Na današnji dan rođen je velikan hrvatskog slikarstva Slavo Striegl


.

.

.

Slavo Striegl, slikar

Slikarstvo nije precrtavanje predmeta, nego slikanje doživljaja / Ako pri ruci nisam imao kist, tada sam u očima i mislima ponio doživljaj koji sam poslije slikao u tišini atelijera / Tartaglia je previše forsirao sebe / Becić je bio vrlo temperamentan, čvrst, jednostavan u crtežu i brz u radu, što je meni odgovaralo / Šulentić mi je dao slobodu / Akvarel traži brzinu, čistoću, jednostavnost / Nisam bio sklon osnovnim idejama kubizma, ali mi je bio blizak Picassov rad / Dulčić je već na akademiji bio savršen / Krleža je bio beskrupulozan čovjek / Kad su došli partizani, dali su mi veliku bijelu plahtu i naredili da naslikam Tita / Čim sam iz Zagreba došao u Sisak, vlasti su me uhapsile i uputile na Križni put / Na ulazu u Vršac dočekao nas je mitraljez

Slikar Slavo Striegl rođen je 1919. u Sisku. Odrastao je u dobrostojećoj obrtničkoj obitelji, otac mu je bio mesar. To spominje jer je odrastao u dvorištu punom blaga: pataka, kokoši, koza, ovaca, konja, krava itd. i jer je animalizam oduvijek bio dio njegovih slikarskih tema. Vrlo rano počeo se, kako kaže, igrati bojicama i crtati. Dosta godina poslije Matko Peić je zapisao: „Sisak ima sreću sa Strieglom jer njegove vode i njegov pijesak umjetnik oživljava bojom, dakle autentičnošću koja se rađa u rijetkim trenutcima.“

Slave Striegla ćemo se prisjetiti i posljednjim velikim intervjuom koji je dao 3. svibnja 2012. Intervju su pripremili Zoran Burojević i Andrija Tunjić

 

.

Gospodine Striegl, sjećate li se tko vam je nabavio prve bojice?

Otac. Nabavio je prve boje, platno premazao uljanom bojom i dao da slikam.

I što ste prvo naslikali?

Braću, roditelje, prijatelje i na kraju neke ugledne građane.

Jesu li to bile realistične slike?

Trudio sam se što vjernije naslikati ono što sam vidio. Poslije, negdje u šesnaestoj, sedamnaestoj godini došla mi je pod ruku knjiga o jednom događaju u Ruhru u kojoj je pisalo kako je jedan posjetilac sjedio i plakao pred Rodinovom skulpturom koja je prikazivala staricu. Vidjevši to prišao mu je neznanac i pitao: Gospodine, mogu li vam pomoći? Ne, hvala! A zašto plačete, upitao je neznanac? Upitani pokaže na skulpturu i kaže: Kad je tako lijepo! Što je tako lijepo u tom grbavom, iskrivljenom tijelu naborane kože, mlohavih mišića? Lijepa je istina, ono što je život od te nekada lijepe djevojke napravio, odgovorio mu je uplakani.

Toga trenutka shvatio sam da slikarstvo nije precrtavanje predmeta, nego slikanje doživljaja. Zato sam rijetko slikao u prirodi.
U prirodi sam pravio skice, male krokije… Iz prirode sam uglavnom u očima ponio doživljaj jer je priroda aktivna, ugođaj se brzo mijenja. Boja, svjetlo i nebo, sve se mijenja i onda na koncu slikate predmet, a ne doživljaj. Ako pri ruci nisam imao kist, tada sam u očima i mislima ponio doživljaj koji sam poslije slikao u tišini atelijera.

Tako ste radili sve svoje akvarele?

Da. Sve sam ih radio po upamćenim doživljajima. Vrlo rano shvatio sam da prirodu treba slikati u trenutku sklada, to je prekrasan trenutak doživljaja, koji treba slikati. Nije mi to uvijek uspjelo, ali nisam korigirao ono što sam smatrao neuspjelim, nego sam slikao ponovno. Zato su moji akvareli i krokiji puni jednostavnosti, čistoće, pa rekao bih i temperamenta. Ponekad su toliko pojednostavnjeni da ih se može svrstati u minimalizam.

Pročitao sam da su vas oduševljavali impresionisti.

