Znalo je staro Turopolje da je prava ljepota na dnu, zato mi je sav najgušći, najopoiniji sjaj svog mulja dalo na kraju: Sela!
Travnjaci su ovdje toliko meki, pa moram na početku reći čitaocu da sam pri kraju bio već toliko smušen, umoran i ispaćen da sam ušao u njih kao u krevet. Mojem umoru i njima može se zamjeriti ako ovo što pišem nalikuje laži ili snu.
Nikako ne mogu sabrati pogled. Da li da pogledam u vrtove i groblje oko crkve ili da gledam u nebo? Da li je ta lijepa crkva nikla iz naše žutulje ili nam je pala s mjeseca – na groblje?
Jesen je. U boji voća, u crtežu povrća, gle, dva vitka tornja, ne znajući odakle su došla, stoje i razgledavaju pejzaž: plitak i sladak kao staro korito.
lz luka, paprike i hrena, nikao je, eto, naš mali, turopoljski Urbino! Neka noćna svjetlost sja oko mene. Da ovog časa padne noć, vjerujem, crkva bi izašla nad Turopolje kao uštap. Ah, nikad, nikad Gizeline oči nisu bile tako zlatne kao pri ulazu u tu crkvu. Nismo ulazili kroz glavna vrata nego s boka: kroz malu sakristiju. Valjda da pokažu da crkva nije zidana u slavu ni mulju ni mjesecu ni voću ni Gizelinim očima, odmah uz sam dovratnik isklesali su u crnom kamenu krstionicu sa tri dječačke glave. Odjednom: zasjenjeni, crni idemo od oltara do oltara. Svud novo zlato, svud sja prazna čistoća svetaca. Nijedan nema crva u grudima.
Zašto sveti Florijan ne pusti da svi ovi tirolski oltari izgore, a ostanu samo one naše stare, teške ispovjedaonice, jednostavne u svom rumenom mraku kao seljačka krušna kora, i da svud zasja čisto zlato našeg mulja?
Stojim sad visoko: u desnoj lukovici tornja. Sad mi je mnogošta svjetlije u mislima. Da, Sela su jedva pet kilometara daleko od Siska. Ovamo su se sigurno povukli ranjenici poslije sisačke bitke 1593. Uz fenjere noću polagali su ih na barsku mahovinu, medu gljive i sluz. lz žutih svilenih turskih zastava, iz zlata sa zaklanih, iz crvenog luka što veseo niče iz fesova, iz rotke u kojoj se crni naša seoska krv – nikla su Sela.
Lukovica je obložena daščicama a ne limom. Obojili su je nekom čudnom crvenom bojom koja ne tamni od sutonjeg rumenila, niti blijedi od jesenjih kiša. Neće ti ih okrvariti. Ali zato ćeš imati krvav pogled prema Sisku gdje je bila ona “peklenszka meszarnicza” i gdje ih je toliko popadalo s kula i s konja u Kupu “od verhuncza glave do poplata nosnoga” ranjenih, a sve “udarczem jednoga maloga globuscza”.
Za razgledavanje tog turskog i turopoljskog gulaša još do danas najbolja je ova lukovica crkve u Selima i opisi Habdelića koji, govoreći kako će prokleti u paklu ležati, zapravo opisuje sisački pokolj u ovom pejzažu: “kakti sznopi szuezani, kakti grozdie upresse, kakti harigi ulodricze, kakti czigel uzasgane cziglenicze, kakti derua ugoruche germade, kakti kup sivoga vuglenia na ognischu”…
Okreneš li lice od Siska i pogledaš li na zapad, dolje je groblje s vratima širokima kao slavoluk. U glavi blago se vrti: “Arsumu ochi zamaglene bile i videti ne mogel.” Silazim? Ne, ja se sunovraćujem.
I kad sam ispao iz mraka zvonika i pospanog mirisa golubinjih trulih gnijezda niz stepenice (kojih je više od svih godina od Ljudevita Posavskog do kanonika Mikca) – našao sam se pred župnikom…
Dugo smo stajali pred vrtnim vratima. Razgledavali smo stari jorgovan zasađen na zapad tako da mu već mrtvo sunce ipak pospješuje ljubičasti proljetni cvat.
Zašto ove žute stijene, zašto ovi crveni zidovi – široki kao poplava, topli kao jesen uz groblje, nisu zasjali prijeko u crkvi? – pitam ovaj ulaz u župni dvor, građen divnim osjećajem kakva ne pozna ni Rauchova palača u Gornjem gradu. Te lijepe boje vlage i venjenja možda su se tu javile zato što je dvor zidan niže od crkve, pa poplava često silazi, muljevita preko koljena, čak u predsoblje, gdje gotovo ništa nije drveno. Župnik ne spava medu crvima u toplim crnim gredama. Tu je ugodna hladovina mokre cigle. Ma kud makneš okom, sve je u boji crkvenog muljevitog pročelja, vlažnih leda i bokova! Eno, u kutu mali lampaši što su ih još ostavili oni koji su minuli u žutulju bezmjesečne noći, a tamo je pak fijaker žut od voženja mrtve divljači!
Bršljan, donesen sigurno iz kakvog sisačkog vrta, gdje je grlio torzo Dijane, blago prelazi u bezazlenu bjeloušku. Gledam ga kako baca iz ispuštenog zagrljaja pregršt srca iz prvog kata prascima medu zablaćen kukuruz Prejaki su, prežuti su stupovi tamnoj bršljanovoj ijubavi. On bi rado zavinuo natrag u bijele spavaonice, gdje su zidovi tako obli i meki kao put. lz početka čudno, a onda odmah razumljivo: u župnikovoj sobi ima više zastuka nego knjiga
Rastajem se sa Selima. Opet sam u mulju. Gdje su u žutulji istrunule one nježne ruke što su sabrale ovaj zlatni prostor – šapćem u svaki grob, u svaki puteljak, a mahovina mi glas upija-kao san.
Skitnje, 1985.
