Matko Peić – Slavo Striegl je jedan od najvećih, najautentičnijih slikarskih stvaraoca u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća


 

OSAMDESET PET GODINA stvaralačkog rada

MATKO PEIĆ O SLAVI STRIEGLU



Već godinama drži me mučna mora. Progoni me teška misao: kako napisati život i opisati životno djelo slikara SLAVE STRIEGLA, jednog od najvećih, najautentičnijih slikarskih stvaraoca u hrvatskoj likovnoj umjetnosti dvadesetog stoljeća.
Teško mi je pri duši kad moram moliti čitaoca da mi vjeruje ono što pišem o posebnosti Strieglove umjetničke pojave. Moram moliti na riječ, jer je slučaj toliko žalosno izuzetan: jedni jedva i da znaju štogod o Strieglu kao čovjeku, a drugi jedva da su štogod i čuli o Strieglu kao slikaru.

Od upisa na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu uoči rata, kroz desetak godina poslije rata S. Striegl je u klasama Šulentića, Tartaglije, posebice Vladimira Becića, te u napokon svom sisačkom atelieru stvorio tolike likovne vrednote koje ga rangiraju u prvi red hrvatskih modernih slikara. Kad kažem likovne vrednote, onda mislim uglavnom na dvije bitne: Strieglov crtež i Strieglov akvarel. Riječ je o dvije orginalne pojave skrajnje linearno i kolorno udarne snage, koje ulaze u antologiju najljepših hrvatskih crteža od Miroslava Kraljevića do danas, te u antologiju najblještavijih akvarela od Slave Raškaj do naših dana.

SLAVO STRIEGL dijete je slavnog hrvatskog Siska

Matko Peić, (1923. – 1999.)

SLAVO STRIEGL dijete je slavnog hrvatskog Siska, grada prošlosti kakvom se može podičiti jedva koji naš grad. Onom koji se želi upoznati sa Strieglovim rodnim gradom, preporučujemo da se kao prvo uputi u zagrebačku Sveučilišnu i nacionalnu biblioteku, te neka izvadi iz police u profesorskoj čitaonici svezak za stari vijek najkompetentnijeg djela Pauli-Viesena to jest kompendi antičke arheologije. Pa neka pod slovom S pogleda jedinicu SISCIA. Tu će pročitati i što o današnjem Sisku piše u svom djelu “Historia naturallis” jedan od najslavnijih rimskih književnika, povijesničara i prirodopisaca Plinije (23-79 god.)

Namjernik koji se želi zanimati za slikara Striegla, bilo bi dobro doputovati (samo za sat autobusne vožnje!) iz Zagreba u Strieglov Sisak. Pa neka zamoli da mu u Muzeju grada Siska pokažu komplete dnevnih sisačkih novina te godišta arheoloških hrvatskih časopisa koji kažu i o Sisciji. Pa neka znatiželjnik uvidi da je Striegl slikar grada koji ima tisućljetni likovni pedigre. Da nije neko likovno siroče iz nekog sela ispod Grmeča ili iz ciganske čerge koja je nasljedila tek savski mulj, kupsko blato.

Strieglov rodni grad Sisak stoljetni je grad kulture. To naročito zahvaljuje brodarstvu na Savi: trgovini žitom, hrastovinom, životinjskom kožom. Sisak je ne samo grad velikih lada, ogromnih pekara, krupnih mesnica i širokih gostionica, pristanišnih svratišta i lučkog života. Tu je toliko kulturnog i narodnog da je baš Sisak bio izabran, u cijeloj Hrvatskoj da Ivan Kukuljević u njemu odigra premijeru svoje kazališne predstave “Juran i Sofija”. lsto tako, u Sisku se ukrcao u lađu da cijelom Savom probrodari i otplovi dalje u Crno more, u Odesu na sveslavenski kongres jedan od najvećih hrvatskih povjesničara kanonik Franjo Rački – najbliži suradnik Josipa Jurija Strossmayera. Među drugima koji su prošli Siskom, preplovili Turopoljem i Posavinom neka se spomene i Antuna Nemčiča koji se doskitao i izvan “putositnica” i u Sisak.

