnjim dijelom. Na rukave dolaze mašlni. Stražnji dio opleća je nešto kraći i seže do pendela – gornjeg dijela rubače na koji su našivene naramenice pomoću kojih rubača visi na tijelu. Rubača se opasava u struku sa pasom na koji dolazi zastor povezan pomoću žnjore. Za zastor se obično zatakne marama. Bez obzira kojom tehnikom je rubača ukrašavana, najveći dio ukrasa nalazi se na zastoru i rukavima opleća dok je rubača samo rubno ukrašena.
Mlade djevojke su bile počešljane na način da su imale razdjeljak na sredini glave „na glatko“. Sprijeda se kosa od čela do uha frkala u frke koji su išli preko uha, a iza se spajala u pletenicu – perčin koji je bio povezan svilenom vrpcom ili trobojnicom. U pletenicu se upletala i crvena vrpca od vune ili konca – spletaljek. Od ukrasa se stavljao cvjetić u kosu. Djevojka koja je bila spremna za udaju u svečanim prigodama na glavu je stavljala partu – kartonski umetak savijen u krug presvučen crvenim industrijskim suknom. Vanjska strana parte je ukrašena crvenim kralužima i staklenim perlicama raznih boja povezanim u gustu šaru. Sa stražnjeg dijela parte pada lepezasto složena svilena vrpca i doseže do polovice leđa.
Nakon udaje skida se parta i kosa se opliće oko drvenog podloška – kunča na što dolazi poculica. Napravljena od domaćeg lanenog platna, poculica je imala izveden ukras koji dolazi na zatiljak i koji je opasan užom ili širom čipkom i svilenim vrpcama. Ispod poculice na zatiljak se veže ruža izvezena u raznim bojama. Prilikom blagdana i posebnih prigoda udane žene su slagale na glavu velike platnene rupce – peče. Žene zrelije dobi su nosile peče ukrašene bojama dok su starije žene nosile bijele peče sa bijelim tkanjem. Ukrasi na pečama su većinom bili u kutu ili s obje dužne strane. Mlade sneje su na svečanu poculicu stavljale popečenu peču. U hladnom periodu nosili su se vuneni ili plišani rupci.
Muška narodna nošnja je veoma slična ostalim narodnim nošnjama na području Posavine. Sastoji se od rubače (košulje), gaća (hlača), lajbeka (prsluka), obojaka (lanene krpe za omatanje nogu umjesto čarapa) i škrlaka ili šubare jer je glava uvijek morala biti pokrivena. Škrlak u posebnim prigodama može biti ukrašen trobojnicom ili cvijetom.
Izvor fotografija:selo.hr
