U dječjoj glavi javljaju se mnoge misli i pitanja: Gdje ću ja živjeti? Kad ću opet vidjeti mamu/tatu? Hoće li se tata i mama pomiriti? Hoće li me i dalje voljeti?

Isto tako, javljaju se vrlo različiti osjećaji: osjećaj tuge, uznemirenosti, zabrinutosti, zbunjenosti, nesigurnosti, osjećaji straha i ljutnje, osjećaj krivnje, osjećaji bespomoćnosti i usamljenosti. Mogu se i uočavati promjene u ponašanju djeteta: plačljivost, problemi kod odvajanja, ispadi bijesa, prkos, povlačenje od vršnjaka, regresije u ponašanju…Dijete može iskazivati sve ili samo neke od navedenih reakcija ovisno o njegovoj dobi, kognitivnim kapacitetima, individualnim osobinama, prethodnim iskustvima suočavanja s uobičajenim životnim frustracijama, o uvjetima u kojima dijete živi, o tome je li mu pružena podrška.
Neka djeca mogu ostavljati dojam mirnoće i djelovati kao da nemaju nikakvih poteškoća.
No kako rastu, načini na koje se odnose prema drugima i sudjeluju u odnosima često odražavaju osjećaje koji su usko povezani s razvodom roditelja i svime što on kao takav nosi sa sobom.

Vrlo je važno biti podrška djetetu

Budući da su predškolska djeca ovisna o odraslima i tijekom procesa razvoda roditelja trebaju pomoć odraslih i drugih prirodnih pomagača: roditelja, drugih bliskih članova obitelji, odgojitelja, vršnjaka.

Ništa ne može ukloniti djetetove teške osjećaje u kratkom vremenu ali možemo mu pomoći:
• da razumije nastalu situaciju
• da je prihvati i
• da joj se prilagodi.

Kako?
• Iskazivati ljubav, ohrabrenje i pohvale bez pretjerane popustljivosti i pretjeranog zaštićivanja. Dijete treba aktivno slušati i čuti što nam ima za reći.

• Oslobađati mogućeg osjećaja krivnje i odgovornosti za razvod svojih roditelja. Dobro je potaknuti razgovor o granicama djetetove moći osvještavajući mu činjenicu da ne može ništa učiniti da bi se situacija promijenila, da je razvod nešto što je između tate i mame i nema nikakve veze s djetetom.

• Osvješćivati djetetu njegova prava: da ima pravo postavljati pitanja o tome što se događa u obitelji, pokazivati svoje osjećaje na svoj način, pričati o svojim brigama s kim želi ako to želi, zaštiti se na način da ne mora prenositi poruke roditeljima i da ne mora slušati kad govore ružne stvari jedno o drugome.

• Biti emocionalno dostupni djetetu, pružati mu pažnju, strpljenje i okruženje sigurnosti i poticajnosti u kojem će moći slobodno izražavati svoje osjećaje budući se neizraženi i potisnuti osjećaji nagomilavaju i ostaju u djetetovom tijelu, te mogu dovesti do smetnji i emocionalnih poremećaja. Načini koji mogu otvoriti vrata u djetetov unutrašnji svijet, a koji su ujedno i izlazi za dijete putem kojih, samo i uz našu pomoć, može prorađivati svoje osjećaje i iskustva su:

• igra i način na koji se dijete igra
• reakcije, promjene u djetetovom ponašanju
• djetetovi crteži, slike…
• fotografije iz života obitelji, poticajne fotografije iz časopisa
• prigodne priče, slikovnice
• djetetova pitanja
• didaktički materijali (kutija puna osjećaja…)
• ples, tjelesne aktivnosti.
I umjesto kraja…

Razgovarajući s djetetom najvažnije je pokazati empatiju, stvoriti osjećaj sigurnosti, ne gajiti lažne nade, dati odgovore koje znate i iskreno priznati ono što ne znate. Važno je „ne gurati“ dijete da govori o onome o čemu ne želi govoriti i „ne kopati“ po njegovoj nutrini ako dijete ne pokazuje spremnost za to.

Izvor: F. I.
Foto: pixabay