Uz ove književnike putnike, postoji još nekoliko umjetnika pera koji su umjesto u obliku putopisa donijeli sisačko, turopoljsko, posavsko područje u spisima moralnim, leksikografskim (Juraj Habdelić) ili u obliku romana (August Šenoa: “Prosjak Luka”). Toliko u par riječi o Sisku gradu, u kojem će se nakon dvije tisuć godišnjeg Plinija, jedva javiti prije tristo godina hrvatski književnik kanonik Juraj Habdelić, te prije sto i pedeset godina hrvatski književnik August Šenoa, roditi i umjetnik takvog intenziteta da će likovno prepoznati ovaj kraj — slikar Slavo Striegl.

Vidjeli smo književne trenutke Siska prije Slave Striegla. Pogledajmo sada likovno događanje u Strieglovu rodnom gradu. Kao pandan Plinijevom opisu Siska, može se pogledati u sisačkom Gradskom muzeju rimsku keramiku, kamen, metal, staklo, rimska numizmatika. I nažalost malo Srednjeg vijeka! Postoje iz turskog, te poslije turskog doba crteži, grafike, slike pojedinih tvrđava, ruševina, bitaka, vojničkih logora, oružja, topografskih i ratničkih karata, te samih bitaka, bojeva oko Siska po Turopolju, Posavini, Pokuplju, Banovini. I postoji krasna barokna crkva Sv. Magdalene u Selima kraj Siska. Postoji slikarski vrijedna propovijedaonica u Brestu kraj Petrinje. Postoji kip skulptura Robbe i nešto crkvenih i svjetovnih slika XVIII i XIX stoljeća iz ovog kraja. Među prvima u hrvatskom graditeljstvu, naročito u narodnoj konstrukciji i drvorezbariji, Sisak, Turopolje i Posavina upravo vape za velikim kiparom a pogotovo im je nasušan slikar. Jedini, valjda, dokument ostao bi “Portet seljanke iz Mlake” starog slikara Ferde Quiquereza. Upravo je nevjerovatno da je upravo to, ono najčišće shvaćanje slikarstva: crtež — u stanju mrlje, boja — u rafiniranom tonu ili sažetom kolorizmu te nadasve prostor u atmosferskoj perspektivi, ovaj kraj Turopolje, Posavina — ostao tako dugo neprimjećeni raj za slikare.

Otkrio ga je Nikola Mašić. Kao A. Šenoa književno Turopolje, otkrio je Mašić slikarski Posavinu. U zagrebačkoj Modernoj galeriji može se vidjeti slika “Stari Ličanin” koju je, kako sarn Mašić bilježi, naslikao kako jede kruh, u sisačkom pristaništu, u žitnom utovarilištu. No, ništa manje nisu važne male uljane slike koje je Mašić slikao u okolici Napulja. Više sjedeći po vrtovima s povrćem, uz ciganska kola, nego po glavnim trgovima uz povijesne spomenike. U knjižnici galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti medu Mašićevim inventarnim poklonom knjiga nalaze se i pojedine mape japanskog klasičnog slikarstva koje je kupio u Parizu.

Svijet napuljskih vrtova i japanskih bašća bio je velikim dijelom uzrokom da je Mašić imao običaj poslije službe akademijina direktora, sjesti u fijaker da ga sa stalkom i kistovima odveze Sisku. U dane kad su gotovo svi hrvatski slikari hrlili slikati na more, Mašić se uputio, sam, slikati u posavsku baru. Mašićeva Sava zato nije šarena kao lepeza od paunova perja u ruci Zagrebačke patricijke na portretu Vlahe Bukovca.

A šareniti Savu svim bojama palete to je bila moda ne samo slikara Ferde Kovačevića i drugih pripadnika takozvane “Šarene zagrebačke škole”. Mašićeva Sava svilkasto je zelenkasta, blijedo ljubičasta, prozirno žućkasta — u najsvijetlijim trenucima — kao rijeka u slikama barbizonca Daubgnyja ili predimpresionista Jongkinda.

Velika je šteta što ovi blistavi počeci pejzažiranja sisačkog okružja nisu potrajali dulje. Jer Mašić nije bio samo slikar Save, nego je bio i vrijedan slikar drugih slikarskih vrsta — portretist, animalist te slikar izuzetnih mrtvih priroda.