Jesu, ali bliski su mi bili: Toulouse-Lautrec, Degas – izvanredan crtač, Delacroix – njegovi krokiji arapskih konja. Prije nego što sam upisao akademiju prvo sam se, što bi se reklo, zaljubio u impresioniste, u prvom redu u Moneta. Cézanne mi nije bio toliko blizak, on je više slikar mozga nego srca, ali Monetove crvene kuće u zalaz sunca, to je fantastično. Paul Klee me impresionirao svojom maštom. Njegova izjava, „ja naslikam sliku, a onda, ako me na nešto podsjeća, tako je nazovem“, znači da je bio slobodan u pristupu, da ga je vodila linija, kompozicija, doživljaj, bez obzira na realnost prikaza. To je i meni uvijek bilo važno. Poslije na akademiji učili su me zanatu. Ali škola je bila na visini, imali ste od koga naučiti. Rektor je bio Ivan Meštrović, a profesori Ljubo Babić, Becić, Krizman, Šulentić, Mujadžić, Hegedušić…

Tko su bili vaši učitelji?

Počeo sam kod Marina Tartaglie, ali mi se to nije svidjelo.

Zašto nije?

Bio je jako zatvoren i previše je forsirao sebe. Oko sebe je okupio studente mediteranskoga, dalmatinskog osjećaja za kolorizam, što meni nije bilo blisko. Nisam se mogao prilagoditi njegovu načinu slikanja. Zato sam kod njega izdržao samo prvi semestar.

Bilo vam je tako teško?

Da. Zato sam tražio da prijeđem u Becićevu klasu.

Sami ste otišli Beciću i tražili da vas primi?

Da. Ali prije nego što me i formalno primio, došao je pogledati radove i reći Tartaglii da bih prešao kod njega.

Zašto ste htjeli kod Becića?

Becić je bio vrlo temperamentan, čvrst, jednostavan u crtežu i brz u radu, što je meni odgovaralo. Nisam slikao mozgom nego srcem. Ali ni tu nisam imao sreće jer se Becić ubrzo razbolio pa je došao Šulentić, kod kojeg sam i diplomirao. Šulentić mi je dao slobodu, ali je i strogo korigirao. Inzistirao je na svemu što se u akademiji moralo naučiti, ali nije nametao svoj način slikanja, pustio je svakoga da slika kako mu najbolje odgovara. Puštao je da se svatko samostalno razvija.

Rekli ste da niste slikali mozgom…

To ne znači da nisam razmišljao o slikarstvu. Itekako sam razmišljao, ali samo dok sam slikao u mislima, a kada bih dohvatio kist, tada bih se prepustio mašti, instinktu i intuiciji.

Ruka je mogla pratiti maštu?

Ruka me krasno služila, dugo me služila. To se vidi na akvarelima. Na akvarelu što povučete povukli ste, nema više brisanja i doslikavanja.

Sjećate li se kada ste osjetili da morate biti slikar?

To su me u životu često pitali, ali točan odgovor nikada nisam mogao dati. Ja sam slikao jer mi se slikalo. To je isto kao ptica pjevica – rođena je kao pjevica i njezina je sudbina da pjeva. Imao sam potrebu za slikanjem i slikao sam neovisno o stilovima ili temi. U mojem slikarstvu zastupljeno je sve od krokija preko crteža, akvarela, ulja do kolaža.

Od svega spomenutoga što najradije slikate?

Radi jednostavnosti i brzine najdraži mi je kroki. Ono što bih osjetio to bih i naslikao. Crtež je kompliciraniji, vezani ste i perspektivom i anatomijom i pokretom, a u krokiju ste potpuno slobodni, tu nema velikog razmišljanja jer je sve to sekunda, dvije, to je nekoliko crta koje moraju biti točne. To me navelo na akvarel, koji traži brzinu, čistoću, jednostavnost… Kroki i akvarel su mi najbliži, njih najviše volim. Poslije njih jako sam volio kolaže, oni su me odmarali i upozoravali na jednostavnost linije, na čistoću plohe i na kompoziciju. Pojednostavnili su ono s čime slikar često ide predaleko jer želi realno prenijeti neke detalje. Nisam protiv detalja ako služe cjelini.

Jeste li radili aktove?

