U ovome trenutku u 20 sati i 55 minuta, prije 90 godina umro je jedan od velikana hrvatskog nacionalnog bića i veliki vođa seljačkog naroda, borac za pravicu i jednakost hrvatskog nacionalnog korpusa, Stjepan Radić.
Do sada je mnogo o njemu riječi izrečeno i knjiga napisano, ali neizrečen je ostao bol hrvatskog nacionalnog bića koje je njegovom smrću izgubilo istinskog vođu i učitelja.
Rođen u Desnom Trebarjevu, rano se otiskuje na školovanje izvan rodnog mjesta.
Iskazujući neslaganje s podčinjenim položajem Hrvatskog naroda, posebice seljačkog sloja iz kojeg je i sam ponikao i boreći se za pravdu često zbog poduzetih akcija i izrečenoga, završava u državnim tamnicama. Školovanje naposljetku završava u Parizu gdje je diplomirao na Visokoj političkoj školi.
S urođenim instinktom borbe za pravicu i pravo hrvatskog naroda za suverenošću unutar sveslavenskog korpusa, često dolazi u sukob prvotno s mađarskim, a kasnije ulaskom u novu državu Kraljevinu SHS i s velikosrpskim hegemonistima.
S bratom Antunom osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku i počinje borbu za seljačka prava. Stranka se tijekom godina transformirala ali je njegov entuzijazam i politički rad bio kao i prvoga dana osnutka stranke. Stranka jača i nakon 1920. godine postaje najjača hrvatska politička stranka.
Valja podsjetiti kako Stjepan Radić umire od posljedica ranjavanja prilikom atentata na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj Skupštini u Beogradu od strane člana radikalne stranke i pripadnika četničkog pokreta Puniše Račića.
U tom atentatu koji se zbio 20. lipnja 1928. godine u 11.25 sati, ubijeni su Đuro Basariček i Pavle Radić, a ranjeni su Ivan Pernar, Stjepan Radić i Ivan Granđa.
Radić je bio upozoren da se na njega sprema atentat ali je ipak odlučio ići u Skupštinu. Prije samog odlaska u Skupštinu Radić je izjavio „mogu ubiti mene, ali duha ubiti neće.“
Dana 9. kolovoza vijest o njegovoj smrti proširila se brzinom munje gradom Siskom, crkvena zvona su zvonjavom objavila taj tužni događaj, a njegovi stanovnici su nijemo zastali.
Održana je i žalobna sjednica gradskog poglavarstva kao i komemoracija u dvorani „Urania kina“ kojoj je nazočilo 1500 ljudi.
Jedno od pitanja koje je tada 1928. godine izrečeno u trenutku ispraćaja na njegovo posljednje zemaljsko počivalište među arkadama na Mirogoju, bilo je i pitanje je li ovo „Posljednja žrtva za slobodu Hrvatske?“
Promatrajući ovo pitanje s odmakom od 90 godina svjedoci smo brojnih patnji hrvatskoga naroda koje je preživio od tog vremena sve do konačne samostalnosti.
Hrvatsko tlo natopljeno je krvlju mnogih mučenika koji su stradali za ostvarenje tisućljetnog sna o samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj državi, stoga je na današnjim generacijama dužnost održavati tu teško stečenu samostalnost i prisjećati se znamenitih povijesnih osoba koje su ostavile neizbrisiv trag na tome putu.
Foto: KCBR