Mašićev posao je nastavio njegov učenik koji je studirao slikarstvo u njegovu ateljeu. Bio je to dr. Branko Šenoa, sin slavnog književnika Augusta Šenoe. Po naravi u prvom redu crtač te grafičar, crtao je, akvarelirao svoju turopoljsku i posavsku djedovinu, s majčine strane, starih Ištvanića.

Kad je osnovana 1907. godine Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, ponadali su se Siščani da će se kroz koju godinu na njoj pojaviti i pokoji mladi Turopoljac, Posavac, Banijac ili baš glavom neki unuk slavne Siscie — kao Mašićev nasljednik. Polako, ali ipak su se neki javili bar tim da su se formalno rodili u Sisku ili okružju. Među prvima bio je Milan Steiner (Sisak, 1894 – Zagreb, 1918). Nažalost premalo Siska u njegovim slikama. lzgleda da ga je više zanimao Pariz, grad na Seini, nego Sisak, grad na Kupi. Više je volio čitati što u časopisu “Nouvelle Revue Franćaise” piše Guillaune Apollinaire o Kubizmu, nego Šandor Ksaver Đalski o Bukovcu. Sivilom kiše iz oblaka impresionista Edgara Degasa radije je gasio palež polihromije “Šarene zagrebačke škole”. Uz njega, s područja Siska, iz posavskog sela Krapje bio je na akademiji i Petar Orlić (rođen 1893.). U imenu s latinskim nazivom za kamen, a u prezimenu s hrvatskim nazivom za najkrupniju pticu, Orlić, kao da je osjećao da mu je valjda premekano u turopoljskom mulju i presitno medu posavskim guskama te je počesto zamjenio predio blatne voduskare oko Siska kamenim pejzažom bistrog mora oko Sušaka, kako sam ga kao dječačić — gimnazijalčić vidio u ferijalnoj koloniji Martinščica. Da ne propustim nekog tko je studirao slikarstvo ili grafiku, te kiparstvo, posljednih skoro devedeset godina na umjetničkim školama — a to znači da je bio i donekle likovno vrijedan, prolistao sam “Spomenicu” Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu” (prvo izdanje 1957. i drugo 1987.), te spomenice škole primijenjene umjetnosti i stare obrtne škole. Želio sam zabilježiti svakog Siščanina koji je bio u bilo kojoj vrsti likovnosti približno toliko donekle vrijedna likovna pojava, a pogotovo da je to ličnost kao što je u kiparstvu bio izuzetni medalijer Želimir Janeš ili isto tako vrijedna orginalna ličnost u crtežu i slikarstvu kao što je naš nesvakidašnji Slavo Striegl.

Oni koje sam s najboljom namjerom našao, imaju svaki svoje osobne vrednote koje se mogu staviti blizu, bliže ili u trenutcima potpuno blizu uz bok Strieglovim pojedinim ostvarenjima. Zdenka Gradiša (rodom iz Siska 1922. godine, umro 1988. godine) i Ivicu Antolčića (rodom iz Komareva, 1928. godine) autora mape “Moja Posavina” ne treba usporedivati sa Slavom Strieglom. Svaki od njih ima svoj vlastiti svijet, svoje likovne vrednote koje će, vjerujem, njihovi monografisti prikazati kao što ja prikazujem Strieglove. Ne gradirajući, ne uspoređujući! Jer ne treba zaboraviti Matiju Antuna Relkovića (1732-1798), pjesnika satira ili ti “divjeg čovika”, koji nas poučava još u 18. stoljeću, u staroj Posavini. Što Relković jučer reče za knjige, to vrijedi i danas ovdje za naše crteže, slike, grafike i kipove. Sve je pitanje ukusa: “Knjige su kao jedžici (jelo), niki slatki, niki kiseli, a u nikima ima paprike kako tko miluje (voli)”. Da bih što dokumentarnije označio likovni profil Siska, grada kojem je izraziti reprezentant slikar Slavo Striegl, donosim, koliko sam zapazio moguće cijelovitije, popis slikara rodenjem ili pak radom vezanih tijekom 19. i 20. stoljeća za Sisak: N. Mašić, J. Bužan, V. Golenko, Adrijana Hampel, M. Steiner, M. Vrbić, O. Orlić, V. Filakovac, Z. Gradiš, Ž. Janeš, S. Striegl, M. Petrić, I. Antolčić, B. Čačić, Vesna Kožić, Pavica Pirc, M. Glavnik, Spomenka Zadrović, A. Biočić, I. Marekovič, M. Crtalić, S. Grahek, M. Kelčec, Nina Knežević, D. Kreja, S. Rupčić, Vesna Pokas, Lidija Šeler. Ispričavam se ako sam koga — nenamjerno — izostavio. To je likovni sastav kojim je u zadnjih stotinu godina raspolagao grad Sisak.