Jednom je Matko Peić rekao: To je sve lijepo, ali ti nisi radio aktove. Tada mu je kustos Zoran Burojević pokazao nekoliko aktova, na što je Peić rekao: Bi li ti to j…? Takav je bio Peić. Ako je akt bio koščat, ako nije bilo mesa, što je on volio, to njemu nije bio akt. Oduvijek je bio takav. Nije bio osobit slikar, ali je bio izvanredan kao pisac, kritičar i povjesničar umjetnosti.

Zašto vas je oduševio kubizam?

Nisam bio sklon osnovnim idejama kubizma, ali mi je bio blizak Picassov rad. Ne njegovi prvi radovi, ružičasta i plava faza, u kojima je dominirao crtež koji je izgledao kao da je koloriran, nego me oduševila jednostavnost i lakoća poteza. Picasso je bio, što bi se reklo, slobodan do krajnjih granica, on je rekao da je slika gotova kada povuče prvi potez, jer dalje sve drži, nosi ritam.

Kada ste se prvi put sreli s Picassovim djelima?

Za vrijeme studijskoga putovanja u Parizu na velikoj izložbi koja je bila u tri prostora; u jednom kiparstvo – njegovo lončarstvo, u drugom crteži i u trećem ulja. Od kubista uz Picassa mi se osobito svidio Braque, osvojio me slikarskom inteligencijom.

Što je toliko osvajalo?

Vidjelo se da slika razumom, s mnogo truda, ali lagano. Bio je i odličan kolorist.

Ipak su vas oduševljavali slikari koji slikaju mozgom.

Braque mi je iznimka. U nekim radovima bio je blizak Picassu, koji mi je bio i ostao krajnji domet. Taj je znao živjeti život.

Jeste li kada poželjeli živjeti poput njega?

Ja sam živio skromno i mirno, malo sam se s ljudima i družio. Uglavnom sam odlazio u prirodu, u polja među rascvjetane livade, u šumarke, na rijeku. To me privlačilo kao i plavetnilo dalekog prostora. Zato su govorili da ne volim ljude.

I što ste im na to odgovarali?

Ništa. Ali sam se i dalje radije družio s prirodom. Priroda je temeljno čovjekovo stanište, a ne asfalt i zgradurine u koje su se ljudi zarobili. Kada su mi kolege iz Zagreba govorile, daj makni se iz Siska, mala će te sredina uništiti, ja sam im odgovarao: Nije problem u sredini, nego u čovjeku.

Hoćete reći da je slikarstvo osobnost, čovjek sam?

Upravo to. Kada smo završili akademiju, profesori su nam rekli: Ne izlažite dok ne zaboravite akademiju i ne nađete sebe! Nekada se izložba godinama pripremala jer su i kritike bile jako oštre, dok ih danas praktički i nema.

Zašto dugo nakon akademije niste izlagali?

Nakon akademije, zahvaljujući i svom karakteru i znatiželjnoj prirodi, stalno sam istraživao crtajući i slikajući od prapovijesnoga crteža i renesanse do impresionizma i apstrakcije.

Zašto ste toliko istraživali?

Zato što sam bio nezadovoljan realističkim načinom prikazivanja stvarnosti, ali ne pod utjecajem suvremenih stilova i pomodnosti, nego i zato što sam tražio stil, izraz koji će dati više topline, srca, otvorenosti, koji će se više približiti ljudskom doživljaju, mašti… Težio sam jednostavnosti koja je negirala anatomiju i osobito proporcije. Tako sam automatski dolazio do pojednostavnjivanja, koje je vuklo prema suvremenim zbivanjima. Sve što sam radio rezultat je stalnoga rada, on me uvlačio u nešto što je dublje, što nije površinsko.

Jeste li uz to što ste slikali katkad i pisali, poput Vanište?

Zapisivao sam samo kad nisam imao kist pri ruci. Tada bih zapisao kakvu kratku bilješku, nešto kao pjesmu, ali nije bila pjesma, više lirska zabilješka. Recimo: Svibanjska zvona, u krošnji starog bagrema kraljuje modro nebo, zvone bijeli grozdovi kao zvona katedrale.

To ste zapisali i poslije isto naslikali?

Da.

I gdje je sada ta slika?