SLAVO STRIEGL upisao se nakon mature na sisačkoj gimnaziji na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti 1939. godine, gdje je diplomirao 1944. godine. Tijekom školovanja profesori su mu bili Vladimir Becić, Zlatko Šulentić i Marin Tartaglia. Od ove trojice Becić bio je onaj glavni, pravi, organski Strieglov učitelj. Zdravlje, snaga i životni zanos te ljudska vedrina — privukli su mladog Posavca Striegla zrelom Slavoncu Beciću slikaru, baš tih godina punog umjetničkog i pedagoškog elana.

Prije nego počnem pisati o Strieglovu slikarskom odgoju u Becićevoj klasi, moram kao izuzetno važnu napomenu navesti i Strieglovo prisustvo na tečaju večernjeg ili malog akta koji je na Akademiji vodio Krsto Hegedušić. Onako živo i nadmoćno kako su crtali ljudsko tijelo Siščanin Slavo Striegl, te Vinkovčanin Albert Kinert, punih pola stoljeća, od 1940. do danas, ni jedan student nije ostvario u ugljenu, olovci, kredi, peru. Hegedušić je bio toliko frapiran Strieglovim, istodobno intimnim i monumentalnim linearizmom da ga je tražio da mu, još kao student, bude suradnik za njegove projekte.

Potez pera u Hegedušićevu crtežu bio je Strieglu suh, prigušen, ali zato potez kista u Becićevoj slici predstavljao je Strieglu bujnost, ushit. Oduševljavao je Striegla onaj Becićev slikarski kredo koji je volio često ponavljati među studentima, parafrazirajući riječi svog velikog slikarskog ideala Edouarda Maneta. Becić je upućivao svoje učenike. Treba kao osnovno i prvo: ono što se u trenu zapazi okom, istodobno, naglo, u trenu, zgrabiti rukom i s palete kistom plasirati na papir ili platno. To je umjetnost croquisa — najstvarniji, najbrži, najsvježiji likovni dijagram onog što nam je u trenu udarilo iznenađeno oko, potreslo vizualnu svijest. Uz obligatnu studiju ljudske figure na Akademiji, Striegl je već za studija krokirao i pejzaž. Njegov učitelj Becić, rođen u Slavonskom Brodu ili kako se to starinski zvalo u Brodu na Savi (1886. godine) veliki dravski veslač, genijalan slikar minhenskih portreta i aktova, te nenadmašivi akvarelist neretvanskog pejzaža — uživao je Becić u napretku svog učenika s obale sisačke Save.

prvi red naših velikih stvaraoca

Taj Becićev učenik, taj Striegl, kroz pedeset, šezdeset godina poslije stvorio je, evo, djelo u hrvatskom slikarstvu, koje ga, kako pokazuje ova dragocijena današnja izložba postavlja u prvi red naših velikih stvaraoca.

Na toj izložbi glavni monument je SAVA, likovno najvrijedniji spomenik koji je jedan hrvatski kist podigao u čast rijeci naše narodne himne.

Spomenuo sam da je Becić povremeno slikao Neretvu kod Metkovića, Opuzena kao i ranije Dravu kod Osijeka te kasnije Sutlu kod Huma. Filakovac je katkad slikao osječku Dravu, baranjski srijemski Dunav, Šestić tu i tamo Savu i Neretvu, Hegedušić Dravu, Domac Bosut, Motika opet na tren Neretvu… samo Slavo Striegl nije svoju Savu slikao na tren, nego ju je preko pola stoljeća gotovo stražareći portretirao. Slikati može manje ili više svatko, ali portretirati mogu tek posebni slikari. Od tih posebnih traže se još i posebno izabrani koji žele nositi izuzetan naziv: portretist rijeke.

Da gledalac dobije uvid u originalno poimanje vode rijeke Save u djelu njezina portretista S. Striegla, potrebno je da se uputi u otkrivanje onog njezinog specifičnog toka kojim se ona miče, teče, valja od Siska prema Crnom moru. Gledalac bi se morao, osim za čisto pikturalan sastav, informirati i za onu opću životnu masu koja miješa, ispravlja taj osebujni Strieglov savski ton: okerastozelenkast, crnoljubičast, u neprestanom praćenju crteža mrke umbre.

U tu Strieglovu savsku kolornu mješavinu kao da ulazi sav posavski lapidarij, herbarij i bestijarij. Lapidarij: černozjom, kal, blato, mulj, izmet konjski, kravlji, svinjski, pasji, mačji, pačji. Uza svu nedoličnost, gdje ih zatiče Striegl na tim nelijepim materijama nalazi svoju pikturalnu kolornu dijamanteriju, za svoj dragocijeni orginalni savski ton. Herbarij: žuta barska perunika, žabljak, kaljužnica, šaš, trska, makar i svojim trulim i gnjilim sjajem oživljavaju paletu Strieglove Save da ne teče bljedilom gline, sa samrtnošću ilovače. U Strieglovom posavskom bestiariju crtačke i kolorne metamorfoze bile su posebno poglavlje. Posavac s tijelom bika, okom rodina mužjaka, brkom soma ili Posavka u potkoljenici čaplja, u boku kobila i u obrazu gljiva mliječara, puhara. Posavski pejzaž u ovoj Strieglovoj posavskoj šagalovštini smanji se pa ga konjar vidi kao krastavu žabu, daždevnjak. I Posavca u čamcu daljina smanji pa ga Striegl minijaturira sitnog kao kukca: pa stoji tako uz staju poput malog smrdljivog Martina, uz gnojnicu kao sitan balegan, uz deram kao neznatan božji volek, na horizontu kao konjska muha. Daleka mala posavska naselja u tom gotovo nadrealnom izmiješanom Strieglovu panoptikumu ukazuju se kao kuglice divljeg zeca, krpelj na sisi kuje, gljive panjevčice.

Osim što je portretist Save i Posavine — Striegl je i portretist Posavca i Posavke.

On je uglavnom ladar, konjar, svinjar, štrojač, tesar, mesar. Ona ponajviše kravarica, sirarica, peradarica, guščarica, jajaruša. Svijet težak, trom, mokar, ali svijet jak, uporan, prkosan. On ima u fizionomiji nešto od glomaznog čeljadeta Maurice de Viamincka, a ona nešto od elementarnog stvorenja Constanta Permekea.

jedan od najvećih majstora u hrvatskom slikarstvu

Nikako ne treba smetnuti sa uma da je slikar Slavo Striegl sin najkrupnijeg sisačkog obrtnika slavnog mesara Striegla. I da je od male noge živio uz rad sa životinjama. Spominjem to zato jer kad čovjek gleda Strieglove muške portrete, naročito one slikane uljanom bojom, čovjek ima osjećaj da on zapravo promeče slikarski nož u mesarski nož! Razgrče uljanu boju kao životinjsko salo! Jednom riječi da mesari kistom, magistralno kako su to činili u velikim sredinama Rembrandt, Daumier, Soutine. Za razliku od dinamičkog, lakog, svijetlog svijeta Strieglovih akvarela, evo postoji i svijet statičkih, teških, depresivnih Strieglovih uljanih slika. Obadva ova svijeta spajaju se u jednom motivu u kojem je Striegl jedan od najvećih majstora u hrvatskom slikarstvu. Riječ je o hrvatskom animalizmu (od Frangeša i Deškovića do Filakovca) o Strieglovom izuzetnom slikanju životinja (od kobile do kokoši, od purana do ždrijebca). Na kraju, nevjerujem da i za tu veliku disciplinu Strieglova slikarstva, kao i njegove mrtve prirode, te kompoziciju trebam imati neku vrst likovne advokature. Da se trebam zauzimati za Slavu Striegla, koji je tako velika neprepoznana, zapostavljena, zatajena pa i odgurnuta nesvakidašnja ličnost hrvatske kulture.

Matko Peić

.

.


Izvor: SLAVO STRIEGL, Zoran Burojević