Ha, tko zna kod koga je. Više ih ima izvan Siska nego u Sisku.

Uspijevali ste prodati svoje slike?

Jesam. Prodao sam na stotine i stotine akvarela u Sisku i po Zagrebu, ali i izvan Hrvatske. Kad bi dolazili turisti, čuli bi za mene i onda bi za jeftine novce kupili moje akvarele.

Više nema jeftino?

Uvijek su mi kolege predbacivali da ne znam cijeniti svoj rad. Govorili su, sjeti se Generalića koji je na izložbi u Moskvi postavio jako visoke cijene. Vidjevši to, posjetitelji su ga pitali: Kakav ste vi socijalist i komunist? Odgovorio je: Ja sam Generalić, a tko želi imati Generalića, naj plati.

Kada ste već spomenuli Generalića i socijalni aspekt, vjerojatno se dobro sjećate grupe Zemlja?

O da. Krsto Hegedušić, koji je bio profesor na Akademiji, bio je jedan od vođa Zemlje, on je s hlebinskim seljacima pokrenuo i stvorio naivno slikarstvo u kojem se isticao Ivan Generalić, koji se odužio Hegedušiću tako što je izjavio: Hegedušić slika po meni. Samo je grupa Zemlja, kada sam ja upisao Akademiju, već četiri godine bila zabranjena.

Veliki utjecaj na Zemlju imao je Krleža!?

Da. Osim što je bio jedan od idejnih vođa, imao je i izvanredan osjećaj za slikarstvo. Među prvima je shvatio Milana Steinera, Siščanina koji je umro nešto prije nego što sam ja rođen.

I u nekim vašim slikama ima štajnerovske atmosfere…

Meni je Steiner odličan u dvjema slikama, Pogledu sa Sljemena i Kiši. To mu je odlično. Ja sam Krležu jako volio. Dok je većina pisaca literarizirala i poetizirala, on je mesarski rezao, što se nama mladima jako sviđalo. Znao je pisati i kleti. Ali kletva mu je bila na mjestu. Bio nam je izvrstan jer je pisao o problemima tadašnjega društva. Gutali smo ga.

Kako ste dolazili do njegovih knjiga?

Razmjenjivali smo ih.

Je li tada Crkva imala veliki utjecaj na društvo i bila protiv Krleže?

Imala je i bila je protiv Krleže. Znate, Krleža je bio beskrupulozan čovjek. Za razliku od njega Tin Ujević bio je cinik, pametan, veliki znalac. Kao studenti znali smo doći u Kazališnu kavanu i izdaleka prisluškivati njihove razgovore. Ujević je bio fantastičan. Kakvu je samo memoriju imao, a kako je znao duhovito pripovijedati! Bio je jako duhovit. Jednom je Krleži predbacio: Ti pišeš o socijalizmu, a živiš kao Glembajevi.

Koliko se u vašoj mladosti čitao Matoš?

Matoša se jako čitalo.

Kada je Generalić rekao da Hegedušić slika po njemu?

To sam čuo od Generalića u Mariji Bistrici, kada smo pred sam kraj Drugoga svjetskog rata radili freske.

Freske?

Da. Ali uspjeli smo napraviti samo kartone i na jednoj freski počeli slikati nebo, a onda je došao prevrat. Promijenila se država i to se zaboravilo.

Čija je ideja bila da u Mariji Bistrici slikate freske?

To je Hegedušić dogovorio sa Stepincem. Njih dvojica uspjeli su kod ustaških vlasti dobiti dopuštenje za osnivanje prosvjetne bojne u kojoj su bili književnici, glazbenici, a posebna grupa bili su likovnjaci, koji su radili uglavnom u Zagrebu. Dio grupe, Mucavca, Generalića i mene, Hegedušić je poslao u Mariju Bistricu.

Zar u toj grupi nisu bili još Kinert, Kaštelančić, Režek i Dulčić?

Ne. S njima sam bio u Varaždinu na vojnoj obuci, tada je Kinert nagovorio zapovjednika da naslikamo Bitku kod Siska. Tu sliku u varaždinskoj vojarni slikali smo Kinert i ja, ali kada su došli partizani, ona je uništena. Kinert je u mojoj generaciji slovio kao izvrstan crtač. Već se na akademiji pokazao kao klasa.

A kakav je bio Dulčić?

Ha, Dulčić je bio savršen. Takav je bio već na akademiji. Imao je izvanredan osjećaj za kompoziciju slike, za boju. Boja mu je frcala, a nije bila agresivna.

Poput Kaštelančićeve?

Kaštelančić je mahao velikim potezima.

Nešto od tih poteza imao je i Murtić?

Da. Samo je Murtić poslije previše otišao u dekoraciju. Njemu je u slikama glavna bila crna podloga koju je premazivao žutom, crvenom i plavom bojom, što je na crnom djelovalo fantastično, koloristički fantastično. A imao je i kuraže za velika platna. Na akademiji su mu stalno prigovarali. Kod Krizmana smo dobili zadatak da naslikamo plakat za litografiju i kad mu je Murtić pokazao svoj crtež, on mu je rekao: Murtiću, to nije plakat, to je za plakati. I Hegedušić mu je zbog crteža stalno prigovarao. Murtić mu je jednom rekao: Da nacrtam ne znam kako, vi biste rekli da ne valja. Hegedušić mu je odgovorio: Kad svladaš renesansu, kad ti figura stoji, kad je perspektiva i anatomija na mjestu, onda nije bitno da li si crtao k….., glavno je da je dobro postavljeno. Hegedušić je bio takva narav.

Pa baš i nije bio pedagog.

Bio je dobar pedagog. I jako strog. Nije bio neki naročit slikar, ali bio je odličan crtač. Samo je otišao u karikaturu, zbog zemljaške socijalne tematike.

Kraj Drugoga svjetskog rata zatekao vas je u Mariji Bistrici. Niste pobjegli kao kolege?

Nisam. Kad su došli partizani, dali su mi veliku bijelu plahtu i zapovjedili da naslikam Tita kako bi proslavili svoj dolazak. Kad sam nacrtao, rekli su da mogu ići, ali mi nisu dali propusnicu.

I kamo ste otišli?

U Zagreb, gdje je šef komiteta bio Marijan Cvetković, Siščanin i moj dobar prijatelj. Otišao sam Cvetkoviću moliti ga da odem u Sisak vidjeti što je s roditeljima. Rekao mi je da su svi moji živi i da ne trebam ići, ali ipak mi je dao propusnicu na osam dana i napomenuo da me ne smiju dirati ni vojna ni civilna vlast. Još je rekao da mu se javim kada se vratim. Ali čim sam došao u Sisak, vlasti su me uhapsile i zatvorile na Viktorovcu, to je dio Siska, a nakon osam dana uputili na Križni put.

Zajedno s ustašama?

Strpali su me u domobransku grupu, nije bilo ustaša. Pješačili smo danima žedni i gladni. Na ulazu u Vršac dočekao nas je mitraljez, Rusi su pucali, a partizani vikali da nismo ustaše. Kad su čuli, Rusi su prestali pucati. Završili smo u malom selu Mariolanu, blizu rumunjske granice. Tu smo obrađivali šećernu repu dok jednoga dana na konju nije došao jedan partizan i rekao da smo slobodni i da možemo ići. Nije rekao kuda niti je dao propusnicu. Na meni su ostale samo još gaće, sve se drugo raspalo.

I kako ste se vratili kući?

Svakako. Danju smo spavali u šumi ili grmlju, a noću pješačili. Sa mnom je bio i prijatelj Mesić iz Siska, inače Ličanin. Jedne noći stigli smo u Rumu u trenutku kada je stizao vlak iz Beograda za Zagreb. Pazeći da nas tko ne vidi popeli smo se na krov vagona i uhvatili za neke držače. Počela je kiša, a mi smo ipak zaspali. Kad smo se probudili jedva smo odvojili ruke od držača jer su se smrznule. Sišli smo u Popovači i opet otrčali u šumarak, gdje smo bili do noći kada smo krenuli prema Sisku.

Koliko ste dugo bili na Križnom putu?

Dva mjeseca. Kada sam se javio Cvetkoviću i sve ispričao, on je na mrtvo prokleo sve sisačke partijce; pitao ih je kako su me mogli zarobiti kad su imali njegovu propusnicu. Nisam mu htio reći da su propusnicu poderali.

Po povratku jeste li naslikali koju sliku o svojem Križnom putu?

Stalno sam mislio da ću to slikati, ali nisam se usudio.

Ne vjerujem da niste ništa naslikali.

Jesam neke manje crteže, monotipije itd. Ali za vrijeme Domovinskoga rata nisam mogao ostati ravnodušan na dnevne ratne događaje i stradanja ljudi, pa je nastalo mnoštvo radova, poslije nazvani ciklus Cvjetovi rata. U njemu me nisu toliko zanimali ljudi koliko prolivena krv. Rat me zanimao kao prolivena krv, bez obzira na uniformu, ideologiju ili vjeru. To je ono što me progonilo od mojega Križnog puta.

Što ste radili kad ste se vratili s Križnoga puta?

Neko vrijeme svašta, a onda sam dobio mjesto profesora likovnoga u gimnaziji, gdje sam naslijedio Vladimira Filakovca.

Zbog tog posla gotovo ste prestali slikati!?

Da. Škola me strašno zarobila, bilo je mnogo đaka, nastava je bila do podne, popodne i navečer za odrasle. Zbog toga sam usput radio krokije i ono što se moglo na brzinu. Tek kada sam otišao u mirovinu, ozbiljno sam se posvetio slikarstvu.

Kakav je slikar bio Filakovac?

Bio je odličan crtač u strogo realističkom smislu. Bio je lovac pa su svi njegovi slikarski motivi koje sam vidio bili lovački. U Sisku je radio samo to i karikature. Iskarikirao je cijeli profesorski zbor.

Sisački je kraj osim vas dao dosta velikih likovnih umjetnika vaših vršnjaka: Ivana Kožarića, Želimira Janeša, Ivicu Antolčića… Poznajete li njihova djela?

Kako ne. Kožarić je dvije godine mlađi, ali ga dobro poznajem još s Akademije.

I kakav je kipar?

Dobar. Na Akademiji se družio s Dulčićem, koji ga je kao intelektualac dobro usmjerio i Kožarić je napravio jako dobrih stvari. Ali ovo što danas radi to je ismijavanje publike. Ima tu dobrih ideja, no ne može samo ideja biti nositelj kiparstva. Zadnja njegova izložba u Petrinji, na kojoj sam bio, zbroj je dosjetki koje imaju malo veze s kiparstvom. To su štosovi. Šteta što ne modelira, u čemu je jako dobar.

A kakav je bio Janeš?

Janeš je veliki hrvatski medaljar. Bio mi je najbolji prijatelj. Upoznali smo se na Kupi, koju sam jako volio i na njoj stalno bio. Jednoga dana plivao sam i ronio, a Janeš je prevrtao pijesak i tražio rimske novčiće ili gemu. Kupa je bila bogata tim rimskim starinama jer je u Sisciji bila kovnica novca. Nije našao ni novčiće ni gemu, ali je našao jedan kamen koji je rijeka fantastično oblikovala. On ga je gledao, prevrtao, milovao, samo što ga nije ljubio. Od tada pa do kraja njegova života ostali smo veliki prijatelji.

Kada smo se zadnji put vidjeli, baš sam imao jakih problema s astmom, od koje sam godinama patio – noći i noći hodao sam po Sisku boreći se za malo zraka, a danju sam radio uz pomoć kemije. Kad me takva vidio Janeš, veli: Divim ti se da još možeš slikati. Kad je volja jača od boli, onda se može slikati, odgovorio sam mu. Pružio mi je ruku, šutke smo se pozdravili, bio je to naš zadnji susret.

Poznajete li Ivicu Antolčića?

Kako ne, on je iz Komareva. To je fantastično dobar čovjek, boljega u životu nisam sreo, njemu je sve lijepo i dobro. Izvanredan scenograf i ilustrator.

Kao Ivo Šebalj, kasno ste počeli izlagati… Je li vam zbog toga žao?

Nije! Ja sam slikao iz ljubavi i veselio sam se kad su se drugi tomu veselili. Kad su u tome prepoznali sebe, kada su ih veselili motivi Kupe i Siska, kad ih je veselilo to što sam naslikao. Uvijek mi je bio važan osjećaj slobode, koji sam ponovno osjetio kada sam postao umirovljenik. Tada sam počeo izlagati.

Dakle, vjerovali ste u talent?

Pa jesam. Ali samo uz strpljiv i savjestan rad.

Je li talent od Boga?

Mislim da je to kod mene nasljedno. S očeve strane naginjali su tome. Pradjed Bernard Striegl bio je dvorski slikar na dvoru cara Maksimilijana, njegove se slike nalaze recimo u budimpeštanskoj galeriji. Mnoge njegove slike baka je rasprodala da bi preživjela ili su uništene prilikom seljenja. U doba Austro-Ugarske prvo se iz Njemačke doselila u Češku, odatle u Mađarsku, pa u Bosnu. U Banjoj Luci rođen je moj otac, odakle se doselio u Sisak .

Pa i pradjedu je netko dao dar. Možda Bog. Vjerujete li u Boga?

Postoji neka sila koju ljudi ne mogu riješiti. Nauka je mnogo toga otkrila, ali nije otkrila od čega je nastao život. Govori se da je nastao od velikoga praska koji je posljedica plinova. A od čega su nastali plinovi? To još nitko nije riješio. Tehnika je otišla jako daleko, ali je ljudi uglavnom upotrebljavaju protiv čovjeka. Kad je otkrivena atomska energija, mislilo se da je to prekretnica za čovjekov život, a pokazalo se da je korist za smrt.

Jednom ste rekli da u čovjeku zauvijek ostaje djetinjstvo i zavičaj. Znači li to da ste cijeli život slikali sjećajući se djetinjstva i zavičaja?

Uvijek. Još i danas. A naročito u snu.

Usnuli ste neku sliku koju ste poslije naslikali?

Jesam. Samo su svi ti prvi radovi nestali kada sam otišao u vojsku. Bili su kod sestre, koja ih je darovala, poderala ili bacila.

Nije mislila da ćete postati veliki slikar.

Za sestru ili brata prvo ste brat, a tek poslije nešto drugo. U mojem djetinjstvu umjetnika se malo poštivalo. Govorilo se, to su frenteri, neradnici, cijeli život prosjaci, netko od njih ima kruha, a uglavnom gladuju… Tako se govorilo. Tako su govorili i mojem tati, koji je kad sam rekao da idem na akademiju rekao: Ja sam mislio da ćeš naslijediti moj zanat, a ti u slikare.

U umjetnost, koja se s pojavom dizajna i kiča malo cijeni?

Umjetnost je potpuno zaboravljena, ne cijeni se. Ali ja mislim da je to prolazno. Koliko je u povijesti umjetnosti bilo pokreta koji su trajali neko kraće vrijeme i onda su nestali, odumrli.

Ali ovo podugo traje.

Dulje traje jer dulje žive oni koji su to izmislili.

Jesu li oni netalentirani?

Nisu netalentirani, ali su egzibicionisti. Ne zaboravite, treba mnogo ukusa, mnogo mašte, mnogo laži da se publika zavede, da se podcijeni, kako bi se vidjelo da ne razumije velika djela. To me podsjeća na Cézanneovo doba. U njegovo doba galerije su kupovale velike povijesne slike na metre, a onda je Cézanne rekao: Naslikat ću jabuku i zadiviti Pariz. I naslikao je običnu jabuku i zadivio ne samo Pariz nego svijet.

Dakle, ipak preferirate zanat?

Apsolutno. Zanat vam otvara vrata da se pronađete, da pokažete talent ako ga imate. Možda o suvremenoj umjetnosti tako mislim i zato što sam preferirao štafelajno slikarstvo i figuraciju. Iako sam simpatizirao apstraktne slikare, ipak mi apstraktna umjetnost nije bila bliska. Nekoliko puta iz znatiželje pokušao sam slikati apstrakciju, ali je nisam osjećao, ostala mi je strana. Ostala je izvan okvira moje koncepcije slikarstva.

Je li se isplatilo živjeti za slikarstvo?

Sudbina je htjela da budem slikar. Kad je nešto zapisano, protiv toga se ne može. Sve što jesam zahvaljujem slikarstvu, ono je cijeli moj život. Ispunjavalo je cijelo moje biće. Da nisam slikar, možda bih bio nula. Zato želim da mi se na samrti u ruku stavi kist.

 

.


 

 

Izvor: Vijenac 474
Intervju: Zoran Burojević, Andrija Tunjić